Nataša Govedić  

Javni kurvarluk i umjetnost glumice

Prije osam godina, Vedrana Rudan napisala je u svojoj kolumni u Nacionalu: "Žena je kurva ako joj je mala plaća, samo kurvetine dobro zarađuju. Sve su pjevačice kurve, i glumice, i TV voditeljice, i novinarke, i političarke, i spisateljice. Da nisu kurve, ne bi se za njih znalo. Ako se žena bavi sportom, kurva je kad ne sruši svjetski rekord. Kad žena sruši svjetski rekord, kurva je željna slave i slikanja." U riječkoj predstavi Kurva autorice Vedrane Rudan i redatelja Zijaha Sokolovića u fokusu je upravo glumica, Olivera Baljak, kao i kultura koja je ženama s jedne strane stoljećima zabranjivala i uskraćivala mogućnost javne izvedbe, deklarativno zbog vjerskog straha od "zavodničkih moći" izloženog ženskog tijela, a realnopolitički zbog straha od toga da se ženu kao radnu snagu ipak neće moći zadržati unutar četiri zida obiteljskog ognjišta. Jednog dana, smatralo se, žena će izaći na pozornicu. A onda bi mogla i na propovjedaonicu! I što će je onda spriječiti da postane saborska zastupnica?! Ama baš ništa! A to za jedan uigrani patrijarhalni poredak nikako ne dolazi u obzir. "Tko god nije samozatajno i marljivo na usluzi samo i jedino svojoj obitelji, kurva je nad kurvama!"

Kao što možete razabrati, kurvinska je etiketa ekonomska, a ne seksualna. Ona podrazumijeva da žena mora besplatno ustupati svoj kućni rad ostalim članovima obitelji, zbog čega će je na samrtničkoj postelji eventualno progalasiti Sv. Domaćicom. Ako, pak, žena nešto radi u javnosti, to nipošto ne smije biti ni ambiciozno ni plaćeno. Samo muškarci smiju biti ambiciozni i samo muškarci smiju biti plaćeni za javni rad, kao što samo muškarci imaju pravo i na javnu personu. Pa u tome je "sav seks", kako vele mlađe generacije. 

Budi sretna roba!

Pogledamo li još malo dublje u kategoriju javnog kurvarluka, političarima koji su čak i sudski terećeni za plaćanje seksualnih usluga, usput često nastupajući i kao nositelji korupcijskih skandala, nitko ne predbacuje jer se aktivno kurvaju i hiperaktivno troše novac poreznih obveznika na razne oblike libidalnih odušaka. Ali žene su u drugoj poziciji. Kako je napisao socijalni pjesnik Dobriša Cesarić: "A žene rade, vječito rade, rade i djecu doje. I rijetko i nerado u grad povedu dečke i kćerkice svoje. A kada kroz bogate ulice idu, one se izloga boje." Nema tu nikakve erotike. Žensko se tijelo troši, žensko tijelo rađa i njeguje druga tijela, žensko tijelo prodaje robu u izlozima, žensko tijelo čak i kupuje brutalnu seksualizaciju ženskog tijela, a socijalna politika svih, pa i takozvanih socijalnih država, nema za to najstrože kontrolirano i najiscrpljenije žensko tijelo nikakav dostojanstveni plan i program. Upravo suprotno. Žensko tijelo je besplatno gorivo kapitalizma. Što smo dublje u 21. stoljeću to se od žena više očekuje da igraju ulogu sretne robe, robe koja nema primjedbi i uvijek je lijepo zapakirana, robe koja vrhuncem vlastite egzistencije smatra uslužnu docilnost prema posluživanju muške ekipe za političkim ili nekim drugim šankovima. Generacije današnjih dvadestogodišnjakinja presretne su kad uspiju postići imidž polupijane plesačice na štangi. Svoje tijelo nose i nude kao da im reputacija ovisi o što kvalitetnijoj izvedbi nasmiješene i svedostupne sekualne radnice, oslobođene bilo kakvih feminističkih skrupula ili potrebe za izgradnjom odnosa koji eventualno nadmašuje seks kao kupoprodajnu uslugu. Drugim riječima, živimo u vremenu u kojem nema ničeg subverzivnog u seksualnim obrtima. Dapače, profesionalne seksualne radnice imaju svoje tarife, svoje medicinske usluge i svoje korumpirane sindikate. Više nitko ne bi ratovao za Helenu. Platili bi joj. I onda bi se o tome snimio film, recimo naslova Pretty Woman (pojasnit ću: riječ je o filmu koji skok od prostitutke do dokone bogatašice pretvara u "romantičnu melodramu").

Šaptačica erekcijama

U kazalištu Vedrane Rudan susrećemo sasvim drugačiju heroinu. Olivera Baljak energična je i vrlo srdačna kao interpretatorica Kurve. Riječka glumica pripovijeda u prvom licu skromne učiteljice koja je odrastala u vrijeme kad se smatralo da "na maturalac idu samo kurve". I studiraju samo kurve. Uostalom, Rudan citira Krležu, žene su ionako i ovako u cjelini jednostavno – kurvetine. Pogledajte samo barunicu Castelli, ali i sestru Angelicu, koja je čak i u samostanu zavela pokojeg kardinala. Pa i izvan Gospode Glembayevih, Krleža zna kako treba sa ženama. Rudan i Baljak citiraju Krležu iz intimnih zapisa: "Žene u trenutku silovanja dožive najsnažniji orgazam." Tako zbori jedan od svetih otaca hrvatske književnosti, suprug jedne od najštovanijih domaćih glumica, takoreći bard. "Čitajte samo, čitajte", veli Baljak s ogromnim osmijehom, stalno se obraćajući licima iz publike.

Učiteljica je zatim upoznala i epohu s podjelom na "realizirane i nerealizirane žene". Realizirane su bile "one koje imaju muža i djecu, dakle imaju kurac" naspram "onih koje nemaju muža i djecu, dakle nemaju kurac". Iako se to u predstavi ne navodi, rekla bih da je Mani Gotovac egzemplarna žrtva potonje ideologije, pišući silne stranice o svojoj potrebi za Fatalnim Dionizijskim Falusom (i naravno nemogućnosti nalaženja spomenutog sakralnog objekta). I tako stižemo do vremena Seksa i grada, kad žene preuzimaju muški obrazac lova i straha od intimnosti, iskušavajući stereotipe seksualnih predatorica. Naša je sirota učiteljica svjesna da stvarnost nikada nije imala veze ni s Krležinom fascinacijom barunicom Castelli kao prostitutkom, ni s mladim ženama koje seks pokušavaju pretvoriti u neku vrstu sportske rekreacije. A kako pri tom izgleda stvarni seks gospođe učiteljice, privatni performans žudnje iza zatvorenih vrata? Olivera Baljak igra nekoliko velemužjačina. Svi imaju ozbiljnih problema s erekcijom. Ženu doživljaju kao lutku za napuhavanje. Seks im je, generalno gledajući, prezahtjevna fizička aktivnost. Od puno sjedenja pred televizorom i ispijanja pive nisu baš u stanju upuštati se u atletske pothvate. A i daleko im je uzbudljivije gledati nogomet nego vlastite partnerice. Zato "obična žena" stvarno mora postati kurva, u značenju profesionalna animatorica i fizioterapeutkinja posrnulih nogometaša, šaptačica erekcijama, nešto između njegovateljice i komada dobro ulaštene, mladenačke plastike. Jao si ga njoj ako pri tom poželi nešto više od brzog dahtanja i čuvene igre "tko zadnji, magarac".  

Gluma kao antidresura

Redatelj Zijah Sokolović i asistentica redatelja te dramaturginja Nataša Antulov izabrali su krajnje jednostavnu pozornicu, svega jedan stolac i stolić, s kutnim TV ekranom na kojem tijekom dva sata izvedbe kontinuirano hodaju profesionalne manekenke, dakako u sklopu luksuzne modne revije. Modeli impersonalnih, ali zato bolje plaćenih kurvi modne industrije. Njihovo nijemo, vojnički izdresirano tijelo na štiklama u izravnom je kontrastu s toplinom lica i bogatstvom glasovnih preobrazbi Olivere Baljak, glumice koja sjedi ispred nas s kavom na stoliću, sposobna igrati i ledene očeve i bezdušne doktore, ali i zagovarati žene koje su jedva čujne žrtve obiteljskog zlostavljanja. Baljak umije podijeliti s publikom i neizgovorenu, nesebičnu nježnost zbog uspjeha vlastite kćeri, čak i kad se kćer nema vremena sastati s mamom na dan diplomskog trijumfa. Baljak se u nekoliko navrata agitiranog ispovijedanja zaustavlja, nijemo vrišti, zapomaže zabacivši glavu unatrag, ili se trese kao da je na udaru jake struje očaja i neodobravanja. No njezino je obraćanje publici veoma neposredno, kritično i emocionalno zarazno, kao da smo nešto između povjerenika i ispovjednika, samim time nudeći vrstu komunikacijskog rada kakvu rijetko susrećemo na domaćim pozornicama. Olivera Baljak, naime, suvereno gradi povjerenje s publikom baš zato što nipošto nije jedna od krležijanskih frajlica za zabavu muškarcima. Upravo suprotno. Glumica je prokazivačica socijalnog licemjerja.

Tekstovi Vedrane Rudan možda su mogli biti kraćeni, dva sata paljbe moglo se pretvoriti u dvije konciznije predstave, ali zapravo je ključna stvar što Baljak vjeruje u ono što govori, a to što govori svodi se na antidresuru i sebe i publike. Kakva je to onda vrsta rada? Možemo li govoriti o antizavođenju? Imamo li kategorije kojima se može izraziti brehtijanska prozivka raznih normativnih lagarija? Kao i na području ljubavi, kad god dođemo do glumačkog materijala koji nije puka vještina navlačenja i smicanja obrazina, nemamo za to dostatan jezik. Gluma može ono što često ne dosižu ni terapije ni stvarnosni odnosi: rastvoriti jezgre privatnih mitova. Usporedimo li riječku Kurvu s legendarnim Fordovim komadom Šteta što je kurva (1633), na sceni je već četiri stotine godina prvenstveno kurvarluk muških moćnika. Pakosnom simboličkom inverzijom, svaka žena unutar promiskuitetne socijalne ekonomije nužno postaje projekcijsko platno ili putana. Ali samo glumica može okrenuti ogledalo i pokazati i kardinalima i nogometašima njihov rastočeni politički portret