Uz predstavu Unosno mjesto, prema tekstu Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, u režiji Egona Savina izvedenoj na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu
Pisao sam u Zarezu više puta o trenutnoj situaciju u beogradskim kazalištima. Iznad svega, na tim potencijalnim mjestima duboke društvenosti, pronicljivosti i kreativnosti, istinskog govora licem u lice, mjestima koja bi po pravilu trebala biti agora, prostor sučeljavanja i propitivanja društvenosti jedne zajednice, prevladava apatija, konzervativizam i prosječnost. Čak i onda kada svjedočimo određenim projektima neuobičajenim uz srbijansko kazalište ili ples, gotovo po pravilu ti i takvi kazališni eksperimenti ostaju nedovoljno i argumentirano obranjeni u javnosti, ostaju na razini potkazivačkog čina skupine entuzijasta koji bezuspješno tragaju za novim izrazom i novim prostorom u kojemu bi taj izraz poprimio pečat upitnosti. Posrijedi je duboko ukorijenjen konzervativni diskurz u srbijanskom kazalištu i to ne stavljam na dušu samo autorima predstava, redateljima, već i javnosti kao takvoj, kulturnim novinarima i napose kritičarima u čijim se recenzijama – bar onih nekoliko koliko još opstaju – ne nazire dovoljno snage da glasno uzdrmaju taj konzervativni sustav. Čak i onda kada se o tome nešto javno kaže, kada se izađe iz pospanosti i palanačke šutnje, nema adekvatnog odgovora s druge strane, nema iskoraka ka djelovanju i propitivanju snage društvenosti jedne duboko apatične zajednice.
Izvedba kao javni/skriveni čin Kazalište, dakako, ima snage da djeluje u tom polju razarujuće perceptivnosti samo do trenutka kada je – ili kada o(p)staje kao – javni čin. Onoga trenutka kada postane privatna zabava pojedinaca, izvan javnosti, izvan evaluacije i raznolikih interpretativnih čitanja onoga što je izvedeno, kazalište više ne preuzima ulogu koja mu je namijenjena, dakle ulogu destabilizatora apatične društvenosti, već iznad svega zagovara zacrtani duh tradicije, kako na razini redateljskog postupka, tako i na razini glumačkog izričaja. No postupak kojemu svjedočim već duže vrijeme na ovdašnjoj izvedbenoj sceni nije eksplicitno označen posebnim konzervativnim modelom – mada je bilo i takvih incidenata poput predstave Konstantin ili Srpska trilogija – već je posrijedi opasan trik tematske zavodljivosti iza čije se pseudoangažiranosti osjeća neugodni zadah provincijalizma i patetike. Svaki znak, u ovome slučaju mislim na krajolik kazališne umjetnosti, kako kaže Václav Bělohradský, ukazuje na drugi znak, a riječju stvarnost označavamo one znakove koje si moćnici ovoga svijeta privilegiraju kao posebne.
Natruhe kritike, isprazne radnje Naša je stvarnost socijalno osjetljiva, to pitanje nadilazi svako drugo. Socijalna tema postala je i temom mnogobrojnih kazališnih predstava u regiji bivše Jugoslavije, ponajprije s namjerom da se njihova estetska paradigma nadoveže na sadašnji i opasni trenutak puke politizacije društvenosti i socijalnog raslojavanja u društvu. Od te teme nije odustao ni redatelj Egon Savin koji svojom najnovijom redateljskom postavkom u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, predstavom Unosno mjesto prema tekstu Ostrovskog, prst upire u pojedince koji bez ikakvih kvalifikacija postaju značajni čimbenici društvene zajednice, dok tu situaciju redatelj pojašnjava upravo riječima samoga pisca: “Oni nisu više neobrazovani kao što su bili njihovi očevi, naprotiv, imaju fine manire, lijepu vanjštinu, idu u Pariz na izložbe, piju šampanjac, čitaju francuske novine, prate europsku modu, ali ništa od toga nije posljedica prave produhovljenosti, već sredstvo za mimikriju. Pod tom privlačnom vanjštinom krije se isti egoizam, surovost i samoljublje njihovih predaka. Oni su energični, spretni, sposobni da zarade, što je zapravo drugo ime za grabljivost. Oni su cinični, ponekad čak i pošteni, ali bez ikakve samilosti ili plemenitosti.”
U ovom opisu koji predstavlja društvenu kritiku i iz čijeg se konteksta može čitati nakana za izvedbeno destabiliziranje apatične zajednice krije se bit i teksta i podteksta u djelu Ostrovskog. Njegova je aktualnost u sadašnjem trenutku vidljiva iz svake njegove drame – beogradska je publika na Bitefu gledala prema njegovom tekstu izuzetno uspješnu predstavu Oluja u režiji Jerneja Lorencija – te ne čudi da je i povijest njegovog dramskog rukopisa isuviše mučna i teška. Odmah pošto je napisao dramu Unosno mjesto, u klimi dubokih političkih previranja krajem 19. stoljeća, ruska je država zabranila izvođenje te drame. No njezina je današnja aktualnost u tome što razobličuje ustaljene kapitalističke obrasce i lica njegovih poslušnika, aktualnost vidljivu na tragu Benjaminove teze o kapitalizmu kao religiji gdje dogmatsko učenje “na nevjernike ili pripadnike druge vjere u svojoj zajednici gleda isto kao što moderna buržoazija gleda na one koji ne zarađuju”.
Banaliziranje i kič poetika Unatoč važnoj, čak za današnje društvo presudnoj temi koju pokreće ova predstava, ona boluje od jedne zarazne boljke na ovdašnjim kazališnim scenama – aktualizirajući problematiku socijalnog raslojavanja (čitaj: kritiku kapitalizma) ona uvelike radi u korist njegove esencijalne utemeljenosti u srž destruiranja socijalne zajednice. Ako se, da pojednostavim, u izvedbi predstave koja kritizira klimu kapitalističkog, podaničkog i politički egoističnog vremena, poseže za nedopustivim banaliziranjem i kič poetikom, onda je posrijedi afirmacija onoga što je kritizirano. Takvoj blasfemiji smo prisustvovali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u novom scenskom čitanju Ostrovskog, predstavi koja je u beogradskoj čaršiji izazvala lavine oduševljenja i na tim krilima usplahirene pobjede dospjela u selekciju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja.
Izvedba se sastoji od nekoliko činova koji uranjaju u tradicionalistička rješenja na sceni, dijalozi su prenatrpani banalnim aluzijama, kostimi su interesantni jedino kao svjedočanstvo epohe u kojoj se radnja odigrava, tekst je dosta traljavo i dramaturški neučinkovito skraćen i prilagođen današnjem vremenu, uz opasne političke malverzacije prisutne su i scene narkomanije, seksualne neukrotivosti i lakrdijašenja svake vrste, dok se na razini glumačkog predstavljanja događa posebno upečatljiva degradacija likova. Svaka je ličnost u toj predstavi izvajana kao karikatura koja opstaje isključivo i samo zahvaljujući lukavstvu i prevrtljivosti, te se iz nijednoga lika ne može nazreti ona egzistencijalna dvojba pred zidom nelagode i alijenacije. Prvenstveno mislim na lik Žadova, u izvedbi mladog i posve talentiranog glumca Nikole Rakočevića, lik koji u ovoj predstavi ostaje tek obris mogućeg revolucionara, onoga koji se bori i ustrajava uz svoje ideale, onoga koji će korumpiranom bogatašu, ujaku Višnjevskom, reći da mu je čast na prvom mjestu i da će on, premda mu se nudi unosno mjesto, živjeti od svoga rada.
Tiranija spektakularnosti Svaka su scena, gesta i pokret u ovoj predstavi duboko frustrirajući jer ne pronalaze nit moguće ideologijske kritike kapitala i činovničke pronicljivosti, jer ne iznalaze onaj unutarnji rascjep pojedinca pred nemogućim izborom – biti pošten i siromašan ili biti lukav i bogat. Toga kod mladog Žadova nema, premda na sceni čita Marxa i propagira socijalističke ideje revolucije, jer je njegov lik zarobljen u prizore spektakularizirajuće izvedbene datosti, geste u kojoj prevladava smijeh ne i muk. Ta naglašena karikaturalnost prisutna je i kod lika Kukuškine u izvedbi Jelisavete Sablić, zatim u likovima koji na sceni stupaju u paru (Branislav Lečić kao Jusov i Srđan Timarov kao Belogubov) iz čijih se pojavnosti nazire priglupa nota spektakularnog šou programa, ne i dublja podanost korumpiranom aparatu, dok se ponajviše afektivnosti i pretjerane buke, što dovodi do nesnosne nerazumljivosti i dikcijskih promašaja, nalazi u ulozi Predraga Ejdusa kao bogataša Višnjevskog.
(Unosno) mjesto bezličnosti Završna scena u kojoj se prevrtljivi otpadnik i buntovnik pod pritiskom žene vraća ujaku ipak potražiti unosno mjesto (jer se ne može boriti protiv vjetrenjača) donosi natruhe simboličkog iskušavanja gledatelja, ali se u predstavi tom iskušeničkom činu ne posvećuje previše pažnje niti se njegovim tematiziranjem pokušavaju otvoriti dodatne simboličke i kritičke točke “postmodernog stanja u kojemu reducirati znači pretvoriti svaku datost u naspramnost, u fenomen” (Jean-François Lyotard). Dok Jernej Lorenci u Oluji, primjerice, na sceni donosi realistični okvir izvedbe s natruhama simbolizma i furioznog potcrtavanje temperamentnosti današnjih tajkuna i njihovih ulizica, pritom praveći predstavu melodramatičnoga zapleta na visokoj estetskoj razini, beogradsko Unosno mjesto bezlična je predstava koja potvrđuje u našoj palanci prešutno pravilo – praviti se da je sve u redu, kritizirati samo do granice dopustivog, ne izlaziti iz okvira prosjeka, biti angažiran poradi angažirane teme. Naposljetku sve to potvrđuje tezu da se pojedine slabosti u društvu brišu, ali da su neke poput kukavičluka, lažne moralnosti i srebroljublja, čini se, neuništive. U kazalištu boli još više ako se tema tretira frazeološki pod krinkom kritike razarajuće ideološke matrice.
Nakon ove predstave pomislio sam, čak i pored toga što je riječima mnogih ljudi iz kazališta novac glavni problem manjka dobrih predstava, na riječi Thomasa Bernharda koji je u jednom razgovor izjavio: “Nikakva podrška umjetničkom radu! On mora sam sebe izdržavati. Ne treba subvencionirati ni velike institucije. Tu bi trebao djelovati trgovački princip Opstani ili umri. Zato je ovdje i došao kraj svakoj umjetnosti, zato što sve ima podršku. Ne bi bilo moguće da se prave takve budalaštine koje ljudi prave da se iza toga ne kriju subvencije koje su ih potpuno uništile.’’ Umjesto što oplakujemo nad tužnom sudbinom nefinanciranih podanika koji se nalaze na razini statičke pogreške u kulturi, zamislimo se malo nad surovim Bernhardovim riječima i počnimo da se borimo za svoje dragocjeno mjesto, za svoj (javni) prostor, za (re)akciju, izvan svake sile i prisile.