Još svjetova

Nedovršeno zbijena

Postoji to mjesto, vjeruj mi, gdje moja kuća umire od stida

obrasla u najčudnije trave trepne još koji put u proljeće

kad narcisi zarobe vrt u žutom osvane dvor skriven

i škure kao mrtve trepavice nad slabovidnim očima

škripnu kao zubima u snu izgubljeni sinovi i kćeri

Postoji to mjesto, vjeruj mi, gdje moja soba kopni

ispod prašine spava moj krevet u najčudnijem snu

sanja moje toplo tijelo i ruke moje i oči moje livade

Hallo, mama?

ja sanjam ruke svoje majke kako me drže da ne padnem

u duboku provaliju stavili su reflektore u točku udara

i dovezli su dvoja kola ne tako hitne pomoći

i četiri kirurga čekaju prigodnu pjesmu da uokvire prizor

ja sanjam ruke svoje majke kako me bude da ne ostanem

zauvijek na drugoj strani pale su sve nade u vodu

i dovukli su brod nasukan na mrtvu ribu zaplela se mreža

i oči mi se pune vodom koja nije za piće ocean

Ejimuzar

slobodno digni ruke obrijat ćemo ti pazuh

i staviti knjigu lijepih sjajnih korica limuna

i nije važno što te nitko ne razumije, Ejimuzar

važno je da je toplo u kadi čistimo ribe

gulimo krumpir oko cijele glave rukama

trgamo kruh na stolu je žuta lampa svijetli

i prozori gledaju na van noć je već spotakla se

o vlastite noge rukama grabimo mrak u stan

što bih ti mogla reći  bilo što slova se tope

u ustima jezik mi je miran kao mrtav jezik

kojim samo ti još se služiš ššššš Ejimuzar

Gradilište

omanje sunčano nebo iznad kuće buši rupu u oblaku

grade se kule, kako čujem, i pada čekić svakih sedam minuta

čuvam glavu u plastičnom lončiću i kujem planove

kako da pobjegnem raku u plućima u jetri u kostima

kako da pobjegnem

Ne mogu ti opisati ali gledaj

ne mogu ti opisati kako mi je teško pala glava

na jastuk sav od krpica iz prošlih vremena

kad sam bila manja za pola sebe u odnosima

donešena na svijet u kojem nema posteljice

za one koji imaju maternicu krvavu

ne mogu ti opisati kako vladale su prostate

i grčile se moje sestre i ja za stolom

gnječile svaku riječ u sebi u kašicu

sve rečenice u mlinac u sobu pod ključ

svako slovo u bunar da se udavi

ne mogu ti opisati ali gledaj

u vreći prvi mačići odoše niz rijeku

Kad je bio rat moju domoljubnu pjesmu raznijela je granata

kojod guhiur hagiš usfadnig hocsduz guster zehađ cakoj

lopetsdar jik dios opolar

škaljmilkof jegoel

kadlo spid tejrkjebef

kdjo fginf djag ore fijkohoj hoiejreo

djurtum vaz kopalačap

mabekflor ripoš podoste litzabavencim jode sifež cev

(stanka)

Dok češljam se na krivu stranu

Zrcalim milacrZ

čitav svijet tejivs vatič

i još svjetova avotejvs šoj i

pramajke i prabake ekabarp i ekjamarp

praslike i prašume emušarp i ekilsarp

zrcalim

dok češljam se na krivu stranu

zamišljam kako nosim

SRCE

usred sebe

 Naslov

(ako si prazan

a ti naguraj vatu u svoju prazninu)

riblje oči tek izvađene

i još tople

leže u sudoperu

ručak je i više nego dobar

sjedim sama

i žderem

(se)

Ne brini, neću ti ništa

uranjam ruke u baze podataka

ruke sve do laktova

ni naprijed

ni nazad

tu

baš tu

baš tu u mojoj sobi

drhti mi osobno računalo

     .

imam tu neku grešku u glavi

pa govorim ono što mislim točka

novi red

Lara mrzi kad joj pričaju snove

sanjala sam vuka

za prijatelja

i zavijala mu

u tisuću zavoja

cesta se stisnula

kao grč

ukočio se prizor

i noge mi se slomile

u laktovima

i sve kao nije to

baš...kako da ti objasnim?

nije to naša kuća

a kao je

nisi to ni ti

ni ja

ali ipak mi smo

i neka baka se pojavila

pa je onda kao ona vuk

i tako

užas!

Ja ti vjerujem, sve ti vjerujem

Bijela crta

Žuta crta

Žabljim jezikom hvatam reklame

ribljim očima prva svjetla što se pale

u tuđim kućama

Dok odmiče tvoj svijet od mene

tužno mi je

tužno mi je

tužno mi je

Kažem da ne znam što je gore

biti onaj koji odlazi ili onaj koji ostaje

Kažeš da je najgore po snijegu

Ja ti vjerujem

Sve ti vjerujem

A vode režu zemlju

i stabla se kriju u magli

Komadi posljednjeg sunca propadaju tek na neke dijelove slike

one iste u kojoj sam htjela zauvijek biti izgubljena

Hvatam zrak rukom i jedem ga

jer se davim ovdje na sjedalu br. 36

Kao da se autobus puni vodom

dok ostali mirno sjede

moj žablji jezik i riblje oči

nisu mi od velike pomoći