Izvještaj s tri tribine o nastavi povijesti, digitalnom arhiviranju i odnosu Francuske s višijevskom prošlošću
Kliofest, festival povijesti, NSK, Zagreb, 12.–16.5.2015.
Henry Rousso: 70 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata, politika komemoracije i sjećanja u Francuskoj, Medijateka Francuskog instituta, Zagreb, 14.5.2015.
U petak (15.5.) popodne na zagrebačkom Festivalu povijesti održana je tribina posvećena kurikularnoj reformi istog tog predmeta u okviru opće kurikularne reforme domaćeg nižeg i srednjeg odgoja i obrazovanja. Povijest je ovdje prepoznata kao privilegirano mjesto za vježbanje civilnog odgoja i “razvoj slobodnomislećih, kritičkih subjekata”. Naglasak više ne bi smio biti na “biflanju”, rečeno nam je, već na usvajanju stručnih kompetencija, pomoću kojih bi onda “svatko mogao učiti što ga volja”. Promijenio bi se i način hoda kroz gradivo: ciklički model obilježen je kao neadekvatan, djecu “dosta zanima 20. stoljeće”, ali ne zna se bi li se krenulo odozada ili išlo linearno naprijed, ostavivši najnovija razdoblja za viši uzrast / srednju školu. Također, predloženo je i da se depolitizira gradivo za niže uzraste, odnosno da se uči samo svakodnevica.
Što se omjera hrvatske, regionalne/europske i svjetske povijesti tiče (nekad 30:30:30, devedesetih 60:40, danas 50:50), postavljeno je pitanje što s vaneuropskom povijesti (budući da se ona slabo radi i na fakultetima), a s obzirom da ona ima ovu ekumensku dozu važnu za razvoj civilnog osjećaja i slobodnomislećih subjekata. Budući da se novim kurikulima predviđa veća autonomija u radu nastavnika, pretpostavlja se pojačana tematska raznolikost i bolje kotiranje lokalnih tema kao ulaznih točaka u opće, velike probleme. Što se obujma i čišćenja činjenica tiče, upozoreno je da bi njihovo nasilno reduciranje lako moglo dovesti do karikiranja tema, a iznesen je i primjer: “Nekad je bio trijumvirat, onda je Ljilja Vokić maknula jednog trijumvira, pa su kasnije makli drugog trijumvira i sad imamo trijumvirat od jednog člana”.
Tko uči koga? Kao poželjna karakteristika podvučena je i interdisciplinarnost. Tu je jedna od sudionica skupa, nastavnica Karolina Ujaković, uskočila s vlastitim primjerom / projektom iz urbanizacije Zagreba. Snježanu Koren, našu vodeću metodičarku, “spajanje sa srodnima” i “kretanje odozada” podsjetilo je na iskustvo osamdesetih, kad se u petom osnovne i drugom srednje učilo povijest i geografiju u suvremenom svijetu, opasujući povijest po razdobljima. U nekoj daljoj varijanti, zajedno s inzistiranjem na (materijalnoj) svakodnevici, širenjem “svjetskog segmenta” te finim balansom između karikiranja i zagušenosti, ovo “spajanje s povijesti u središtu” nalikuje Braudelovim reformskim pokušajima s početka šezdesetih.
Kako je rasprava odmicala i kako je dolazilo do inputa sa strane, odozdo i iznutra, postavilo se pitanje kadra, odnosno onih koji bi trebali izdržavati reformu, a čiji je posao, još smo jednom mogli čuti, “lijep i ispunjujuć”, dok su “plaće male”. Voditelj reformskog tima, Neven Budak, zasolio je da je “tako negdje i u Finskoj, ali ondje učitelje cijene”. Iz spektra propozicija kadrovskog inkubatora postavljeno je pitanje “zašto učitelji ne uče učitelje”, tj. zašto nema većeg naglaska na prenošenju znanja odozdo, s terena, od strane iskusnih obrazovnih i školskih radnika, već sve staje na frontalnom fakultetskom dociranju, te zašto kod nastavničkih fakulteta (u koje spada i Filozofski) veći naglasak, uz vrijedne izuzetke, nije na boljem ustroju upravo tih obrazovnih dimenzija (pedagogije, didaktike, metodike, itd.) Težinu ovakvih pitanja podvlači i činjenica da postoji osam studija povijesti u zemlji (uz jedan vanzemaljski, mostarski, a od jeseni i još jedan zemaljski, dubrovački) te vrlo velika produkcija nekonsolidiranog kadra. Rasprava o kurikulumu viših stupnjeva obrazovanja ipak je izletjela izvan opisa tribine.
Munjevito pretraživanje arhive Dan ranije, u četvrtak (14.5.) ujutro, također na Kliofestu, održana je tribina o povijesti i izazovima digitalnog doba. Tribinu je vodio Gordan Ravančić, medijevist s Hrvatskog instituta za povijest, a vlastita istraživačka iskustva iznijeli su Ladislav Dobrica iz Hrvatskog državnog arhiva, Sofija Klarin Zadravec iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice, nezavisni istraživač/informatičar Artur Šilić, te Neven Jovanović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, poznatiji Zarezovim čitateljima kao “Noga filologa“. Tribina je pokrila niz interesantnih, ali fragmentarnih projekata pa ne čudi višestruki apel za objedinjavanjem i pojačanom koordinacijom, “jer smo premali da ovako radimo”. Područje pod nazivom digitalna humanistika ili, uže, digitalna povijest, sve je propulzivnije u SAD-u i Europskoj Uniji, s nizom projekata kakvi, primjerice, izrastaju unutar laboratorija Franca Morettija ili u okviru međunarodne mreže Reassembling the Republic of Letters, 1500-1800. Na ovu posljednju nadovezao se i Neven Jovanović, jedan od njezinih članova, s naglaskom da nije teško uspostaviti međunarodne kontakte i sudjelovati u projektima komparativne naravi, ali je teško povući financijska sredstva za primarna istraživanja. Kada je tražio domaće istraživače intelektualne korespondencije 1500-1800., odnosno ono što mu za Reassembling the Republic of Letters treba, Jovanoviću je odgovoreno da se obrati Vatroslavu Jagiću.
Kad se govori o digitalnim potencijalima za humanistička istraživanja, tu se s jedne strane naravno misli na digitalizaciju (i pojačanu dostupnost) arhivskog sadržaja, ali i na usvajanje tehnika obrade (manipulacije) takvog gradiva, odnosno programiranje (pri čemu vrijedi posjetiti stranicu ProgrammingHistorian.org). Jedan od primjera potonjega ponudio je i Artur Šilić, koji je razvio sustav za tekstualnu obradu i vizualizaciju velikokorpusnog arhivskog gradiva (primjerice novina u višegodišnjim, odnosno višedesetljetnim nizovima). Pomak je za istraživače nemjerljiv, ono što se moralo listati stranicu po stranicu, broj po broj (ili eventualno moglo skratiti korištenjem tematskog clippinga kojeg je kod nas najrevnije radio Vjesnik, a ni taj nije potpuno pouzdan), sad iskače odjednom, u sekundi, već prema parametrima koje zadamo sustavu. Veliko je pitanje tu zato digitalizacije građe (Šilić je radio na već obrađenim – digitaliziranim i oceeranim – godištima New York Timesa i Le Monda). Kod nas je digitalizacija još uvijek sitnog opsega te ovisna o polaganim, prigodnim projektima (pa tako sad NSK, recimo, digitalizira novine iz vremena Prvog svjetskog rata). Ulaganja su za tu namjenu minimalna, rekla bi Klarin Zadravec. A problem, u konačnici, nije samo u projektima i digitalizaciji, jer dio digitalizirane građe ionako ostaje zakračunat, teško dostupan ili nedostupan. Problem je i u pravnoj regulativi i/ili politici institucija, a tu vrijedi povući pozitivne primjere i nadati se da će stvari tako i ovdje poteći. Kažu da Australska nacionalna knjižnica u suradnji s korisnicima radi fantastičan posao. A kažu i da crowd-sourcing, taj opći intelekt, daje bolje rezultate od odsječenog, individualnog rada.
Višijevska memorija kao supstitut budućnosti U četvrtak (14.5.) popodne u Medijateci Francuskog instituta predavanje je održao Henry Rousso, povjesničar koji se bavi komemorativnim praksama i politikom pamćenja na primjeru višijevske Francuske. Prema Roussou, negdje do ‘68., odnosno početka sedamdesetih, postojala je stabilna i konsenzualna slika herojske Francuske, Francuske otpora koju su “uglazbile” podjednako i golistička i komunistička frakcija partizanskog pokreta. Slika se drži unatoč krahu koalicije 1947. (kada puca i komunističko-demokratska koalicija u Italiji, rađa se Hladni rat, itd.), dapače, ona tada postaje još čvršća, jer se nikome ne prekapa po nečistoj prošlosti. Pogotovo ne mnogim petenovskim kadrovima koji su – što zbog općeg manjka profesionalaca, što zbog straha od crvene opasnosti – usisani u aparat nove Francuske. Sliku narušava “dolazak nove generacije”, recimo u filmu Le chagrin et la pitié iz 1969. dobro je kristalizirano to “novo kolebanje” i klimanje herojskog doba. Mrlju iz Vichyja imalo je “mnogo njih”, i sam Mitterand, pa ne čudi otezanje i izbjegavanje što teme što suđenja kolaboracionistima. Primjer je “trakavica Papon”, odnosno postupak Mauriceu Paponu, prvo petenistu pa kasnije golistu, visokorangiranom policijskom dužnosniku, ministru i zastupniku koji je obavljao prljave poslove od odvoza Židova (1942-44.) do masakra Alžiraca i radničkih demonstranata 1961/62. Iz faze represije (potisnutosti) Francuska ulazi u fazu opsesije višijevskom epizodom svoje povijesti, “iz dana u dan, iz tjedna u tjedan izvlače se kompromitirajući materijali i nove optužnice”. Jedan od razloga inzistiranja na ovoj temi, nakon što su manje-više “sve stvari otkrivene”, te kontinuirana proizvodnja “višijevskih senzacija” po Roussou je u kontinuiranoj ekonomskoj krizi i “gubitku budućnosti”. To do koje je mjere “memorija supstitut budućnosti” možemo svjedočiti i na lokalnim primjerima.