Grčka
Oh kako bi volio da sam Grčka!
Rekoh, o kako bih volio da sam Grčka, pa da iz mene teče bijes gust i ljepljiv poput meda!
Vi ne znate koliko je teško žudjeti za gradom od mramora i ljudskim jezicima od plamene terakote!
Ah, kako bi samo drugačije bilo da sam rođen uz more, jednog jesenjeg dana, u gradiću od sjete!
Da mi je kosa crnja od današnje, a da se crnilo moje kože ne povlači s dolaskom zime.
Kovrče da sam stekao rođenjem, a da su moje ruke izlizane od rukovanja s drugovima.
Ja žudim da se pretvorim u mi i strasno bih želio biti dio tih košnica ljudi.
Volio bih ustati ujutro i vidjeti pored sebe otpor kako se izležava između nas dvoje te čuti zvuk nade
kako se umiva na hidrantu pored vrata.
Da, rekoh,
Ja bih zaista volio da sam Grčka…
Krhko.
Tako krhko ljeto.
Suton vibrira iznad zemljane pjege na plavom obzorju
I ti pored mene u okviru od naranča pretvorena u vino.
Koliko se sjete može utaboriti u bešumnom odlasku dana na počinak.
Nema kretnji. Nema svijeta. Nema težnje.
Samo dvije zaigrane masline u zanosu od vjetra.
Ondje, ponad dvaju čempresa u dolini, bljeska se neuhvatljivi duh mora dok mikrokozmos soli stvara naslage melankolije na plodnom tlu naših prepuštenih duša
Ah, sve draži krhkog ljetnog sutona!
Ah, svi znameni svijeta uhvaćeni u tu klopku!
I dok tone sunce, mi izranjamo kako bi mu čuvali leđa.
I dok sa svijeta svlači svoj jarki pokrov i dopušta nam da udahnemo milijun svjetova od zvijezda ja grlim svoju ljubav pijanu od ljeta.
Sve brige otresli smo nemarnošću
Sve smo nagone zaključali u koru od loze.
Mi smo tek sjene sjena ljudi.
Pretvoreni u beskonačnost mi pripadamo sebi.
I dok se tmini predaje zadnji plamen svijeće
Ja shvaćam da pripadam tu.
I dok te grlim kao da smo sami u kozmosu
Volim što pripadam sutonu od ljeta.
Sutonu što se polako pretvara u sanjivu tminu
U kojoj ćemo napokon snivati poput divova.
Neprimjetno golemi
Napadno sami
Sami.
Čin prvi
Da bih ja ostao čovjek meni su potrebni ljudi.
Da bih ja obranio svoje jastvo od perfidnih presezanja lažnog slobodoljublja,
Meni je nužno potrebna bliskost vašeg tijela.
Trebam vaše ruke, da rastvore uštavljene kože mog uobičajena tijela i zarežu doboku u moju dušu pa ispuste mene od nekada da zauzmem obećano mjesto na stepenastim horizontima od aluminija.
Čin drugi
Savršeni primjerak ljudskog roda nadčovječnom brzinom jurio je prema božanskom cilju,
A ja sam progutao samog sebe u potrazi za mirom.
Oni su teatralno otvarali nove horizonte i osvajali budućnost,
A mi smo umirali u bremenitim svjetovima od nekada.
Vaši plodni životi razgranali su se onostranost mreža,
Naše su mreže ostale prazne, a naša su se lica objesila u provaliju.
Vi ste dokono proždirali bremenite viškove tuđih ustrajanja,
A ja sam sa zebnjom zurio u nebo, strahujući od potopa ili kazetnih bombi.
Finale.
Golobradi regruti bezvoljno su raznosili kamen i drvo barikada
Dok su veterani hlapljivo srkali vino i rakiju iz naših lubanja
Pohotno pijani oslanjali su se na grudi žena poraženih
Poprimajući sjenovite obrise lešinara.
Drvo, čvorak, vjetar i grom
I drvo i čvorak su ljuti na grom
Jer je slomio granu
I odnio dom
Al tako je to
Kad jedan sa
Zemaljskog potoka pije
A drugi na nebu
S bogovima se smije
Al vjetar drevni i silni
Što nebom bruji
Otpuhao oblak
Na zračnoj struji
I žao sad gromu
I sve bi dao
Da onda
Što sada
Samo je znao
Neki drugi ja
Ne, ne i tisuću puta ne,
Nećeš porobit ove ruke prosjačke,
Ne, decidarno, ne predajem se,
U kazane tvoje, gnjile i krvave.
Odbijam, pijano odbijam, sve.
Naume, diktate, tragedije.
Raskošnim smijehom pokazujem,
Nepravdom zube izbijene.
Ja paklene odlučnosti ne bojim se,
Da pregrizem lance svoje ruke proždirem.
Podvezanih ruku okaljan jurišam,
Samo da ukradem još jedan dan.
Lopov sam propalih utopija,
Prognan na margine uzdaha,
Nosim u sebi gnjev predaka,
I otrov progutan uzduž sumraka.
Neću odustat, jer nemam izbora,
Iako je zavojit put do ludila,
Al ludilo je cijena koju prihvaćam,
Usprkos grozoti koju osjećam.
Bez nade
Stajaše sami, ostavljeni u magli.
Propadaše uzduž putova, bjelokosne smrti.
Riječi što nestaju, tope se ko ljubav,
Oko njih obavijene, prosute u uzdah.
Deseci desetaka, što treptajem se množe,
Ogoljene prikaze izbrazdane kože.
Radništvo prijezira, zbijeni u sebe,
Panika, panika, gdje god se zagrebe
Krovovi im duša, propusne sudbine,
U ovom vremenu pasivno se gine.
Redovi pa redovi ustrajni u praznini,
Što streme neonu, reklami na visini.
I tako se nastavlja, taj ples uzaludni
Dodiri sve teži, prljavi i bludni.
Zamjena se traži, otisak sudbine,
Nešto vrijedno truda, nešto da se gine
Teško se snaći u ovom košmaru duša,
Teško je bit čovjek, da li itko sluša.
Zatvoriti oči, sve što se može
Ostati usamljen ispod zaplašene kože.
Vama, ljudima!
Hommage ženama.
Uvijek hommage ženama
Majkama nad majkama
Vremenima nad vremenima.
U proskinezi vam darujem sebe
Vašim dahom opčinjen topim nakaradu svoga lica,
I ne odustajem.
Ustrajem, da ja ustrajem čak i kada gorostasi prijete!
Kada me utapaju u krvi i pljuvački svoga bijesa i mahnito urlaju, izdajica!! izdajica!!
Prkosim baš tada, u dolčeviti satkanoj od snova
I kaputu u koji sam sakrivo vas od zvijezda.
Ali, ako je izdati biti vaš,
Ja se prepuštam britkim sudovima bubnja i omče
Neka me razbiju uspavane strukture!
Neka mi izrezbare lubanju od čuda!
Njihova snaga morat će popustiti pred upornosti moje vjere.
Hajde! Hajde! Hajde!
Procvatite u proljeću naših duša!
Uzburkajte malene oceane ispunjene bojama zemlje!
Iscrtajte nove granice uzduž meridijana i paralela poraženih!
Ustanite jer ste kolosalne,
Ustanite jer vam pobjeda upisana u dlan!
Ustanite jer ste nam jedina nada!
Ustanite!
Jer vas molim…
Tečem
Ja odbacujem budućnost koja je plošna
Jer se i sam odlikujem plošnošću
I u takvoj bi budućnosti ostao tek samo ja.
Stoga moram žudjeti za trenutkom u kojem će se moje jastvo obračunati samo sa sobom
Pa makar me to odvelo daleko od sebe
*
Ja ću biti tek onda slobodan
Kad se prospem niz rijeku bez imalo straha od utapanja
Kada će mi otvorene oči omamiti sunčev sjaj
A usta isprati postojan mlaz revolucionarne vode.
Moja sloboda ovisi o statičnom gibanju
O ekstremitetima ispruženim na sve četiri strane svijeta
Prema zapadu, istoku, sjeveru i jugu
Ili kako je žena ispravno uzviknula
Prema prošlosti i budućnosti simultano!
I ne potražujem ništa više od toga
Da se gibam bez pretjerano nastojanja
Da mi se tijelo smoči u naletu historije
Pa da kompletan i snažan utečem u oceane od ljudi.
Jutro
Riječi prikovane ispod ugovora
I zvuk ljudi što nahrupljuje kroz odškrinute prozore
Vrata bez opni
Bez barijera
Dvije tablete na tuđem stolu
ususret bijesu
Ili kao rekuperacija, ne znam
Ljepljiv miris prastarih hartija
I težak refleks sna koji ne pamtimo
Neka zbivanja neminovno prolaze neprimijećena
Svjetlost i toplina. Mnogo svijetlosti.
Tek niknuli dan plamti.
Možda sam trebao promijeniti garderobu?
Prazan prozor dok sam odlazio
Nekako ne podsjetio na djetinjstvo
Kučica na drvetu
Srušena od žena
I ruganje ispruženog prsta kad sam se pojavio s rudarskom kacigom
Žutom i otpalom i pronađenom na Kordunu
Pronađenu na obodu svijeta
Na izmaku pravocrtne kataklizme
Tamo.
Ispod skarletnog sunca
Debelog i rastopljenog kao sladoled
Tamo
Gdje se veprovi pare s tišinom
I gdje se rađaju djeca s glinenim rukama
Tamo
Na Kordunu
Gdje se ne prolazi ništa osim sjete.