7.10.2004.

Slavko Jendričko  

Kada stražari zapjevaju

UČENIK

                     Za A. F. Kovacsa

Jednom sam ti obećao molitvu

a onda sam se uplašio zebnje

privida   

i načinio svoj lik od snijega

da u njemu drhtim od ljubavi.

Volio bih biti čudo od anđela

kojeg sam izmislio za tebe,

svakoga dana naučim ponešto

znatiželjan kakvo je propadanje.

Kao da pripadaju drugome

najprije će ostarjeti prsti,

jedan gram gline pod noktima

bit će dovoljan da se zakopam.

Od sada ja sam mjesto zločina.

ZAMAK

Dugo već nisi zapalila kosu

u zimskome snu,

prstom me odvela doma

nakon šetnje zamkom

koja je trajala do jutra.

Možda sam baš pio

u krčmi kod starog mosta,

sada sam na pola puta

daleko od ljudskih očiju.

Problem je samo u tome

što jako loše spavam,

a kada progutam narančastu tabletu

naravno da sam u krivu

kada u snu vrisnem

u meni se više nema što pokvariti

zatvorio sam se u privid zamka.

PUT DO SUNČANE ZRAKE

Pusti me da te

ispratim u vlastito išćeznuće

premda nisam ulični propovjednik

stopiram anđele

i nemam nerješivih problema.

U snovima mi se sve vraća

kao da postoji međustanje

gdje se gube mečevi bez borbe,

ta životinja koja sanja

mora jednom izaći iz kaveza

u kojem si bila zatišje svoga postojanja

s cjelonoćnim boravkom.

Možda si zapisala na neki papirić:

ne tražiti i ne nalaziti ništa

kao bolesnik na operacijskom stolu

za kojeg nikad nije sigurno

    da li je zaspao zauvijek.

KADA STARCI MARŠIRAJU

Sinoć kad si s dečkima

izlazio na pašnjake zvijezda

s neba su padale besmrtne pahulje

i ti si usprkos godinama osjetio

da imaš snage pomusti vraga.

Samo zato što se kosa plavuše

nije zapalila  

u gostionici su točene zore snjegova

umjesto piva

i najtiši miris blagdanskih riječi

širio se grudima

kao na imendan Isusa Krista.

 

Polako si postajao svjestan

da stojiš na staklenim nogama

i da će te jedan od njezinih

borilačkih osmijeha

srušiti u dubok snijeg

koji nije prestajao padati

ni kada se pod urušio pod nama.

Nisam ti morao kazati

da to i nije san

i da te u drugom svijetu

puštam na slobodu.

ZAMETNUTI JEZIK

Ostarjela je tvoja životinja

ona koja je krenula iz sna

neopreznim stopalom                                     

i zaboravila tvoje daleko lice.

                                                                                  

Nekad je bilo sretnih dana

pomisli s rukama na očima

a sada traži povišicu milostinje

i ne razumije ono u što vjeruje

kao da je bilo jučer.

Prije nego što se zavrti ime žene

koju sam volio na svome zametnutom

jeziku

pomilovat ću životinju koju pamtim

iz pjesama o mladosti.

JESENSKI DOKUMENT

Jednom sam zaspao u srcu žita

onako usput  pojela ga je selica

poslije sam saznao

od onog koji se udaljio s kamerom

da sam lažni svjedok u njenom kljunu.

Kao da je i ona znala

otvorila je kljun na kraju svijeta

i ispustila me

prije nego što sam se uvjerio da se bojim

visine

i da sam gnjilo zrno praha.

SVETA AGNEZA

(CHARLES WRIGHT NA KUPI)

Možda ne piše ona kada piše

Agneza moja svetica u poljupcu

nešto nadomješta (ne znam što)

za sve posvađane riječi svijeta.

Prevrnuo se jezik u snu

kada si ti motrila prema gore

spremna pretvoriti se u prah.

Želim leći pored obale rijeke

tik do crva za ribe

i posrnulog psalma iz djetinjstva,

tako je svijetao katolički sapun

kojim se perem u drugom životu

poput izgubljenih zastava.

LABIRINT

Nije mi to morala kazati

prije nego što ustaneš

i zaustiš o svojoj službi na nebu

ako nisi nešto ružno sanjao

ništa neće biti dovoljno stvarno

i još mi kaže

ne smiješ na ulicu iznositi

među ljude

ono čega se ne sjećaš

dok si budan

jer s njima sam ja trebala izaći

i provjetriti plahte

na kojima su spavale plaćene ubojice

ali nisam

s visine su motrili na mene.

UPLITANJE U POVIJEST

Prestajalo je ljeto

u poružnjelim mirisima

zavukao sam se dublje

ispod ubojičina šinjela,

a počelo je kao uobičajena

ljetna noć

za mojim stolom srkali smo

žesticu

i mogli smo stići bilogdje.

Polako truli žito

u voću slatkoća zločina,  

nervoznije se izgovara

zatišje svoga postojanja,

polako se spuštaš

u vlastito iščeznuće.

KADA STRAŽARI ZAPJEVAJU

Nikada ne ćeš saznati

je li vrijedilo truda varati

i miješati militantne ljubavne napitke

za žene i ptice             

bježeći uplakan toga ljeta

pred svinjama i psima

u Jeruzalem

mačem ga podijeliti ne možeš

dok se iz sunca rasipaju

sjemenke suncokreta

što si ih nekoć jeo u kući

koja je potonula u djetinjstvu

i kako ne vjerovati da i svinje sanjaju

a s njima i psi

kako je govorio sretni starac iz susjedstva

san je majka laži

ako zlatne kupole Jeruzalema

prestaneš bojati mjesečinom

i sve žene obriju glave

u isto vrijeme

kada stražari zapjevaju

o svojim nesretnim ljubavima

i počnu prodavati tamu

po istoj cijeni koja se plaća

za zraku sunca.