Mario Kopić  

Kelsen kao politički mislilac

Kao što smo već imali prilike istaknuti u Zarezu, s imenom Hansa Kelsena, jednog od najvećih pravnih mislilaca XX. stoljeća, nerazlučivo je povezana čista teorija prava koja je, prema vlastitu samorazumijevanju, teorija pravnog pozitivizma. Ta teorija, čiji je Kelsen začetnik i vodeći predstavnik, ostavila je duboka traga u pravnoj znanosti i pravnoj filozofiji našeg vremena. Štoviše, naišla je na široko odobravanje i prihvaćanje u pravničkim krugovima, okupila je oko sebe brojne pristaše i prerasla u čitav pokret ili školu pravnog mišljenja. U pravnoj je znanosti uzburkala duhove i izazvala plodonosne rasprave i polemike. Iako je u međuvremenu ponešto splasnula moć njezine privlačnosti, iako se, još jednom, pokazalo da se istina o pravu ne može iscrpiti u njegovoj pozitivnosti i normativnosti, čista teorija prava, koju je Hans Kelsen razvio u velikom broju svojih spisa, nedvojbeno je postignuće najvišeg misaonog ranga, i danas i ubuduće nezaobilazno za spoznaju prava i samoosvješćenje pravnika.

Integralni dio Kelsenove čiste teorije prava je i njegova teorija države. Za njega su te dvije teorije bile nerazdvojno povezane i, u osnovi, predstavljaju jednu jedinstvenu teoriju. Presudno pitanje o biti države kod Kelsena je imalo sljedeći oblik: što konstituira jedinstvo u mnoštvu pojedinaca koji sačinjavaju dotičnu zajednicu? Njegov je odgovor, za koji je bio uvjeren da je znanstveno jedino valjano zasnovan, glasio da se to jedinstvo konstituira jednim navlastitim pravnim poretkom. Iz toga je dosljedno proizišlo njegovo odbacivanje dualizma između države i prava kao neodržive fikcije, odnosno, što je samo druga strana istoga stava, proistekla je teza da je država po svojoj biti relativno centraliziran pravni poredak. Tu je tezu Kelsen označio kao bitni element svoje teorije prava.

Politički mislilac No manje je ili nedovoljno znano da je Kelsen bio i značajan politički mislilac. Radovi u kojima je razmatrao neka središnja pitanja teorije politike ostali su u sjeni njegovih rasprava i knjiga posvećenih čistoj teoriji prava. Pa ipak, nema nikakve dvojbe da se u njima Kelsen pokazuje kao istančan i oštrouman analitičar, koji se oprezno kloni svih zastranjivanja u krajnosti i apsolutizacija bilo koje vrste.

Da je Kelsen itekako držao do svoje političke teorije nedvosmisleno svjedoči to da je na vlastite radove s tog područja sam ukazao u svojem Izlaganju o samom sebi (Selbstdarstellung) iz 1927. godine (naslov, inače, ne potječe od njega), napisanu prema želji Juliusa Moóra, u ono vrijeme vrlo znana mađarskog filozofa prava, kojemu je, zajedno s kraćim popratnim pismom, Kelsen dopustio da ga koristi ‘’prema svojemu nahođenju’’ i iz njega uzme ono što mu se ‘’učini bitnim’’. Tu Kelsen izričito podsjeća na to da se, usporedno s problemima teorije države i prava, bavio i problemima političke teorije te krajnje pomno, ne izostavljajući gotovo ništa, nabraja radove koje je o njima napisao. Tako kaže da je još 1912. godine, dakle neposredno nakon izlaska Glavnih problema teorije državnog prava (Hauptprobleme der Staatsrechtslehre), u drugom tomu časopisa Anali za socijalnu politiku i zakonodavstvo (Annalen für soziale Politik und Gesetzgebung) objavio dužu raspravu pod naslovom Politički pogled na svijet i odgoj (Politische Weltanschauung und Erziehung). Potom spominje kraći monografski rad O biti i vrijednosti demokracije (Vom Wesen und Wert der Demokratie) iz 1920. godine, u kojem je razvio ‘’misao da demokratska ideologija odgovara relativističko-empirijskom temeljnom shvaćanju, dočim je tendencija prema autokratskim oblicima povezana s apsolutističkom metafizičkom ideologijom’’. Iste godine, odmah dodaje, uslijedio je spis Socijalizam i država (Sozialismus und Staat), u kojem je kritički propitao političku teoriju marksizma i razobličio u njoj sadržane anarhističke tendencije. Ubrzo je, 1924. godine, došla brošura Marx ili Lasalle (Marx oder Lasalle), a godinu dana kasnije Problem parlamentarizma (Das Problem des Parlamentarismus), posvećen obrani parlamentarizma od ideja fašističke i boljševičke diktature. Naposljetku, Kelsen skreće pozornost i na to da je na Petom kongresu sociologa, održanom u Beču 1926. godine, podnio referat O sociologiji demokracije (Zur Soziologie der Demokratie).

Ako je, dakle, Kelsen sebe razumijevao i kao teoretičara politike, što nipošto ne može biti predmetom dvojbe, onda nema nikakva razloga da se o tom važnom dijelu njegova stvaralaštva i dalje premalo vodi računa ili da on u istraživanju i recepciji njegova djela i dalje ostane po strani. Upravo suprotno. Hansa Kelsena kao političkog teoretičara valja uzeti s podjednakom ozbiljnošću kao što se uzimaju njegovi radovi o teoriji prava i države. Tome kod nas sada ususret idu iznimno kvalitetno prevedeni njegovi spisi o pojmu demokracije i parlamentarizma, objavljeni pod naslovom Obrana demokracije. U njima su uvjerljivo raspršene nedoumice, pročišćeni pojmovi i uklonjeni nesporazumi o demokraciji. Stoga ti spisi otrežnjuju od iluzija i umnogome rasvjetljuju demokraciju koja je – danas, izgleda, više i pogubnije negoli ranije – onaj koji se od svih političkih pojmova ponajviše zlorabi.

Istinski poredak Staro pitanje klasične političke filozofije: koji je najbolji, istinski i pravi državni poredak, Hans Kelsen povezuje s pitanjem: može li čovjek dokučiti apsolutnu istinu i shvatiti apsolutne vrijednosti. Odgovor na to drugo pitanje uvjetuje karakter odgovora na prvo. Kelsen, kao što je u Izlaganju o samome sebi naglasio, drži da postoji stanovita povezanost između metafizičke apsolutne koncepcije svijeta i stanovišta koje je sklono autokraciji, s jedne, i kritičko-relativističke koncepcije svijeta i stanovišta koje je naklonjeno demokraciji, s druge strane. Dok je demokracija izraz političkog relativizma, autokracija je izraz političkog apsolutizma. Naspram metafizike, koja priznaje postojanje apsolutnih vrijednosti, koncepcija svijeta kriticizma i pozitivizma priznaje samo relativne istine i vrijednosti, zato što pozitivna znanost, suprotno metafizici, polazi od pozitivnoga, što znači od onoga što je dano, shvatljivo, od iskustva koje je promjenljivo i neprestance se mijenja i mora mijenjati. ‘’Kada se odlučujem za demokraciju, to je isključivo… zbog povezanosti demokratskog državnog oblika s relativističkim svjetonazorom’’ (214). Jer onaj tko smatra da apsolutna istina i apsolutne vrijednosti nisu dokučive ljudskoj spoznaji, taj mora smatrati bar mogućim ne samo svoje nego i tuđe, protivno mišljenje. Zato demokratska misao pretpostavlja relativistički pogled na svijet. Demokracija jednako ocjenjuje svačiju političku volju, kao što podjednako poštuje i svako političko uvjerenje, svaku političku vjeru, jer politička je volja samo njegov izražaj. Zato ona svakom političkom uvjerenju daje podjednaku mogućnost da se izrazi i iskaže u slobodnom nadmetanju za ‘’duše’’ ljudi.

Za Kelsena demokracija je forma, metoda stvaranja socijalnog poretka. I dok demokracija u prvi plan ističe političku formu, autokracija je potiskuje u pozadinu. Osim političke forme demokraciji je svojstvena i vrijednost slobode. Ta vrijednost, a ne vrijednost jednakosti, stoji, prema Kelsenu, na prvom mjestu u demokratskoj ideologiji. Ideja jednakosti u demokratskoj ideologiji igra samo negativnu, formalnu i sekundarnu ulogu: ‘’Kako svi trebaju biti koliko je god moguće i dakle jednako slobodni, svi trebaju sudjelovati u formiranju državne volje i to, dakle, u jednakoj mjeri. Borba za demokraciju povijesno je gledano borba za političku slobodu, to jest za sudjelovanje naroda u zakonodavstvu i izvršnoj vlasti’’ (216).

Liberalni argument S ovim starim argumentom liberalizma, Kelsen kategorički odbacuje marksističko razlikovanje između formalne i socijalne (socijalističke) demokracije. To razlikovanje naziva suprotstavljanjem imajući u vidu i tada i sada rašireno shvaćanje među mnogim marksistima i post-marksistima, prema kojemu je demokratska forma, kao tekovina liberalne buržoazije, posve irelevantna za socijalizam i, dosljedno tome, može svagda biti žrtvovana zbog ‘’socijalističkog sadržaja’’. ‘’Jednostavno se niječe – u konzekvenciji tog formalnom pojmu slobode suprotstavljenog socijalnog pojma demokracije – razlika  između demokracije i diktature i diktatura se, koja navodno realizira socijalnu pravednost, proglašava ‘istinskom’ demokracijom. I to sa usputnim učinkom da se nepravedno omalovažava današnja demokracija te time i zasluge grupe koja ju je proizvela, dijelom i u velikom proturječju spram svojih materijalnih interesa’’ (217). Marksistička teorija, smatra Kelsen, pod imenom ‘’demokracije’’ jednostavno želi na mjesto ideologije slobode staviti ideologiju pravednosti. No posrijedi je bjelodana zlouporaba terminologije kada se riječ demokracija, koja predstavlja – bilo da se promatra ideološki ili pak realistički – određenu metodu stvaranja društvenog poretka, rabi za neki sadržaj tog društvenog poretka koji nije ni u kojem bitnom pogledu povezan s metodom njegova stvaranja. Ako takva terminološka manipulacija i nema tu nakanu, ona zacijelo ima zabrinjavajući učinak da se velika legitimacijska snaga i čitava afektivna vrijednost, koju demokracija kao krilatica posjeduje zahvaljujući svojoj ideologiji slobode, upotrebljava u korist političkog stanja izrazite diktature.

Na kraju, mogli bismo se na ovome mjestu upitati i o samim Kelsenovim političkim pogledima i, što je posebice zanimljivo i spomena vrijedno, njegovim ekonomskim shvaćanjima. Načelno, kako ističe u svojoj Autobiografiji iz 1947. godine, Kelsen je bio protiv toga da se nastavnik ili znanstvenik u području socijalnih znanosti priključi bilo kojoj političkoj stranci, jer takva pripadnost ugrožava njegovu znanstvenu neovisnost. S druge pak strane, nije tajio svoju posvemašnju suglasnost s demokratskim programom austrijske Socijaldemokratske partije, ali je ‘’kao individualist’’ u početku odbacivao njezin ekonomski program nacionaliziranja privrede. Međutim, tijekom vremena je, napose pod dojmom ekonomskih potresa izazvanih Prvim svjetskim ratom, došao do uvjerenja da sistem ekonomskog liberalizma u danim okolnostima ne pruža nikakva jamstva za privrednu sigurnost mase siromašnih, to jest, obrnuto, da takvu sigurnost može pružiti planska privreda i, u konačnici, nacionalizacija proizvodnje. Kelsen je, dakako, bio svjestan teškoće da se ta nacionalizacija proizvodnje poveže s političkom slobodom pojedinca, ali nije bio spreman podcijeniti važnost što je ekonomska sigurnost ima u očima velike mase ljudi. Iz svega toga proishodi zaključak – a izveo ga je sam Kelsen – da su njegove političke simpatije otvoreno bile na strani jedne socijalističke i ujedno demokratske stranke. Presudno je, međutim, što je on iznad te simpatije odlučno stavljao potrebu da u svojem pozivu profesora i znanstvenika bude posvema neovisan od političke partije: ‘’Ono što ne odobravam državi: pravo da ograničava slobodu istraživanja i iznošenja mišljenja, ne mogu priznati (einraeumen) ni nekoj političkoj partiji dobrovoljnim podčinjavanjem njezinoj disciplini’’. Ne manje od drugih Kelsenovih načelnih stavova, i ovaj se, kao bitni sastavak njegova znanstvenog etosa, može shvatiti i prihvatiti kao poruka upućena svima onima koji se opredijele za poziv nepredrasudnog i od ideologije – u mjeri u kojoj je to uopće moguće – slobodna bavljenja pravnim i društvenim znanostima.

Može biti da objavljivanje Kelsenovih spisa o demokraciji neće u našoj sredini smanjiti stupanj zlouporabe tog pojma. No valja se ipak nadati i iskreno priželjkivati da će oni doprinijeti ne samo izoštrenijem teorijskom razmatranju demokracije nego i razbistravanju demokratske političke svijesti, što je, zacijelo, preduvjet odgovorna i djelotvorna demokratskog djelovanja