12.10.2016.

Bruno Margetić  

Kako izaći iz grobnice za B. Kazalištevića

  

Kazalište je nezamislivo bez suradnje. Su-raditi s ljudima u areni gdje se prepliću privatne i poslovne sfere, umjetnički senzibiliteti, taštine i skromnosti, uvijek podrazumijeva određeno odricanje, odstupanje od sebe sama i otvaranje dijalogu. Uspjeh kazališne proizvodnje ovisi upravo o vještini surađivanja. No kazališna proizvodnja, jednom kad se o suradnji počne misliti, podrazumijeva puno više od samog stvaranja kazališne predstave. Tako je moguće zamisliti nekoliko naoko odvojenih entiteta koji imaju surađivati: izvori financiranja – autorski tim – publika. Osim vertikalne suradnje u kojoj zasebni entiteti međusobno surađuju i komuniciraju kao “zatvorene” jedinke, postoji i horizontalna suradnja unutar svakog entiteta. Horizontalna suradnja stvara ponudu i potražnju kao sučelje svakog pojedinog entiteta, a na sučelje se spajaju ostali entiteti kroz vertikalnu suradnju.

Idealna suradnja uključuje obje, vertikalnu i horizontalnu suradnju, u savršenoj komunikaciji, ustroju i rezultatima.

 

Izvori financiranja

 

Promatrat ćemo prvo javna kazališta, kako ih definira zakon o kazalištima u RH. Javna su kazališta financirana iz državnog proračuna te gotovo redovito, od godine do godine, mogu računati s rezerviranim iznosom novca koji će se u javno kazalište sliti. Takva situacija, začinjena groznim mentalitetom koji kod nas caruje, stvara gnjila javna kazališta, uništena i mrtva od glave do repa, nastanjena parazitima koji sišu ta rezervirana sredstva iz godine u godinu, ne mareći pritom previše o zdravlju domaćina – kazališne kuće.

Puno faktora surađuje u ubijanju domaćina i ta smrt dolazi iznutra. Pomognuta mentalitetom građana i politikom kao okolišem za sigurnu smrt – potpomognuta, dakle,  grobnicom – smrt javnih kazališta izvedba je općeg društvenog stanja u zemlji. I nije ova slika isključivo vezana uz kazalište –  i druge javne kulturne institucije uglavnom boluju terminalno. 

Nezavisna scena, s druge strane, stvara mikro i mala privatna kazališta koja nemaju luksuz stalnog priljeva proračunskog novca. Iako i javna i privatna kazališta sredstva ostvaruju putem javnih natječaja, apliciranjem, “borba” za sredstva odvija se tek kod nezavisnih. I u toj borbi, naravno, postoji skrivena smrt nezavisnih.

Ministarstvo kulture i lokalna/regionalna uprava upravljaju tokovima proračunskog novca. Novac se iz proračuna slijeva prema Ministarstvu, koje onda razlijeva te iznose u različita područja kulturnog stvaralaštva i baštine. U jednom od tih rukavaca stvaralaštva nalazi se i kazalište. U kazalištu nalazi se još sitnih rukavaca, kapilara, i pojedine su kapilare začepljene – to su rezervirani iznosi za javna kazališta.

Ono što je ostalo otvoreno, otvoreno je za apliciranje nezavisnima.

Tu nezavisna kazališta kao mali entiteti mogu pristupiti sučelju entiteta “izvor financiranja” ne bi li se dogodila kakva vertikalna suradnja. 

Iako naoko otvoreno, sučelje izvora financiranja višestruko je zatvoreno: ondje, naime, sjede ljudi. Ti su ljudi Hrvati i rade u državnoj službi. Razmislite o njihovoj kompetenciji, sposobnosti a ponajprije o trenutku u kojem su se zaposlili u državnoj službi. Sigurno ima i kompetentnih i sposobnih. A onda opet razmislite o trenutku u kojem su dobili taj posao. Taj trenutak, razmislite iz iskustva, u sebi je sadržavao dvostruku igru: formalno, zapošljavanje se dogodilo (vjerojatno) putem javnog natječaja (opet natječaj, opet država “daje” posao – novac – i postoje “rezervirane” kapilare i one “otvorene”, a nad kapilarama sjede ljudi). Neformalno, i to je onaj ključni dio dvostruke igre ovog trenutka, onaj (ili ona) koja/koji je sjedio kao kandidat za posao vjerojatno i često je poznavao nekoga tko je bio posrednik u tom zapošljavanju. Stvar se pro forme odigrala po natječaju i formalni su kriteriji uglavnom bili zadovoljeni, no ovaj neformalni dio je presudio u odluci hoće li osoba biti zaposlena ili neće.

 

Parazitologija i korupcija

 

I tako je entitet “izvor financiranja” kroz vlastitu debelu i nepropusnu kožu propustio još jednog parazita. I takav je nametnik postao tijelo entiteta: takav je postao čimbenik u horizontalnoj suradnji unutar entiteta, što za posljedicu ima i načine i metodologiju vertikalnih suradnji. Kako će izgledati “zapošljavanja” nezavisnih kazališta jednom kad apliciraju na natječaj, na onih nekoliko “otvorenih” kapilara? Formalni zahtjevi bit će zadovoljeni, no u konačnom odabiru presudit će nešto drugo, tj netko drugi - posrednik.

To se zove korupcija.

Ovo jednako vrijedi i za lokalnu upravu, usudio bih se reći da lokalna uprava (npr. Grad Zagreb) boluje još ozbiljnije i teže, i ne bih promašio ni milimetra. 

Da bi entitet “izvor financiranja” bio spreman za idealnu suradnju, mora “iznutra” biti zdrav. Kao, vidjet ćemo, i svaki drugi entitet.

Postoji, dakle, nekakva higijena entiteta i ta higijena počinje na principima i pravilima horizontalne suradnje unutar entiteta. Suradnja, suradnja. Sve je u tome. Sva smrt kulture ili države u kojoj radimo kazalište, počinje na lošoj suradnji. I to onoj temeljnoj – dvoje ljudi koji bi trebali osjećati neku temeljnu solidarnost i jedinstvo kao osnovnu česticu za društvo. Kod nas, obitelj se uzima za tu osnovnu česticu. Jer lako surađujemo kad smo interesno povezani, kad je to naša stvar, a što je drugo obitelj nego kompleksan čvor najintimnijih interesa? Kad treba iskoračiti iz te najbliže interesne zone, kad treba zaista ljubiti drugoga, nestanemo.

 

Autorski tim

 

Ovo bi, naoko,  trebalo biti srce ovog teksta, no o ovome ću govoriti najmanje. 

Suradnja na umjetničkom projektu u kazalištu u prvom je redu borba protiv sebe.

“Ja” koji surađuje u kazalištu proizvod je okolnosti i okoliša u kojima se taj “ja” kroz život gomilao, stoga i boluje od bolesti okoliša i okolnosti, preslikava ih, postaje njihovo tijelo. 

Suradnja je u kazalištu neizbježna. Susret sa samim sobom i sa svojim “ja” nemilosrdan je i neumoljiv. Ja i “ja” se sudaramo kao bikovi na brvnu iznad potoka, strahujući koji će od nas u potok pasti. Pa opet, potok je u prvu ruku barem osvježenje, a u drugu ruku poraz jednog “ja” koji se iznad sukobljavao. Taj poraženi je pobjednik. To je suradnja u kazalištu, biti poražen.

Govorimo o horizontalnoj suradnji. Vertikalno će i opet biti posljedica horizontalnog, kao i ranije. Stvar se, ponovno, gradi iznutra.

 

Publika

 

Ova je idealna suradnja esencijalna za kazališni čin, prepoznali su mnogi teoretičari kazališta. Kazalište jest suigra gledatelja i gledanog, rekoše neki.

Kakva je onda narav takve idealne suradnje?

Zamislimo kazalište čije su predstave redom remek djela, od trenutka kad svaka pojedina izvedba krene do trenutka kad završi. Zamislimo da je svaki trenutak predstave beskonačno malog trajanja, gotovo jednakog nuli, savršen, te da u sebi nosi koncentrat kazališnog doživljaja takve gustoće da kad bi ga rastvorili u tisuću puta većoj količini “običnog” kazališta, dobili bi kazalište Eugenia Barbe. 

Ta suigra publike i takvog kazališta za mene je idealna suradnja tih dvaju entiteta i ostvarena je vertikalno, preko sljubljenih sučelja.

Publika bi tada horizontalno surađivala ne imajući suradnju na umu, kao začarana, izvan kontrole, mimo svojih osoba. 

Ovaj kratki prelet samo je jedan od pokušaja da uđem u pojam suradnje. Prilažem i ostale nasrtaje u pojam. U želji da o suradnji pišem, neprestano se zabijam u nekakav nevidljivi očaj, u neku tugu stvarnosti u kojoj živimo. Susrećem prazninu od krvi i mesa, od ljudi, i to je ono gdje suradnja počinje i prestaje.

Suradnja je kralježnica društva, kod nas, kao što sam skicirao, slomljena, kao i društvo.

 

Svijet

 

Suradnja koju ću predložiti je najveća moguća izvedba na svijetu u kojoj sudjeluje cijeli svijet, traje pet sati i nakon toga  je svijet bolje mjesto i nikada više nema nikakvih problema ni na kojem planu i sve je divno.

Dakle, izvedba se sastoji od rušenja svih državnih granica, odustajanja od svih isključivosti na temelju vjeroispovijesti, spola, rase ili bilo koje različitosti, uništavanja sveg novca na svijetu, rastapanja oružja, zaustavljanja svih automobila koji nisu električni, raspuštanja svih poltičkih institucija i stvaranja jedne krovne institucije nadležne za cijeli svijet, koja bi se bavila samo pravilnom distribucijom hrane, vode i medicinske skrbi. 

Prihvatljivo.

 

 Idealna suradnja

 

Zamišljam suradnju u koju su uključeni suradnici s kojima već ionako radim, s tom razlikom što imamo sredstva s kojima možemo sve suradnike pozvati u stalni radni odnos.

Kakav je prostor?

Raspolažemo prostorom od 100 kvadratnih metara izvedbenog prostora, 100 kvadratnih metara skladišnog i radnog prostora. Imamo sanitarni čvor, grijanje, ali i prostor koji funkcionira kao dnevni boravak koji se pretvara u prostor za opuštanje, ali i probe čitanja te logističke i produkcijske sastanke.

Prostor je visok desetak metara. U njemu imamo bogatu scensku tehniku, te nemamo problema s nabavkom novih i eksperimentalnih tehnologija.

Kakav nam je radni dan?

Radni dan počinje oko deset ujutro okupljanjem sudionika u boravku, gdje doručkujemo, pijemo kavu i razgovaramo o neobaveznim temama. Oko jedanaest sati gledamo snimku probe od dan ranije, komentiramo i brainstormamo oko zamijećenih poteškoća, dobrih i loših elemenata izvedbe. Zatim krećemo s probom u prostoru.

Od 12 do 15h ide prvi blok probi u prostoru te pritom radimo na aktualnom projektu. U 15h idemo na ručak, zajedno jedemo i opuštamo atmosferu. Pijemo kavu, pušimo ili što već. 

U 16h počinje drugi blok probe, ta proba traje do 18h kada završava radni dan kolektiva. Na kraju, svi provedemo zajedno još 15ak minuta. Kolektiv se razilazi i ne vidimo se (poslovno) do sutradan u 10h.

Radimo pet dana u tjednu u punom rasporedu, šesti dan radimo pet sati.

Kakve su nam izvedbe?

Ukoliko izvedbe padaju u večernjem terminu, taj dan nemamo probu nego radni dan počinje kasnije, posebice za izvođače. Glumci dolaze tri i pol sata prije predstave i bave se isključivo pripremom za izvedbu.

Gostovanja?

Na gostovanja putujemo u karavani vozila. Minibus za ljudstvo, kombi/kamion za tehniku i opremu scene, te jedan automobil za foršpan, odnosno, producenta i umjetničkog voditelja koji na destinaciji pripremaju 'teren' za dolazak ostatka grupe. Taj automobil kreće oko sat vremena prije drugih vozila.

 

Stvaranje

 

Kad stvaramo, krećemo od osnovnog okvirnog prijedloga s kojim nastupa bilo tko iz grupe, zatim se natežemo oko toga je li to to što radimo, ili nije. Kad se odlučimo da je tema/forma/ideja dovoljno dobra, kreće finija razrada.

U svim fazama finije razrade, svi sudionici doprinose temi svojim idejama, koje ne moraju nužno završiti u komadu. Demokracija je ovdje skliska i oslanjamo se na činjenicu da neki ljudi imaju više iskustva u stvaranju od drugih, kao da i neki ljudi imaju veću moć imaginacije od drugih. To poštujemo. Naime, postoji opipljiva distribucija posla i odgovornosti. Postoji, također, fluidnost distribucija i otvorenost promjeni i istupanju, međutim, prisutna je ideja “većeg dobra”, odnosno, ideja umjetničke kvalitete koja ipak dirigira nad izborom i oblikovanjem materijala.

 

Neprijateljstva

 

ne postoje. Svi se privatno poznajemo, stoga svaki mogući sukob gasimo u startu. Naime, kolektiv jako diše za zajedničku stvar, umjetničku i profesionalnu kvalitetu, stoga svako mekšanje ili odvlačenje fokusa doživljava brzo kanaliziranje i redukciju na srž. To ne znači da gušimo kritiku, naprotiv. Ali gušimo rušenje sve dok većina neki postupak percipira kao rušenje kolektiva ili kao destruktivno ponašanje.

 

Plaće

 

Plaće su distribuirane tako da svatko zarađuje 10.000 kuna neto. Svi zarađujemo jednako i svi smo podjednako opterećeni. Nadalje, ukoliko neki pojedinci iz kolektiva “nemaju što raditi” u nekom trenutku, oni svoje radno vrijeme koriste kako bi radili nešto za dobrobit cijelog kazališta, tj kolektiva. Od čišćenja zajedničkih prostorija, do pomaganja oko produkcije itd. Uvijek se ima što za raditi i svi su radosni i orno pristupaju poslu, bez obzira bio taj posao umjetnički ili ne. Svi, naime, razumiju ideju kolektiva.

 

Integralni rad

 

Sve što stvaramo u umjetničkom smislu, nastaje u integralnom obliku: scenografija, rekviziti, šminka, glazba, tekst. Izvedba, režija, sve to nastaje u beskonačnoj propletenosti i simultanitetu. Tako projekt prema konačnoj realizaciji poprima i konačni oblik u svim segmentima koja ga čine, nema “čekanja” niti praznog hoda. Sve nastaje istovremeno, sve komunicira sa svime i u tom zajedničkom nastajanju svih pojedinih elemenata izrasta nešto novo. Svi dionici procesa komuniciraju međusobno tako da glumac poznaje izradu rekvizita prije nego rekvizit uopće prvi put primi u ruke, odnosno, redatelj zna o glazbi prije nego je snimljena/izvedena, dramatičar zna o režiji prije nego je tekst gotov itd. Poznavanje praktičnih provedbi svih segmenata unaprijed, prije njihove pojedinačne realizacije, omogućuje svim sudionicima da u prvom redu zajedno imaginiraju komad kao cjelinu. Iz te vizure komad/ideja se posljedično materijalizira, a obzirom da govorimo o umjetničkom poslu, komad se uvijek materijalizira u mnogome neizvjesno i neočekivano, novo.

 

Tu je i suradnja s publikom

 

Publika je uključena u rad kazališta tako što iz mjeseca u mjesec prati stvaralaštvo posjećivanjem predstava. Publika surađuje i feedbackom. Općenito, publika to kazalište doživljava kao “svoje”, postoji intiman i navijački odnos između kazališta i publike. Surađujemo na zajedničkom stvaranju povijesti našeg kazališta i publika je tu neizdvojiv parametar. 

Publika surađuje i u predstavama u kojima su ugrađeni interaktivni dijelovi, ali i u onima gdje interakcija nije planirana. Publika je, naime, vrlo osviještena i odgovorna, entuzijastična i spontana. 

Publika, kao što je rečeno, s posebnim zanimanjem prati sve uspone i padove kazališta. Povremeno, kazalište i publika imaju zajedničke partije i team buildinge na kojima su hrana i piće besplatni.

Ponekad, publika je plaćena za gledanje predstave. Publika i njezino kazalište tako tvore jedan široki kolektiv koji surađuje na profiliranju i životu kazališta.

 

Suradnja s institucijama

 

S institucijama surađujemo povremeno, apliciramo na natječaje kako bismo povećali kapacitete. Međutim, ne ovisimo o njihovim sredstvima, stoga možemo neopterećeno raditi. Institucije se, naravno, povremeno pokušavaju nametnuti kao naši prijatelji ili neprijatelji, no nemaju realnu moć.

Kakva nam je dnevna politika? 

Ne bavimo se dnevnom, tjednom ni godišnjom politikom. Jednostavno, ne zanima nas. Čak i kad politika vrši nepravdu prema građanima, mi ostajemo svjesni da su to samo prolazne stvari. Svaki član kolektiva bira svoju političku praksu prema vlastitom nahođenju i odgovornosti. Pravna osoba, odnosno, kolektiv cijeli ne zauzima političko stajalište jer jednostavno ne želi biti (samo)instrumentaliziran u bilo koju(pa čak i plemenitu) svrhu. Tu smo s drugim zadatkom.

 

Kraj svijeta

 

Kad nastupi apokaliptični kraj svijeta, kolektiv se odlučuje za plan pod nazivom “raketa”. Iz propadališta počne izlaziti velika mehanička ruka koja rasklopi cijelu pozornicu i sklopi je u kutiju veličine kutije šibica. Nevjerojatno, ali istinito. Zatim ta ista ruka skupi svu opremu, sve tehnikalije ,namještaj itd., čak skine pločice iz sanitarnih čvorova sve dok prostor ne ostane roh bau i ne vide mu se instalacije po zidovima. Sve to pospremi u drugu kutiju šibica. Zatim iz propadališta (koje je od cijele pozornice jedino ostalo, nekim čudom) počne izlaziti raketa u kojoj je pospremljen sav prostor koji smo do tog trenutka naseljavali. Sve nas, jednog po jednog, mehanička ruka iz propadališta posjedne u raketu i zatim se otvara strop. Mehanička ruka tada animira našu raketu, kao da se netko igra njome ali stvar je vrlo ozbiljna, te nas odnosi u svemir. Ta ruka koja vodi skroz do propadališta u prostoru u kojem smo bili prije apokalipse naše je sidro za eventualni povratak na Zemlju, ali i pogonsko gorivo. Ona nas vodi u svemir i uvijek se beskonačno produljuje začudnom metodom samokritičkog korištenja materijala. Ona, naime, neprestano koristi istu količinu materijala od kojeg je izvorno izrađena na zemlji, samo što neprestano unapređuje mehanička i strukturna svojstva materijala kako bi ruka uvijek bila potrebno dugačka. 

Na kraju, kad nestane svijeta, ruka otpada kao pupčana vrpca i naša raketa samostalno i slobodno krstari bespućima nekad-zvanog etera, bez ikakve namjere da se igdje skrasi. S nama su u raketi, naravno, i naši najdraži koji su odmah po aktivaciji plana “raketa” došli u prostor.

I to je za mene idealna suradnja.