Je li Dumbledore gej?

U nekim krugovima novosti o Harryju Potteru što su buknule prije malo više od tjedna još uvijek pobuđuju začuđenost kao Hagridov ljubimac, pola konj, pola orao hipogrif. A brbljanja na webu zaglušujuća su poput buke u dvorani za jelo u Hogwartsu prije nego što svečanost razradbe odredi sudbine novopristiglih učenika. Dumbledore, ispostavlja se, mudri i izboran čarobnjak slave Harryja Pottera, zauzima mjesto pored ostalih medijskih figura, poput Berta i Ernieja i Tinkyja Winkyja iz Teletubbiesa. Za sve je seksualnost postala pitanje. Dumbledore je, kao i njegova stvoriteljica, J. K. Rowling, dokazano u Carnegie Hallu, gej.

Tajne sklonosti?

Dumbledore? Čarobnjački majstor starije dobi, čije vodstvo Hogwartsa stavlja taj britanski internat za mlade čarobnjake na čelo rata protiv zla? Tko je pazio na Harryja od njegova djetinjstva, školujući ga za posljednju i najveću bitku? Tko je znao? No, pravi šok u objavi gospođice Rowling nije to da je Dumbledore razmišljao o seksualnim odnosima s muškarcima, nego to što je uopće razmišljao o seksu, ako imamo na umu potrebu da pokvari planove Voldemortove urote za dominaciju svijetom.

U svom objavljivanju Dumbledoreove tajne gospođica Rowling kao da je potvrđivala ulagivačke hvalisave insinuacije svojeg lika koji prodaje tračeve, Rite Skeeter, čija je sumorna biografija očito svetačkog ravnatelja – naslovljena The Life and Lies of Albus Dumbledore – opisana u Harryju Potteru i Darovima smrti.

“Najavljujemo za sljedeći tjedan”, novinski članak o Skeeterovoj obećava “šokantnu priču o geniju s manama kojega mnogi smatraju najvećim čarobnjakom svoje generacije”. Skeeterova nabacuje zadirkujuće naznake o Dumbledoreovoj “mračnoj prošlosti”, o tome da nije “baš sasvim tolerantan” i tvrdi da u njegovu mentorstvu Harryja postoji “neprirodno zanimanje”, nešto “nezdravo, čak i grešno”. A kada je riječ o predodžbi koju je iznijela gospođica Rowling – da je kao tinejdžersko čudo od djeteta Dumbledore bio homoerotski slijepo zaljubljen u jednog drugog mladog čarobnjaka-čudo-od-djeteta, Grindelwalda (koji je kasnije prešao na ono što se u Ratovima zvijezda naziva Tamnom stranom) – Skeeterova ukazuje na to u šifriranim aluzijama.

Ona izjavljuje da kada su dva prijatelja imala razmiricu u dramatičnom dvoboju, Grindelwald se nije borio, nego je “zazvao bijeli rupčić iz vrha svojeg čarobnog štapića” – odlomak tada prepušta mjesto očitoj (u retrospektivi) seksualnoj dvosmislici.

Takav homoerotski prikaz, u bilo kojoj mjeri, ukazuje na snažnu štetnu crtu, ne samo među čarobnjacima što se bore u dvoboju nego i kod same gospođice Rowling, njihova suvremenog kroničara u svijetu mutnjaka (kako, naravno, čarobnjaci nazivaju one kojima nedostaju čarobni štapići ili magija da ih koriste).

Tako je u skladu s tim zaigranim duhom njezina objava Dumbledoreove priče iz prošlosti inspirirala retrospektivnu primjenu navodne sposobnosti prepoznavanja gejeva po webu. “Provedimo provjeru gejeva, hoćemo li?” predložio je Andrew Sullivan pišući o Dumbledoreu u svom blogu (andrewsullivan.theatlantic.com/the_daily_dish): “Nema poznate ženske pratnje ikada. Izvanredan u školi. Prijateljuje s prezrenim suučenikom iz razreda. Djetinjstvo se ruši na drugog dječaka”.

Izrugujući se drugim karikaturama, komentari na stranicama poput imao.us spominju Dumbledoreov “grimizni plašt sa sjajnim srebrnim zvijezdama” ili namigujući aludiraju na politiku Hogwartsa, “politiku ne pitaj, ne čaraj”.

Jedan je komentator napisao: “Oh, komu je uopće stalo? Zaista je prokleto puno njih bilo gej ako se mene pita. Svi ti sati filmova, a ni jedna utrka automobila, pucnjava ni kung fu borba”.

Bez seksualnosti?

No, moguće je da je gospođica Rowling možda u krivu o svom vlastitom karakteru. Možda je izmislila Hogwarts i sve čarobnjake u njemu, možda je stvorila najutjecajniju fantasy knjigu od J. R. R. Tolkiena, i možda je satkala svoju vlastitu čaroliju nad tisućama stranica i sedam romana, no čini se da nema uvjerljiva razloga u knjigama za njezinu kasnije iznesenu tvrdnju. Naravno, bilo bi nedosljedno da Dumbledore bude gej, priče iz knjiga zasigurno to ne čine nužnim. Pitanje odvlači pozornost, što je razlog zbog kojega se nikada ne pojavljuje u samim knjigama. Gospođica Rowling možda o Dumbledoreu razmišlja kao o geju, ali nema razloga da itko drugi čini isto.

Da, naravno, Dumbledore priznaje da ga je u najmračnijem trenutku života, kada je još uvijek bio tinejdžer i kada se osjećao “uhvaćenim u klopku i protraćenim”, pojava karizmatičnog prijatelja “zapalila” i namamila ga u fantastične snove o moći i utjecaju. “Dva pametna, arogantna mladića sa zajedničkom opsesijom”, prisjeća se on, rezultirala su s “dva mjeseca ludila”. No, njegovo je žaljenja trajalo čitavoga života.

Što je bilo to ludilo? Ako je to bila prvenstveno stvar seksualne privlačnosti ili seksualnog identiteta, to čini Dumbledoreovu reakciju manje vjerojatnom. On je osjećao da postoje duboke izdaje pritajene u njegovu ponašanju i njegovim idejama tijekom tog razdoblja: prezirao je svoje uznemirene rođake, preuzeo je napuhanu ideju o svojoj vlastitoj važnosti, smatrao je da su čarobnjaci nadmoćniji u odnosu na bezjake. Ti su stavovi imali tragične posljedice koje su u konačnici preobrazile njegove poglede o vrlini i moći te promijenile njegove ambicije. Homoseksualnost je nevažna.

A što se tiče njegova kasnijeg celibata, isti ima svoj odjek šireg odricanja i veće odanosti. To jest, na kraju krajeva, ono što je karakteristično i najvažnije za žanr fantasyja. Majstor čarobnjak nije seksualno biće; odložio je svoje osobne brige i prihvatio važniju misiju. A ako se upusti u seks, to označava njegov pad, kao što je i bilo, kako nam kaže legenda, s Merlinom, prvim čarobnjakom iz tradicije, kojega zavodi jedna od sluškinja Gospe od jezera. Tolkienovi čarobnjaci – i dobri i zli – toliko su usredotočeni na svoje kozmičke zadatke da se seksualnost čini beznačajnim pitanjem. Gandalf u konačnici nadilazi fizički svijet u potpunosti.

Gospođica Rowling prilično svjesno Dumbledorea prikazuje s manama, humanijim čarobnjakom od ovih uzora, no sada ide predaleko. Nešto je strano u ideji o zrelom Dumbledoreu kojega nazivaju gejem ili, kada samo već kod toga, uopće i zaljubljenim. On je možda imao svoje zemaljske poteškoće i želje, ali na mnogo načina ostaje žanr čarobnjaka, superioran u odnosu na svijet oko sebe.

Zaista postoji zločest impuls na djelu u objavi gospođice Rowling, provokacija očita u samim knjigama. Ona smješta ep u britansku školu dugo povezivanu sa zemljišnim privilegijama i bogatstvom. No, cijelo vrijeme ona potkopava tvrdnje tog starog svijeta. Oni koji vjeruju u važnost nasljedstva i naslijeđenih moći pokazuju se kao lako pokvarljivi i moralno slijepi – oruđe za Voldemorta.

Prepoznavanje prirode zla

Njezini su junaci hibridi, neprilagođeni, oni miješane krvi, a svi nose ožiljke gubitka i ljubavi: polu-div Hagrid, mutnjakinja Hermiona (čiji roditelji nisu bili čarobnjaci), siromaštvom pogođeni Ron, siroče Harry. Možda je govoriti o Dumbledoreu kao o geju bilo samo pitanje stvaranja još jednog drukčijeg buntovnika protiv pravovjerja.

To je formula za većinu popularne fikcije, no gospođica Rowling odbija se zadovoljiti samo odbacivanjem starog poretka i zauzimanjem za moralno nejasni multikulturalizam. Čistokrvni čarobnjaci ovdje su zaslijepljeni svojim ponosom, no Harry i njegovi prijatelji vide nešto dublje, prijetnju koja ide dalje od samo-interesa i identiteta. To je razlog zbog kojega je Dumbledoreova navodna homoseksualnost u konačnici jednako nevažna kao i Ronova otrcana odjeća. Ti ranjeni autsajderi prepoznaju prirodu zla, i na kraju to je ono što je važno.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Is Dubledore Gay? Depends on Definitions of “Is” and “Gay” objavljen 29. listopada 2007. godine u The New York Timesu,

 http://www.nytimes.com/2007/10/29/arts/29conn.html?_r=1&oref=slogin. Oprema teksta redakcijska.