Željko Jerman  

Egotrip - Kako sam preživio premijeru

O, O, O, život što je to? (mnogi se ne sjećaju BUL-doga iz SLO-venecije, hi ha, questa dobra zajebancija)... Stipe moj ljetnOOlimpijski ARTISTIKO – NONEUROZO, stumačiš mi preko nanovo sjebanih internetskih žniranaca, kako sa stopostotnom gluhoćom otići u HNK i pratiti premijernu predstavu... ha?? K tome antičke drame... jebo te, ne jedna nego dve! I to je moguće OŽIVJELI PRIJATELJU, kao što je zapravo gotovo SVEMOGUĆE, a’ la i bogomoguće, a’ i... (J) HIII!!! – NenadJebivo... upitno (?)... Poput svega što može, ali i ne mora nositi kamenje nizbrdo. A, jutros sam u crnoj kavi našao noćnog leptira; istomahni POD & NAD realizam, zapravo čisti realizam! Ne bojim se više niti jednog dragog stvorenja, nemam paranoju čak niti prema PAUKU, jedine životinjice koja je poslije jednog pradavnog doživljaja budila u meni strah.

Najbolji gol u životu

Idemo mama i ja iz sela Praputnjaka kozjim stazama poprećice u Kraljevicu. Prvo se spuštamo va Dolac. Poznati lijep put, vodi kroz nonin vinograd, kade sam sto put radio najgori i najteži (ODVRATAN) posao. Kad je starica rekla: “Sutra gremo skubst travu’’... pala mi roleta, aš je to značilo ustati u 5 ujutro, te 2-3 ure klečeći trgat drač oko loze. Sput... velnuto, tam sam enkrat pal na mišancu, jerbo je nona par metara od mene samo raširila noge i, i... piškila(!). Tek kada je umrla, a moja bivša žena Vlasta Delimar spasila od palidbe dio njene obleke, skužio sam –  bok te mazo koje hit gaće(!), lepe, bele, s nekakvim ručnim vezom, ali razrezane tako, da je bilo moguće ne skidajući ih, kroz njih pišat! Za radove u polju mnogo praktično... za šminkanje po metropoli super... samo je V. D. ipak prišila taj prorez.

Daklem, prođemo tu znanu stazu, izađemo na cestu koja vodi ka Bakru, gdje je bio veli zid s natpisom, koji je iz sela gledajući bio vidljiv “ko na dlanu’’: SVI NA IZBORE! Zatim krenemo puteljkom prema Bakarcu. E, i to mi je znano, jer smo ponekada, mi dečurlija odlazili tamo na “kupanje’’, zapravo zavađanje curica iz slovenskog kampa... ah, kako sam bio zaljubljen u neku Janu, no idiot... nisam joj se usudio prići!

Onda mat skrene u levo! Kao, zna ona kako doć pred samu Kraljevicu... prošla je tuda 500 puta! Jebi ga, dok je ko klinka švercala vino i rakiju “građanima’’. Sad se možemo frigat! Zalutali, skakali po gromačama, ušli u šikare, sreli gospodina Poskoka... ma digla paniku, a ja zaljubljenik u zoo-znanost sve znam, pak joj kažem da miruje, neće on na nas... a stojim metar pred njim, stara dva iza mene. Jebeš teoriju i sve pročitano, kakti naučeno! Kreten se ko u florastim knjigama uspravio i SKOKnuo na mene. Opalio sam ga cipelom, nije me uspio ugristi, a tako sam ga pogodio da je s gromače sletio na drugu terasu. UUUFFF!

To mi je najbolji gol u životu! Ni jedan pogodak u rašlje ne da se usporedit s ovim (vjerojatno ŽIVOTNIM ZGODITKOM). Gremo weiter! I tu smo... zimzelena šumica sitnih stabala, sva ispunjena paučinom!!! Zaplićem se u nju, a ogromni pauci sletavaju na mene!!! BJEŽIM!!! Ovo nije noćna mora, ovo se uistinu zbiva!

AJJJOOJ!

Od onda sam godinama imao fobiju od paukova, čak i neposredno poslije tog neželjenog performansa, u doba kada sam u terarijima držao i pripitomio zidne i zelene gušterice, divnog zmijolikog sljepića, te krasnu bijeloušku... jedinu pravu zmiju kojom sam strašio nedopadljive purgerice (npr. dojde mi cura s kojom sam davno finio španciranje, hoće opet, a meni se povraća čim je vidim i mislim si, kako sam mogao toj pizdurinu od ženske, metat kurac u pizdu... pa joj kavalirski dam neko piće, ojdem sekundu ča, a vratim se sa svojom zmijicom stavljenom poput kravate oko vrata. ŠOK!!! Odjurila je bez riječi i nikada me više nije gnjavila).

Paučina puna ogromnih pauka

Odrastao ja, postao JA, stavio časopis PRIRODA na tavanče, ispunio police art – štampom, počeo sve više i više živjeti pjesmu... Ch. Baudelaire: OPAJAJTE SE... i, i... dok  sam se (pre)opojen budio pred sobom, u sobi, ponekad čak u krevetu, namjesto da ko svi alkići viđam bijele miševe, štakore, zamorce i slikovita draga stvorenja, meni se ukazivala PAUČINA PUNA OGROMNIH PAUKA, koji su mi padali odnekuda na tijelo i kojih sam se pokušavao osloboditi u groznom grču, urlajući od jeze, udarajući se sasvim bespotrebno... jer ih jasno... nije bilo. Pokle si rekoh – moram tu traumu  savladati, ma kako mogu biti bojažljiv prema tako sitnim kukcima, a nemati straha npr. od slovenskih i srpskih buldoga, hrvatskih mrkih medveda... da ne spominjem duhove štono već tada upoznah preko bjelomagijskog Trokuta. I uspijem skoro sve prevladati, makar uz mnogo nesreće! NAJME ŠTO? Čim sam vidio ta grozna stvorenja, hrabro sam ih rukohvatno tamanio u bilo koje vrijeme... ali ima jedna caka u koju nisam vjerovao, nu prvi puta doznao o njoj kašneje gledajući muvi o Mozartu; neubit pauka navečer je sreća – ujutro nesreća! Kada sam tu odrednicu počeo upotrebljavati, uvjerio sam se u njenu istinost. Nikada mi više, kao kad bih noću zdrobio kukca, nije tramvaj pobegel pred surlom, upaljač zaštekao, “sudar’’ propao,  & tak slično. Ako sam ga naveče poštedio, Morgen je bilo “alles Ordnnug’’; niti sam vidio ZET-ovog kontrolora, niti ostao bez vatre, a svaka bi ženska stigla na vrijeme!

HEJ (!) moj DER MEISTER, ama kakve to veze ima s PREMIJEROM, koju sam kužiš, jer još uvijek pišem... preživio!?! Ima, ima, kako ne... jesam il nisam artista – egzenstijalista. POVEZ!!! Sve, ama baš sve što sam proživio u tih pol stoljeća + 5 godina življenja, reflektira se na moj introvertni rukopis,  und, tako postaje svaka dogodovština dio ukupnosti koja ima ovu kratičnicu – život je umjetnost, umjetnost je život! Ima li veznica među zbivanjima; kada sam u Studentskom centru 1966. pjevao, da se pjevač benda odmori, stonsku “uspješnicu’’ (haha, hrvatski blesaviji novokomponirani izraz je valjda samo “zrakomlat’’, možda i “nježnik’’... hoće kaznuti kurac!!!) LEADY JANE, a izgledom samoga sebe, imitirao O’BRI(J)AN(OG) JONESA... faca, friz, nosko, podočnjaci... sve je štimalo, no ne i boja kose... međutim, doznali Grga (pivac grupe) i Ja za nekakvi hiper il super oksid, pofarbuckali se i, bok te mazo... postali  “plavuše’’, s time da je on bija nalik na splitsku  hoch kurvu, a moja basitost na Briana, sori Grgec... MILAN, tak si zaostao und noch immer lupaš po rokČUZI, da iz dojčlanderske perspektive ne jebeš nikoga za suhu šljivovicu, a nikada pojma nisi niti nećeš imati o artu.; i kada sam (ovo je slijed misli, nastavak) prvi puta ležao sat i pol vremena na fotopapiru ostavljajući trag, prirodni otisak svog tijela, uz samozabranu pijenja pive (mokrenje nije bilo predviđeno), a iz tamnih naočala pratio letimice, kako moja velika malo ostvarena, puno sjebana ljubav tih vremena, šeta savskim kupalištem psa i nekog trešnjevačkog štemera, s kojim je zabrazdila van naših kinoteka... ima veze, IMA!!! Poput teatra Roma iz Skoplja i varaždinskog pokojnog slikara Merkaša, po čijim sam predlošcima s Vlastom štampao plakate za kazališne predstave, ili prvih koraka i sadašnjeg sve bolnijeg kretanja... konglomerat art-egzistencijalke, podružnica – treća planeta ovog Sunčevog sistema na rubu galaksije.

DA, DA, DA... HNK & JA!!!

Pozvao Jedinu i mene IVE Faktor na premijeru HERAKLO I ALKESTIDA, baš na dan kada sam se mislio malo odmoriti od JAVNOSTI (nakon otvaranja izložbe Demura, Marteka i mene), biti ukopan u grobu vlastite obitelji i stana. Kaj sad? Moram na Golgotu! Njegov video se vrti, tu je i nova članica posade moje spašene Šešule Ksenija Zec, kapetanica kretanja na sceni... doći će i njen suprug ZEKO, novi frend koji mi je u Korčuli mnogo pomogao svezano neverom i brodićem, i, i... kako ne otići u HNK poslije milijun godina, taman bio 150% gluh (!?!) te NE ČUO niti jednu glumačku riječ. I sada, kaj je – tu je! Sav u kurcu nakon našeg otvaranja, utabletiziran poradi živca koji mi idu više na živce nego žice (pas mater švabskoj T – komi), vratim se u pseudobaroknu pizdariju nakon frtalj stoljeća... ni ne snalazim se spočetka. Na ulasku neke mi pičke kopaju po torbi: “Yes dame drage, imam bombu a ne lovu u novčaniku, iako bih volio da je obrnuto’’. Pa nema pušidbe! Ter odurne političke pojave, srećom sve iz današnje oporbe, tak da ne dolazim u napast nekog dunut u glavu! Jebenih HDZ-kripla nisam zamijetio. Vala bogecu i bokcima, ti stvarno ne bi prošli živi pored mene. Naročito ne MAMA HRVATSKE, koja je toliko odvratna, da čak i grešna starudija Mesić pored nje bi mogao proć, a da ga jednim perfektnim kung fu palcem ne slistim na pol ure (vjekova Amen).

Yahoo!!! Unatoč svim kriminalcima koji ga čuvaju... Bogec moj, oslobodi me tih paučina za uvijek, da nikada više ne vidim kako iz zagrebačke katedrale izlaze Manolić i (još uvik) predsjednik, rukama se držeći poput zadnjih pedera (opraštate mi svi iz kojekojih ISKORAKA, na vašoj sam strani, ali ti se izrazi rabe kao metaforika!). Iliti vidjet Jadranku kako LAŽE I PLJUJE dragovoljcima domovinskog rata u lice. Nu, boli me kurac za svih njih, otupjeli idioti otići će u arhivsku prašinu. Ostat će zabilježeni oni, koji su sada potpuna margina ove kvazi države o kojoj smo SANJALI 1971!

AJMO se vrnut v teatar! Prvo poluvrijeme za mene gluhog vizualistu bilo je SAVRŠENO! Puno slikovitih videa, svjetlosnih efekata, dinamične scene, super akrobacija čovika od našeg malog mista (Damir Markovina... ki je na poklanjanja viknuo: “Javić & Lumbarda su best’’ / tak nekak...

Drugo mi je dopizdilo!!! Anestida je bila tako statična, meni bez sluha dosadna, da sam skoro zahrkao ko dva starčeka lijevo i desno uz Bojanu i mene. Brojio sam anđele s parketa po ložama, skužio da su oni iz ponajboljih mjesta – isprašili, da ta novcem i politikom zaokupirana bagra dođe samo pokazati se... ajoooj!!!

Postojim ili ne?

Ako ima dobrih riječi i ako smijem reći... tko me je spasio i KAKO SAM PREŽIVIO PREMIJERU, to je vizualna scena, pokret, obleka, svjetlosni efekti + sama pojava nekih izuzetnih glumaca koje pamtim i iz čulnih vremena. Posebno Vanja Drach! A Alma Prica bila je POJAVA. Žena nad ženama... (kako je govorila pojma nemam, jer sam artista – gluhista).

ABER!!! Kasnije je bio “domjenak’’. Upoznao se Ja sa mnogo novih faca (prisutnima... bez lijepe Alme... požalost). Oduševio me glumac iz Lumbarde, režiser Ozren Prohić, a naročito moja draga Ksenija i njena učenica. Ajme, nisam vjerovao da se u takovoj instituciji može to desit. APSOLUTNO POZITIVNO OTKAČENJE!!! S performansom u znaku toalet papira na koji smo kasnije dodavali neke osobne predmete, i uradili SPONTANU INSTALACIJU... Zekica, ICH und ostali... začetnica bi, ako sam još bija pri sebi, mlada studentica, Korčulanka... 

Potom smo “svršili’’ u kafiću kod Gavele. Tu mi je rekao redatelj Prohić da bi bilo super, da ja gluh pišem kritiku o antičkim dramama! OK. Ali gdje? Ta nisam neki moćnik. Ta ne šljive me ni kada se u svom fahu totalno angažiram, tako da se ponekad upitam – POSTOJIM ILI NE, i zaključim valjda DA... ali  KAO NE!!! Da se utješim, ponovno si čitam tekst Marine Baričević, i ne tako davno ispisan... a već citiran (egotripista sam na kvadrat!):

Osobno najemotivnije djelo za mene potpisuje Željko Jerman. To je projekt u obliku print-fotosa i video filma. Nosi naziv Martine instalacije (2003.). U formi autobiografije sadrži elemente dnevničkog zapisa i fotoalbuma. Zajedno u nizu izgovorenog i sa slikama interijera Martine sobe u ime umjetnikovih osjećaja govori niz simbola (jaje koje je snesla golubica – univerzalan simbol svijeta; ambijent djetinjstva – simbol prirodne jednostavnosti i spontanosti (nevinosti); vatra kao inicijalni obred spaljivanja sobe – simbol očišćenja, ali i glasnika iz svijeta živih svijetu umrlih...). Govoreći o svojim uspomenama iz djetinjstva, s majkom, Jerman potvrđuje romantičarsku dušu, ali i naglašava da je upravo autobiografija tematska konstanta njegove umjetnosti od mladosti do recentnog trenutka.