Uz predstavu Ožalošćena porodica, prema tekstu Branislava Nušića, u režiji Marka Manojlovića i izvedbi beogradskog Ateljea 212
Sve je počelo s Oliverom Frljićem i njegovom “zagrebačkom” Gospođom ministarkom, da bi se nedugo potom u centru Beograda, na sceni kazališta Boško Buha, izvela subverzivna postavka istoimene predstave, s muškarcem u naslovnoj, ženskoj ulozi Živke-ministarke, sve u režiji Tatjane Mandić Rigonat. Aktualnost pisane riječi srpskog dramatičara i komediografa Branislava Nušića ne bi trebalo posebno analizirati, budući da cijeli njegov opus radikalno karikira palanački duh sredine u kojoj je djelovao kao pisac, novinar, ali i kao političar. Ne čudi stoga da je Nušić kao izvrstan pisac prozreo sve sitne malograđanske prepirke između čaršijana i pompozne “elite”, kao i da je uspio s malo riječi pokazati koliko je malo potrebno čovjeku da zarad materijalnosti iznevjeri svoju duhovnost i ljudskost. Otuda i hvalevrijedni kazališni projekti koji sjećaju na Nušića, i to u sredini u kojoj, kako nas izvještavaju srpski mediji, “mladi nemaju pojma o tome tko je Branislav Nušić niti što je pisao”.
Nušić, kroničar palanke Dramsko djelo Branislava Nušića nastalo je iz piščeve egzistencijalne dvojbe, između Ja koje je razasuto u brigama i drugoga Ja koje se smije pred zbiljom prepunom nestvarnih i apsurdnih događaja čaršije. U predgovoru svojoj Autobiografiji Nušić zapisuje: “Ono ja što je niklo iz trenutka moje zbilje, pošlo je u život pod teškim teretom i posrtalo je pod brigom. Ono se brinulo o suncu da li pravilno hodi; njega je mučilo što se zemlja drugačije ne okreće, što su reke krive; što su mora duboka i što su gore visoke. S dubokim brazdama ispisanim na čelu, ono se zadržavalo pred svakom pojavom i ulagalo sve svoje napore da je reši; ono se zarivalo u svaki problem, zastajalo pred svakom teškoćom, i tako hodilo kroz život pregibajući se pod teretom briga. Ono ja što je niklo iz prvoga moga osmeha, prošlo je kroz život s osmehom na usnama, gledajući sve oko sebe veselim pogledom i vedre duše. Ono se smejalo slabostima kao i vrlinama, jer su ljudske vrline često veće slabosti od njihovih mana. Ono se smejalo uzvišenome kao i uniženome, jer uzvišeni je često manje duše od onoga koga on s visine pogleda. Ono se smejalo ludosti kao i mudrosti, jer mudrost je ljudska često puta zbir ljudskih ludosti. Ono se smejalo nepravdi kao i pravdi, jer pravda je često puta teža ljudima od nepravde. Ono se smejalo istini kao i zabludi, jer istina je često puta nepostojanija od zablude. Ono se smejalo ljubavi i mržnji, jer ljubav je često puta sebičnija od mržnje.”
Kako igrati Nušića? U tom raskoraku između brige i smijeha događa se suštinska estetizacija reprezentacije svakog Nušićevog dramskog komada i kao takva svaka izvedba dobiva mogućnost da kritici podvrgne svaki korumpirani i pohlepni obiteljski ili društveni odnos. Jer nasuprot brutalnom fakticitetu postdramskog teatra koji navješćuje borbu između jakog fizičkog i psihološkog naboja, dramske predstave nastale prema Nušićevom tekstu moraju ostati na razini psihološke naravi zajednice, dočim se kroz izvedbu mora probiti nevidljivi zid surove kolektivne patologije. Čini se prikladnim, čak jedino mogućim, da se Nušićevom tekstu u današnje vrijeme pristupi kolažnom tehnikom pluralnog, intertekstualnog konteksta iz kojega bi se moglo govoriti o “dramaturgiji promjenjivog teksta” (Valentina Valentini), a u čijoj bi se esencijalnoj otvorenosti mogla iskazati konfiguracija i kombinatoričnost tekstualnog predloška. Drugim riječima, Nušića danas čitati izvedbeno doslovno, u svijetu vrijednosne dezorijentacije i posvemašnje destrukcije, čitati njegov tekst isključivo kao komediju naravi, opasan je rizik koji lako može skliznuti u banalizirajući spektakl primitivnog humora.
Predstave bez ikakve dijalektike To se dogodilo i recentnoj predstavi Ožalošćena porodica, prema tekstu Branislava Nušića, u režiji mladog beogradskog redatelja Marka Manojlovića, predstavi koja je pretjeranom doslovnošću pokazala sve slabosti repertoarne bezidejnosti i kukavičluka beogradskih kazališnih scena. Prije svega mislim na činjenicu kolektivističkog podilaženja publici po principu televizijskog show programa pri čemu se ne nazire niti tračak nade u bilo kakav intertekstualni teatarski razdor u smislu posebne dijalektike izvedbe, pod čime podrazumijevam i prijeko potrebnu društveno-političku poruku protiv korumpirane i pohlepne malograđanštine. U tom slučaju redatelj je odlučio udovoljiti najprizemnijem humoru šire publike, bez potrebe da riječi velikog komediografa protumači u kontekstu rasprave sa suvremenim trenutkom općeg povampirenja svake vrste primitivizma.
Završni segment predstave koji se odigrava u potpunom mraku, bez ikakve pozitivne poruke, uz oružje, bombe i pištolje, destruira potencijalno razotkrivanje posvemašnjeg kukavičluka i pohlepe kolektiva te zbog toga ne ostavlja bilo kakvu pozitivnu poruku uperenu prema gledateljima. Dojam iznevjerene i promašene tematske poruke ostavljaju i karikaturalno osmišljeni kostimi (Lana Cvijanović), nedomišljata scenografija (Vesna Popović), koja izgleda siromašno i nepristupačno, k tome i posve neusklađeno s teatarskom estetikom koju predstava u redateljskom smislu promovira; slično i koreografija (Miloš Paunović), u čijoj je osnovi tek nekreativno forsiranje fizičke energije glumaca pri čemu se, dakako, gubi dragocjeni koloplet verbalnih impulsa samoga Nušićevog teksta.
U odnosu na prvi čin predstave – čija se radnja događa u čekaonici i u kojemu se naziru izvjesne apsurdne i farsične kontrarnosti među likovima – druga dva čina prerastaju u posvemašnji kič i destrukciju. Čak se i pojedini pozitivni likovi iz izvornog teksta – poput lika Danice, u predstavi Marka Manojlovića – unižavaju do krajnjih granica i sasvim neočekivano guraju na razinu sveopćeg posrnuća. Česta promjena figuracije ne znači i nužnu promjenu paradigme izvedbenog postupka te se predstava Ožalošćena porodica, u izvedbi ansambla Ateljea 212, doživljava kao zborište izlišnog i malograđanskog humora. Takva vrsta komediografskog bućkuriša glumcima je donijela velike probleme, pa se izuzev Ivana Jevtovića, koji dikcijski dobro i scenski pronicljivo igra besposličara Trifuna, u drugim likovima ne nazire ništa od glumačke individualnosti.
Protiv estetike i etike teatra Predstave poput Ožalošćene porodice, odigrane na sceni Ateljea 212, radikalno urušavaju repertoarne i estetske parametre beogradske kazališne scene. Unatoč nadama da je s novom generacijom redatelja moguće iskliznuti iz psihološkog realizma i banalnog humora, činjenica je da su te dvije boljke ozbiljno zahvatile boležljivi organizam srbijanskog teatra. Pored izvedbenih nedosljednosti i kontekstualnih nedorečenosti, zabrinjava vrsta i način primitivnog čitanja komedije kao žanra u teatru, koja iz prilično subverzivne osnove završava u kič-rijaliti programu. Premda se čini da takva vrsta humora djeluje pozitivno na njezine konzumente, nikada ne treba zaboraviti da živimo na balkanskoj ledini krvi i tla, na zemlji u kojoj, rečima Mirka Kovača, “mržnja progovara iz dubine anonimnosti. Ona se i začinje negdje u tmini duše. Mržnja uvijek progoni s namjerom da uništi. Čovjek posvećen mržnji danomice smišlja grozna ubojstva, a svake noći pred spavanje, kako bi rekao cinični filozof Cioran, u mislima sječe na komade svoje protivnike. Ta zlopamtila, te nesreće vrebaju svoju priliku. Ako im historijske okolnosti dopuste, oni će nedvojbeno tu šansu iskoristiti. Imaju naoštrene bodeže, znaju zborno mjesto. Nastupit će kao rulja.”