Igor Gajin  

Jerry Springer u art premazu

Jonathan Franzen, Čistoća (VBZ, Zagreb, 2015; S engleskog prevela Marina Horkić)

Domaće izdanje svakog novog romana Jonathana Franzena u našoj se recepciji dočekuje otprilike jednako kao i uplovljavanje američkog nosača aviona u neku od luka uz hrvatsku obalu. Kao što impozantna veličina plovećeg golijata simbolički utjelovljuje proporcije američke sile, a njegovo ljuljuškanje u našim vodama laskavo stimulira osjećaj da smo važan partner u svjetskim igrama moći, tako ažurnost i kontinuiranost prevođenja goleme Franzenove proze u ovom našem plićaku zatalasa predodžbe da neprovincijalno držimo korak s imperativnim svjetskim trendovima, diktiranih iz epicentara kulturne dinamike. Naši mediji, a dijelom i književna kritika, u ritmu tam-tama prenosi frazu o velikom-američkom-romanu-velikog-američkog-književnika, a mi se plemenski dijelimo – kako pod američkim nosačem aviona, tako i nad Franzenovim novim romanom, na proameričku i antiameričku struju. Jedni u njegovoj poetici vide potvrdu superiornosti tradicionalnoga pripovijedanja, pa i važan literarni putokaz kroz repertoar aktualnih svjetskih pitanja na prijelazu milenija, dok oprečna strana i u Franzenovoj estetici iščitava aspekt opće kolonizacije zavodljivim matricama američke kulturne industrije.

Potraga za "našim Tolstojem"

A s "palube" najnovijeg romana pod naslovom Čistoća Jonathan Franzen uistinu, već na prvoj stranici, kreće bučno ispaljivati jake literarne projektile. Roman otpočinje telefonskim razgovorom između naslovne junakinje Purity i njene majke, pa se mater odmah, u prvom pasusu, pojada: "Tijelo me opet izdaje. Katkad mi se čini da moj život i nije ništa drugo nego jedna duga izdaja tijela". Nakon što nas je Franzen, dakle, već u prvom odlomku "dubokoumno" pogodio u osjetljivu, važnu, univerzalnu žicu našega kompleksnoga odnosa prema vlastitome tijelu kao poprištu, ma koliko negiranog, no tjeskobnoga predosjećanja smrtnosti, nešto niže, još uvijek na prvoj stranici, Franzen tumači tajnu neraskidive veze između majke i kćeri, slikovito poantirajući da je Purity majci poput banke: previše je značajna da bi je se pustilo propasti. Čitateljsko kolebanje pred 600 stranica Čistoće nakon ovoga razumljivo biva smijenjeno osnaženom motivacijom: nastavi li Franzen jednakim intenzitetom nizati više ili manje uspjele bravure na način kojim otpočinje svoj ep, onda više nema razloga za premišljanje. Možda nam je doista u rukama kapitalna literatura, važna književna artikulacija naše "strukture osjećaja"?

Relativno dobra vijest je da se kroz 600 stranica Franzenove Čistoće lako prohodi budući da pretežu silni dijalozi, mahom small talk (rečeno hrvatskim jezikom, brbljanje). Podsjetimo, dio je domaće kritike u osvrtima i na ranije Franzenove romane, Korekcije i Sloboda, potpisalo da je ovaj autor majstor dijaloga, što je teško prihvatljiva (pr)ocjena u usporedbi s dijaloškim umijećem, recimo, Dona DeLilla, autora koji je barem u antologijskom djelu Bijela buka uspio izvrsno na papiru uhvatiti eho ispraznosti tzv. klafranja. Franzena, inače, poznato je, i domaća i svjetska recepcija uzdižu u prvo ime suvremene američke, pa i svjetske književnosti isticanjem ovakvih ili onakvih autorskih kvaliteta u njegovoj epskoj prozi, no odreda nepravedno preuveličanih u odnosu na kulturalno važnija imena američke književne scene.

Ma koliko Franzen u utrobu svojih "velikih" romana gargantuovski trpao kompleksan repertoar mnogobrojnih američkih trauma i ambiciozno se hrvao sa širokim spektrom gorućih pitanja američkoga društva (očito da bi svojoj produkciji pridao imidž relevantnosti), baš nikada zapravo nije uznemirio publiku tako što bi je suočio s ne baš prihvatljivim odrazom u literarnom zrcalu, naprotiv, niti je u svojim sondiranjima američkih društvenih slojeva dopirao do patološke jezgre američke kulture kao što je to činio, primjerice, Bret Easton Ellis. Marketinški genijalno isfabriciran u "našeg Tolstoja" na temelju površnih asocijacija na najopćenitije karakteristike tolstojevskog realizma, Franzenova epska ekstenzivnost samo je kvantitativna, a navodna snaga da obuhvati nevjerojatnu široku panoramsku sliku suvremenog društvenog trenutka više je realizam hollywoodskog spektakla koji u svojoj kalkulantskoj montaži ne skriva ambiciju prema nekoliko Oscara nizanjem perfidnih "pusica" po slabim točkama američkoga sentimenta. Pa ako već trebamo tražiti Tolstoja našega vremena, onda se on u velikoj mjeri reinkarnira u stilu Hilary Mantel, a ako ćemo Franzena vrednovati bez te opterećujuće usporedbe s ruskim klasikom, opet mu se mora prigovoriti da u ambiciji epskoga oslikavanja nema preciznost, temeljitost, i nadasve čvrstinu u svakom retku monumentalnih romana Jamesa Ellroya, za kojega se opravdano kaže da svojim rečenicama doslovno udara čitatelja u trbuh.  I na koncu, ako ćemo Franzena pokušati cijeniti kao autora sklonog tradicionalnom komponiranju proze, ipak je posve neusporediv s inventivnom revitalizacijom američke kulturne tradicije kakvu prakticira Paul Auster.

Siroti moralizam i jebežljiva sirotinja 

Franzenova je estetika oblikovana logikom hollywoodske reprezentacije, što između ostaloga podrazumijeva i gomilanje gustog niza plitkih, jeftinih efekata pred kojima bismo, posebice kada im svjedočimo na tolikoj hrpi, trebali uzdahnuti i povjerovati da čitamo literaturu veću od života. To se u recepcijskom doživljaju posve lako i razumljivo može dogoditi budući da Franzen piše besprijekornim slijeđenjem uputa s notornih radionica kreativnoga pisanja, popularnih institucija što paradoksalno stavljaju u isti red riječi kreativnost i radionica radi jednoobraznog formiranja zanatlija kojima je posao shematično varirati pripovjedni algoritam u obilje površnih senzacija književne industrije. "Kao da je tuga bila kemijski element od kojega se sastojalo sve što bi taknuo", piše Franzen, i to je tipični doseg kreativnosti kada nas se na spomenutim radionicama uči "tajnama zanata".

Ilustracije radi, jedno od pretencioznijih mjesta Franzenove Čistoće ujedno je i isforsirani pathos po svim pravilima neumjerenosti melodramatskog kiča: američki novinar njemačkoga porijekla dolazi u Berlin u jeku rušenja Zida kako bi izvještavao o epohalnom povijesnom trenutku, ali pritom dovodi i majku kako bi na rodnoj grudi, među davno napuštenom obitelji, izdahnula nakon dugog bolovanja od raka. Pored toga, Franzenovo je oslikavanje komunističkog režima u Europi iritantno simplifikatorsko: ne samo da ozloglašene prakse komunističke represije služe Franzenu kao puka atrakcija koju eksploatira radi "koloritnosti" svoga proznoga spektakla, nego generalno komunističkom bloku u Istočnoj Europi pristupa kao egzotičnom Drugom sa svim stereotipnim problematičnostima takvoga odnosa. Franzen sliku komunističke Europe uglavnom formira kroz prizmu Kunderinih romana (što jednom kratkom referencom i potvrđuje), kopirajući pri tom i jednu subverzivnu Kunderinu gestu koja je na Zapadu očito primljena kao romantični mit: da potlačeni u komunizmu nemaju slobode uživati u ičemu osim u seksu. Pa su i Franzenovi likovi u komunističkom sivilu jebežljiva sirotinja, uvijek strastveno spremna za seks na neočekivanim mjestima u neočekivanim trenucima.

Franzen uspijeva biti banalniji i od toga: način na koji predstavljaa manifestacije Edipovog kompleksa spada u kategoriju trasha, psihologiziranje mu je sapuničarski naivno, a tobožnje provociranje publike tabuom latentno incestuoznih veza više nasmijava nego što užasava. Ne budimo snobovi: što se relacija među likovima tiče, Čistoća je artisitčkom šminkom premazan show Jerryja Springera. Ironično je stoga što Jonathan Franzen u svom novom "kapitalnom" romanu problematizira ideal čistoće. Ona u Franzenovoj interpretaciji nije alternativni termin za svetost, nego je, recimo to tako, ime zvijezde prema kojoj se orijentiramo u krivinama našega svakodnevnoga morala, pa Franzen zapravo na 600 stranica govori o – čistom obrazu. Naspram čistoće Franzen operira negativnim pojmom toksičnost kako bi označio kompromitiranost u smislu naše licemjerne upletenosti u mrežu kapitalističkoga sustava i nemogućnosti da se realiziramo, odnosno neuprljamo mimo ili iznad hegemonijskih mehanizama te sile. To je onaj izluđujući paradoks na koji ukazuje Mark Fisher u Kapitalističkom realizmu, komentirajući Kurta Cobaina: kako možeš biti jedan od najistaknutijih kritičara sustava i ujedno biti na vrhu MTV-jeve top liste? Ili u Franzenovom slučaju: kada odbiješ promovirati svoj roman kod Oprah Winfrey, jesi li time rekao povijesno ne jednoj ideologiji ili si zapravo odradio samoreklamu na višu potenciju?

Dosezi Forresta Gumpa

U kontekstu tog pitanja, sva galerija Franzenovih likova u njegovom novom romanu ujedno je i mozaik modela kojima se propituju (ne)moguće strategije i pozicioniranja u odnosu na totalitetni doseg kapitalističkog poretka, i to u rasponu od pokušaja potpunog samoizolacijskog isključivanja do minimaliziranja vlastite uloge u reproduciranju kapitalističke ideologije, a time i u (ne)posrednom osnaživanju sustava. Ispostavlja se da smo svi odveć ovisni o tako ustrojenom poretku, egzistencijalno prinuđeni prihvatiti norme takvoga svijeta, počevši već od korištenja novca kao univerzalnog jezika kojim se funkcionalno integriramo u (prodano) društvo. Novac je, makar bila riječ i o sitnišu, ujedno i prvi korak u paktiranju s tim omrznutim sustavom, a s tom činjenicom neki Franzenovi likovi imaju ozbiljnih moralističkih problema, dok su drugi pak krajnje pragmatični ili si određenim postupcima racionaliziranog negiranja pomiruju, odnosno iskupljuju tu proturječnost.

Na koncu, Franzen između redaka 600-straničnog mozaika o (ne)mogućnosti osobnoga integriteta poručuje da je čistoća tlapnja za nepovratno izgubljenim stanjem, izgubljenim možda još u onom davnom biblijskom trenutku izgona iz raja. I svi plemeniti pokreti za mijenjanje svijeta nabolje u Franzenovoj su Čistoći prljavi: Franzenovi NGO-ovci su infantilna čeljad koja u donkihotovskom aktivizmu traži kakvu-takvu višu svrhu za svoje konfuzne egzistencije, nove mesije patološki su narcisi i pervertiti, a internetska mreža kao potencijalni prostor neslućenih mogućnosti demokratizacije dijabolična je igračka nedoraslih geekova i opasna pošast za kulturu.

Pa koje onda vrijednosti slijediti kada ih svaka praksa zatruje? Čitati Franzena? Čitati književnost svakako. Podsjetimo, o cijeni stremljenja idealu moralne pravocrtnosti nenadmašne je stranice ispisao Dostojevski, na našim je prostorima to pitanje izrazito tankoćutno promišljao Meša Selimović, dok je prije Franzenove klinke po imenu Purity američka kultura uspjela izroditi samo – Forresta Gumpa. I to joj je još uvijek vrhunac.