Kao mrlja

HRANITELJICA

Marija hrani

vrapce mokre od magle,

koji utišali od mrzle,

pozne jeseni

kao kamičci slijeću na njezine prozorske daske.

Marija ima tople ruke,

meke kao snijeg

koji povinuo je grane

brezama uz srebro ceste,

ruke čiji miris poznaju

ničiji psi i gladne mačke.

Marijini skuti mirišu

na slatko od jagoda,

pite od jabuka i šlag,

ona musavu i glasnu djecu

pušta u svoj vrt,

i njih i kosove hrani

prezrelim trešnjama.

A Marija,

njezina samoća za svetkovinom nedjeljoga objeda,

hrani se srećom onih koji

uvijek joj se vraćaju

prtinom nezaborava.

KOJA JE PRODALA DUŠU

Uvijek lijepa,

očuvana,

blaženim bogatstvom namirisana

kao srebrna čipka burmutice u džepu imućna trgovca,

Klaudija nikad ne pere posuđe

da joj se ruke ne bi smežurale,

Klaudija ponekad,

u otmjenim restoranima se smiješi

kao maloumna

kad sjeti se šepave duše svoje

koju prodala je,

trenutka kad zbog obilja

pristala je pretvoriti se u predmet,

prsten na prstu

zlatoprstog provalnika

u svemir duša nadobudnih šiparica.

Klaudija u glamuru sjedi

kao stvar,

uspravna kao ponos,

nesnosna kao lajave žene bez pameti,

kao alapača

kroz prozor privida

prodaje laži o sreći kao istinu,

za ruke vuče nevoljenu djecu –

razigrane sličice čovjeka kojega nikad

nije ni pokušala zavoljeti,

brak kao plašt

kojim leprozni se zaogrću

kako prikrili bi ruglo vlastita progonstva,

mjesečevu kartu izgrižene kože.

NEMRSNA

Vesna ne jede,

ona gricka,

ona kiselinom neprobavljenih objeda

ispire nužnike kao sredstvom protiv sepse,

pred zrcalom ponekad zastane

nijema, blijeda i pogrbljena,

kao duh u mnogoljudnoj kosturnici

koji više ne prepoznaje

utvrdu iz koje je

prije truleži odjahao.

Vesna više ne zna što je glad –

samo ljepota,

do neprepoznavanja razgolićena,

do lubanje,

te joj se pokatkad čini

kako je vlastite ruke ostavila negdje drugdje,

a da joj se uz tijelo klati

tek puka bezvoljnost.

Davno je zaboravila rumeni hihot djevojčice

koja mesnati prstić gura u

čokoladni preljev torte

na kojoj majka tek treba zapaliti

pet svjećica.

Jednoga je dana

iz smijeha odlučila izaći kao sjena,

jer svijet voli uporne

do smrti…

MRLJA

Kao mrlja,

čuči pred zidom

s kojega

kao stara koža

gule se plakati davno odigranih utakmica,

utihnutih koncerata,

osmrtnice ljudi čiju su smrt svi odavno zaboravili.

Kao vosak

žutu ruku pruža

iz pljesnive truleži

crnih marama i sivih halja,

milost traži.

Ponekad,

u parku

u gustoj, maglovitoj, pretproljetnoj zimi

bere visibabe,

prodaje stručke, najlonskim vrpcama privezane

pred zidom koji vonja na urin

ostavljenih pasa.

Ponekad,

kao prosinački dan,

nešto topliji od drugih

zapljusne je osjećaj ponosa,

osjećaj da nečim je zaslužila

zveket kovanica

na dnu prokisle, kartonske kutije

nečijih, lanjskih cipela,

prežganu juhu u kuhinji za zaboravljene.

KOJA POBJEGLA JE

Kao dijete pred kaznom,

Angelika

zgrčena sjedi u kući

koja ni od čega je ne može zaštititi,

ni od atomskih bombi,

ratova,

pokolja,

poplava,

slučajnih vatri i paleža..

S ulice dopiru glasovi

i Angelikina se koža kostriješi

kao grudobran od šipražja

kao zimom narogušeni golub,

ona koljena podiže do brade

i ispod oka,

namrštenih obrva

gleda zidove,

smiješnu tamnicu u koju dragovoljno je pobjegla,

koje poput daščare nadobudnog praščića

svaki vuk može otpuhnuti

na sve četiri…

okrenuti se i otići

NIKAD VOLJENA

Kada bih te zagrlila sočno,

onako kako ljubi jednogodišnjak,

znam da bi me pogledao kao luđaka

s rukom na dvanaestopalačnome crijevu,

koji piljaricama tvrdi da je Napoleon,

znam da bi me odgurnuo i zgrozio se:

„Što ti je?“

vrisnuo bi

kao kralj leproznome.

Zato su moja povečerja naslonjač

iz kojeg u tebe zuri moja plitkost, glupost, naivnost, neupućenost rodilje

koja podarila ti je prigodnu djecu,

zato se suzdržavam

kao dah nevoljene

na obali

procjepa razdvojenih postelja.

Ne gledaš me,

ne znaš da te gledam

dok srčeš nikad dovoljno posoljenu juhu.

Šutim,

A htjela bih te pitati

“Kako to izgleda kad ti voliš?”

Vrisnuti bih ti to htjela,

Tako da se naježiš,

Da poskočiš i

Porušiš

Ugodu večeri

Ispred televizora,

Da me pogledaš,

Da shvatiš

Koliko sam često nesretnija

Od dvodimenzionalnih likova

Koji ispred tebe protrčavaju

Kroz izmišljene svjetove…

Na televizoru.

KOJA PREKINULA JE TLAPNJE

Više te ne volim,

Ne neprestano,

Tek povremeno,

Kada mi u lijevoj strani grudi

Ponovno zatinja

Ona koja u meni više ne stanuje, ona koja više nisam ja,

Kad se prisjetim

Tebe koji više nisi ti,

Kad prisjetim se vremena,

Mladog ali glomaznog

Kao

Pluskvamperfekt .

Nema nas više,

Jučer sam to spoznala

Gledajući kako se u parku

Dvoje staraca drži za ruke,

Kako se gledaju

Kao da su se tek jučer sreli.

Tad sam shvatila,

Zapravo samoj sebi priznala.

Više ti nisam žeravica o koju se oslanjaš u postelji,

Više te ne sanjam,

Samo se prisjećam

Vremena koje nas više ne mora obuzdavati…

ZALJUBLJENA VOLJENOME

Tražila sam te,

Kao fenjer čovjeka,

A mrak u koji sam zašla

Bio je dubok kao ljubav

O kojoj nitko ne bi trebao zboriti.

Čekao si me,

Uporno si zurio u tamu

Kojoj moja svjetlost bila je

Tek blistava točka

U svijetu bez obrisa,

Čekao si

Sve dok toplina našeg susreta

Tamu nije pretvorila

U veselu i nasmiješenu kutiju.

Nikada ti neću sve odjednom reći

Kako bih uvijek imala nešto čime ću te obujmiti,

Kako bih uvijek imala novo lice

Za dan bez kiše

Ili pljusak bez svjetlosti,

Kako bi me uvijek mogao drukčije ljubiti

POETESA

Ružica bljuje stihove

Koji,

Potkraj mjesečeva ciklusa

Postaju tmurni i zgrušani

Kao oblak zakačen o toranj bijele crkve.

Ružica u grču vrišti

O ljubavima, morima, prijevarama,

Ostancima, povratcima,

Obraća se muškarcima koji,

U  kaputima od tvida,

Kroz njezin su život prošli kao kroz hodnik,

Pjeva o vratima koja se uz tresak zatvaraju i

Koracima koji odlaze

Daleko niz ulicu

(uvijek sivu i čemernu).

Ružica,

Zapravo,

Uvijek i neprestano,

Pjeva o sebi,

I ne vidi kolateralne žrtve

Svojih pohoda,

Pogleda usmjerenih u jednu jedinu,

Majušnu točku svemira,

U sebe samu,

Vječno žalosnu, skršenu, ostavljenu,

A tako oholu,

Uznosito zaljubljenu u vlastite cipelice.

Ružica se čudi

Što više nitko ne čita poeziju…

DJEVOJČICA

Magdalena još ništa ne zna,

čista kao zrcalo

ispred kojega se još nitko nije zaustavio,

ona pod noktima još čuva

mirise ljeta

dozrele do prašine

u kojoj valjaju se

grlati vrapci.

Magdalena još vjeruje

da svi je vole,

da nitko ne bi dopustio

da umre žedna, gladna ili promrzla.

Za nju je svijet naranča

koju baka guli za stolom,

u kuhinji koja uporno

miriši na cimet.

Magdalena se još igra mame

i satima lutku Zlatku

u škripavim kolicima gura

ulicom kojom drugi

samo žure.

Magdalena ima velike oči,

bistre i nasmijane,

ruke ljepljive i tople,

usta koja svaku riječ

umataju u toplu vunu istine,

ona je dijete

i jednoga će dana sve zaboraviti.

Zato što će morati.

Zato što svijet ljubi ozbiljne. 

TUGALJIVA

Kao da umorna

mete dvorište

pritisnuto teškom omarom kolovoza,

Margareta tone u nešto

gusto i ljepljivo,

teško kao miris

ormara pokojnika

kojeg još nitko nije izbacio

iz opipljivih uspomena.

Bez posrtanja i ravnomjerno,

Margareta bezglavo tone

u ono što u prvi je mah prozvala

neodređenom tugaljivošću,

bezrazložno tupošću

možda povezanom s planetarnim kretanjima ciklonalnih strujanja

i niskim atmosferskim pritiscima.

Sada o tome više ni ne razmišlja,

samo se prepustila,

pa sivlja no prije,

bezizražajna

na ulicama više ne zamjećuje ljude,

pse lutalice koji joj njuškaju skute,

mačke koje pred njom bježe u živice –

svijet se polagano,

panoramski i cjelovito

pretvorio u pozadinski

dekor bez sjaja.

 

ŽALOSNA

Što će se dogoditi s tugom,

Ako priznam sve,

Ako mi posljednja riječ u grlu

Zastane kao kost,

Na velikome trgu svijeta

Koji vjetrom mi kida skute

I razbacuje ih kao paperje?

Hoću li se ugušiti,

Postati drukčija,

Gluha za druge,

Za sebe,

Za dušu svoju

Koja mi uvečer svira poput gramofona?

Ne znam.

Ništa više ne znam,

Kao ni ona djeca

Koju roditelji ponekad otjeraju

Daleko od video-igara,

Pa se,

Tusta i blijeda

Svađaju s ljuljačkama

I plaše se pijeska,

Trodimenzionalnih ljudi,

Likova koji znaju

I pljuvati i plakati i vikati,

Zagrmjeti ponekad.

Zato ponekad sjedim u parku

I gledam šugave, pokisle gradske golubove,

Pospane od žege,

Neprestanog žamora grada i ljudi koji tutnje.

Dođe mi da planem.

A šutim.

Žalosna.

Ivana Šojat-Kuči rođena je 26. veljače 1971. godine u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji, gdje je završila studij francuskoga jezika. Godinuje dana radila kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već šest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Napisala je i zbirku poezije na francuskome jeziku Saint Espoir koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu Le Fram. Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) zbirku je proglasio najboljim od njima pristiglih rukopisa 1999. godine. 2000. godine objavila je svoju prvu zbirku poezije Hiperbole kao prvonagrađeni rukopis na Drenovačkim pjesničkim susretima. U međuvremenu je objavila i sljedeće knjige: Hiperbole – zbirku pjesama (2000), proglašenu najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima, 1999.; Šamšiel, roman (2002.) koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja – zbirku pjesama (2003); Utvare – zbirku pjesama (2005), dobila nagradu Bl. Ivan Merz; Kao Pas – zbirku kratkih priča (2006); I past će sve maske… - knjigu eseja (2006). Članica je DHK. Zaposlena je u opernom ansamblu osječkog HNK. Godinu dana pisala je kolumnu u Magazinu osječkog Glasa Slavonije (kolumne su objavljene u knjizi I past će sve maske…).