Zbornik Kulturna baština i politike sjećanja jedno je od onih štiva koja se "izvuku" tako što na razmišljanje potaknu svojim slabostima
Petra Jurlina (ur.), The Politics of Heritage and Memory/Kulturna baština i politike sjećanja, Zagreb, Sveučilište u Zagrebu i Centar za mirovne studije, 2014., 466 str.
U sklopu aktivnosti projekta "Kula Stojana Jankovića – pokretač održivog razvoja Ravnih kotara" (nositelj: Sveučilište u Zagrebu, glavni financijer: EU), u Zagrebu je krajem prošle godine promoviran i dvojezični zbornik The Politics of Heritage and Memory/Kulturna baština i politike sjećanja, kao pisani trag istoimene konferencije, održane u jesen 2013. u Zadru. Kao što i priliči publikaciji uokvirenoj žutim petokrakama, skup dvanaest priloga multikulturalan je i međunarodan. Čine ga članci inozemnih autora (Cobb, Derisiotis, Gelbman), zatim tekstovi proizašli iz istraživačkog i(li) aktivističkog angažmana osoba iz inozemstva na prostoru bivše države (Eaton – u koautorstvu s L. Hadžić, Herscher), te, naravno, prilozi domaćih istraživača/aktivista/umjetnika (Banjeglav – Šimpraga, Čolović, Kokalj-Kočevar, Lečevska, Panić, Pavlaković, Radanović). Nebitna kao takva, iznesena etno- ili sociogeografska klasifikacija upućuje na sljedeće: ne samo iz načelnih, teorijsko-konceptualnih razloga, nego i uslijed različitih društvenih, strukovnih i statusnih pozicija svakog pojedinog autora i autorice, tekstovi iz zbornika pojmove kulturne baštine i politike sjećanja promatraju u dinamičnom smislu, kao nešto što se konstruira i operacionalizira u kontekstu danih odnosa moći, tj. u okviru realnih mogućnosti i ograničenja.
Na tom tragu, ovom smo ih prilikom razmjestili u nekoliko interpretativno-diskurzivnih grupa. Dio tekstova, eksplicitno ili ne, naglašava moment kulturne baštine kao polja provođenja identitetskog i kulturnog redukcionizma u ime hegemonijskog sustava vrijednosti (Cobb, Čolović, Kokalj-Kočevar, Lečevska, Pavlaković, Radanović); dio ih kulturnu baštinu promatra prvenstveno kao socioekonomski resurs (Eaton – Hadžić, Gelbman); dio smo pak radova (Banjeglav – Šimpraga, Herscher, Panić) svrstali u kategoriju "liberalnih vrludanja" (pod tu bi se rubriku, doduše, dalo podvesti i neke radove iz prvih dviju kategorija). Tekst Anthonyja Derisiotisa o grčko-turskim odnosima 1974.-1987. ostao je nekategoriziran, s obzirom na to da se radi o korektnom, ali manje-više politološkom članku, čija je povezanost sa specijaliziranom konferencijom/zbornikom o kulturnoj baštini i sjećanju, najblaže rečeno, veoma uvjetna.
"Čija zemlja, onoga i baština"
Riječi iz teksta Branka Čolovića (Napuštena baština: Srbi u Hrvatskoj) sažimlju temeljni problem prve skupine tekstova. Baštinu konstruira hegemonijski sustav vrijednosti i moći. Najrecentniji primjer pruža tekst Elvan Cobb, Competing over World Heritage at Places of Diversity in the Middle East: Mardin, koji tematizira slučaj Mardina, grada u jugoistočnoj Turskoj, 20 km od sirijske granice, dakle na kurdskom području. Njegova bijela, u stijenu uklesana urbana jezgra, u turističkim se itinerarima nalazi posljednjih tridesetak godina, pri čemu bum doživljava od kraja 2000-ih, kada je ovdje, među inim, snimana sapunica Sila.1 Očito, oko Mardina se vrti velik novac te pitanje nije više kako taj grad na politički trusnom području učiniti definitivno "turskim", nego kako ga još više komodificirati. Štoviše, kako bi mu ishodovali status svjetske baštine, omiljeni preduvjet čega je "multikulturalnost", "developeri" su u Mardinu odlučili inicirati studij kurdskog jezika i književnosti te podizanje bogomolja različitih bliskoistočnih konfesija. "UNESCOcid" koji se gradu pritom događa (muzealizacija jezgre, apartmanizacija periferije, izumiranje autohtonog života)2, vjerojatno je tek sitna stavka u cost-benefit analizi cijelog projekta, ako i to.
Svejedno, dođe čovjeku da kaže "daleko je Turska". Naše se društvo još uvijek najlakše identificira s modelom kodiranja kulturne baštine posredstvom majke Nacije. U tom je smislu najdeprimantnije čitati ranije spomenuti prilog o (uništenoj) baštini hrvatskih Srba. Motivi iz Čolovićeva teksta svjedoče ne samo o simplificiranom i provincijalnom pristupu kulturnoj baštini u suvremenoj Hrvatskoj, obilježenom uskogrudnom simbiozom nacionalističke kič-baštine i mahom priglupog, torbarskog "kulturno-turističkog menadžmenta", nego i o teškom i dalekosežnom civilizacijskom porazu našeg društva. Naime, u vremenu u kojem su nam svima puna usta "multikulture", "kulturne baštine" i "kulturnog turizma", tih, tješimo se, nosivih stupova "održivog razvoja" Europe, u Hrvatskoj nema inicijative ni para čak ni za jedan pišljivi centar (a tko sve danas ne osniva centre!), posvećen kulturi i povijesti ovdašnjih Srba. Pritom ne treba čuditi to što Hrvatska od strane EU-a na račun svoje kulturne i manjinske politike ne dobiva ni jedan posto packi koje redovito fasuje zbog "fiskalne nediscipline". Hrvatski i ostali zapadnobalkanski slučajevi kulturno-etničkog čišćenja nisu endemski ispadi, nego samo najrecentniji, "zakašnjeli" izrazi europske opsjednutosti homogenom nacijom. Ta prešutna opsjednutost, danas pothranjivana polit-ekonomskim modelom na kojem EU još uvijek ustraje, očituje se u izjavama poput: "multi-kulti je mrtav" (Merkel); "stop imigraciji" (Cameron); "prijeti nam islamizam" (M. Le Pen). Riječju, i sâmoj se europskoj jezgri polako vraća bumerang kulturnog licemjerja, s tom nezgodnom razlikom što danas ne živi u okolnostima legitimnih pogroma, Bartolomejske noći ili Tridesetogodišnjeg rata, nego u stupici vlastitog službenog gesla – "ujedinjeni u različitosti". Pitanje čemu se u takvom kontekstu može nadati manjina jedne marginalne zemljice, prije svega je retoričke naravi. Materijalna podloga kritične razine svijesti o ulozi Srba u povijesnom razvoju Hrvatske ionako je devastirana do razine neprepoznatljivosti. Primjerice, prema Čoloviću, NDH je u veoma kratkom razdoblju svoje efektivne moći uspio do temelja srušiti 166 od ukupno 190 pravoslavnih crkava na području Gornjokarlovačke eparhije (otprilike trokut Banija – Gorski kotar [danas Istra] – Lika). Ono što je započeo ustaški, apsurdnim je stjecajem historijskih okolnosti 1990-ih dovršio režim dojučerašnjih (nacional-)komunista: iz Pavlakovićevog članka (Dizanje u zrak bratstva i jedinstva: sudbina kulturnoga naslijeđa Drugoga svjetskograt a u Lici) doznajemo ponešto o demografskim procesima u Lici 1991.-2001. Broj Srba 1991.: 41 929 (46,4%); broj Srba 2001.: 6 193 (11,5%) (s tim da se 1991. godine 8 posto Ličana izjašnjavalo Jugoslavenima, pa je, realno, srpska narodnost u to vrijeme u Lici vjerojatno činila apsolutnu većinu). Danas se kulturno-povijesnom baštinom polupustih krajeva od zapadne Slavonije i Banije, do sjeverne Dalmacije praktički nema tko baviti. Posljedično, njihovo se dugotrajno i bogato povijesno iskustvo, ako uopće ima sreću biti spomenuto, svodi na priču o "blatnjavim opančarima" koje smo, relativno nedavno (ne prije 18. st.), milosrdni kakvi već jesmo, primili pod svoje.
Baština, sjećanje i lica modernosti
Priča o hrvatskim Srbima i ekskurs o Europi svjedoče o dubokom proturječju nad kojim mukotrpno nastoji balansirati pojam kulturne baštine. S jedne strane, on odražava tradiciju prosvjetiteljskog modernizma, ideje kulturnog pluraliteta i jednakovrijednosti, bez obzira na rasno, vjersko i druga ishodišta. A opet, nije zamisliv, operabilan, pa u konačnici ni utrživ na podlozi koja bi kulturnom pluralnošću bila prožeta kapilarno, na razini svakodnevice. Da bi imao značenje ideala ili vrijednosti, odnosno obilježja resursa i oskudnosti, treba mu kontekst očišćen od realne, životne pluralnosti. Kulturna baština koliko bez progresivnog lica, ne može ni bez retrogradnog naličja zapadne modernosti, tj. bez (etnički čiste) nacionalne države (slučaj manje tragičan, ali karikaturalniji od hrvatskog, donosi Kalina Lečevska u sociokulturnoj analizi projekta "Skopje 2014"). Iako toga nesvjesni, baštinom opterećenom problematičnim odnosom emancipacijske i retrogradne modernosti ponajviše se bave spomenuti Pavlakovićev, te prilog Monike Kokalj-Kočevar (Muzej novejše zgodovine Slovenije i svjedoci Drugoga svjetskog rata). Naime, kad govorimo o sustavnom poslijeratnom podizanju Muzejâ revolucije, spomenikâ palim partizanima ili civilnim žrtvama fašizma, te općenitoj kolektivizaciji memorije, nije najpreciznije reći da se tu radilo "samo" o "još jednom" diktatorskom režimu koji je nastojao steći monopol na sjećanje (a toj vrsti interpretacije, tobože objektivnoj i ideološki bezinteresnoj, naginju i Pavlaković, i Kokalj-Kočevar). U danom se trenutku (nakon 1945.) u prvom redu radilo o potrebi da se pronađe odgovor na pitanje kako konstruirati sjećanje koje će poticati progresivnu modernost u zemlji koja se nije najprije susrela s fenomenima kao što su industrija, novčana privreda, pismenost ili zdravstvena zaštita, nego se, dijelom još poluplemenska, bila našla u antimodernosti totalnog rata, izgubivši pritom oko 10 posto stanovništva. Da se pritom tragalo (i) na avangardne načine, svjedoče ne samo spomenici Bogdanovića, Džamonje, Bakića ili Murtića, nego i, primjerice, neki od prvih primjera "memorijalizacije jevrejskih žrtava genocida u Evropi" (Milan Radanović, Mesta stradanja u Beogradu iz vremena Drugog svetskog rata i njihova posleratna memorijalizacija).
Liberalni vrludavci
Većina u zborniku objavljenih tekstova u manjoj je ili većoj mjeri obilježena iluzijom da je, pod uvjetom istraživačke i etičke pedantnosti i rigoroznosti, moguće prodrijeti onkraj strategija proizvodnje sjećanja, do točke apolitičnog prosuđivanja, s koje bi tobože trebalo biti moguće ustrojiti objektivni, teorijski-konceptualno suvisao te, iznad svega, demokratski komemoracijski modus, na sveopće zadovoljstvo. Međutim, jedina praktična posljedica te tlapnje jest ta da se, poslije dobronamjernog pružanja šake, ostaje bez ruke. Svakom na njegov način, to se događa i tekstovima Tamare Banjeglav i Saše Šimprage (Virtualni muzej Dotrščina), Andrewa Herschera (Točke bez povratka: kulturna baština i protusjećanje u zemljama bivše Jugoslavije) i Ane Panić (Jugoslavija: individualno sećanje na kolektivnu prošlost). Prvi dvojac opisuje aktivnosti projekta revitalizacije zagrebačkog Spomen-parka Dotrščina, na području kojeg je 1941.-1945. ubijeno oko 7000 nepoćudnih građana i antifašista/komunista. Navode, cilj projekta nije stvaranje "(samo) politike pamćenja, nego i kulture sjećanja" (str. 42). Problem je, međutim, u tome što se stječe dojam da duo Banjeglav – Šimpraga smatra da je kulturu sjećanja moguće ukorijeniti shvaćanjem antifašizma kao svojevrsnog lifestylea, začinjenog periodičnim umjetničkim instalacijama, "bez ambicije" (str. 42) da se ulazi u šire borbe, rasprave i bistrenja zamućene civilizacijske razlike između fenomena fašizma i komunizma, odnosno antifašizma. Sličnu bilancu polučuje i Herscherov tekst koji, doduše, inspiriran konceptima Pierrea Nore i Jamesa E. Younga, u teorijskom smislu dosta dugo "drži vodu" (svakako je najjači teorijski rad u zborniku). Ipak, u ćorsokaku završava kako zbog toga što se u teorijskom smislu na kraju svede na retoriziranu varijaciju Hallove sheme kodiranja i dekodiranja, tako i zbog toga što, npr., kao dobar praktični izraz "protusjećanja" promatra instalaciju spomenika Bruceu Leeju u Mostaru 2005. Drugim riječima, teoretičarsko-akademska perspektiva teksta kao svojevrsno svjetlo u bosanskohercegovačkom mračnom tunelu promatra nešto što je dugoročno uspjelo osvijetliti jedino stazu karijere Nine Raspudića.
Kao što si T. Banjeglav i S. Šimpraga autogol zabijaju skrivajući se iza artizma, a A. Herscher iza teorije, tako si ga A. Panić zabija skrivanjem iza jugonostalgije. Naime, lajtmotiv je njenog teksta popularno traženje egzistencijalnog oduška u naricanju nad propašću jugoslavenskog socijalizma. Uslijed toga, misao o pravednijem i progresivnijem društvu u budućnosti još jednom biva paralizirana banalnim prežvakavanjem "druga Tite" i "Juge". Sumarno rečeno, taktičnim "hodom po jajima" i zaobilaženjem ključnih problema, diskurz glavnine tekstova iz zbornika ne stiže do točke harmoničnog i demokratičnog sjećanja. Upravo suprotno, naglašavajući apolitičnost, (pop)-kulturalizam i koncilijantnost, samo otvara put desnom revizionizmu i historijskim falsifikacijama.
Resurs: baština; metoda:
projekt; ishod: ? Ono o čemu pišu Jonathan Eaton i Lejla Hadžić (Obnova, pomirenje, nada za budućnost: Kulturna baština bez granica – sedamnaest godina na zapadnome Balkanu), te Alon Gelbman (Heritage Tourism in Israel and its Neighboring Countries as a Peace Promoter), odskače od gore prikazanih tekstova po razmjerima svoje pragmatičnosti ili primijenjenosti (istina, težnja primijenjenosti ne može se osporiti ni dotrščinskom "virtualnom muzeju"). Tekst Eatona i Hadžić proizlazi iz aktivnostî švedske organizacije Cultural Heritage without Borders, koja je u razdoblju 1996.-2013. provela obnovu i revitalizaciju 28 objekata od kulturno-povijesnog značaja različitih provenijencija, ponajprije u BiH i na Kosovu, ali i u Srbiji te Crnoj Gori. Profiliranjem mirotvornih kulturno-turističkih lokacija bavi se i Gelbmanov prilog, međutim, nad njega se, smještenog u kontekst dugotrajnog izraelskog terora nad Palestincima, nadvija niz upitnika. Projekti poput "Otoka mira" između Izraela i Jordana, ili "Betlehemsko-jeruzalemske prekogranične utrke za mir" sami po sebi jesu pohvalni, no što im to vrijedi kad u smislu mirotvorne agitacije i dalje ostaju izolirani slučaji, dok se u šire okvire realno uklapaju tek kao specifični oblik turističke industrije Izraela koji je "2013. privukao više od tri milijuna međunarodnih posjetitelja" (str. 185)? Njihova aktivistička komponenta čini se slabašnom, baš kao što se i Izraelcima slabašnom i dalekom čini Palestina, izolirana "sigurnosnom ogradom, ponekad nazivanom ‘zidom’" (definicija sâmog Gelbmana, str. 187).3
Nadovezano na spomenuti slučaj, mogli bismo reći da i veći dio ostalih priča izloženih u zborniku implicira općenito pitanje: mogu li pojedinačni i raspršeni (kulturni) projekti postići snagu strukturne intervencije? Koje su razvojne mogućnosti društva koje svoju perspektivu temelji na "uspješnoj realizaciji projekata", na zbiru privremenih i, "strateškim politikama" unatoč, relativno izoliranih aktivnosti? Što je tu je, nije da ne treba pokušati uzeti ono što nam se trenutno nudi, ali u tom prekarijatu treba računati na to da će kvaliteta biti ugrožena. Pokazuje to i svojevrsna novohistoristička analiza zbornika The Politics of Heritage... Možda glas iz redakcije Zareza i nije najpozvaniji da vrši tu vrstu preporuke, ali tražite li dream team pravopisnih, gramatičkih i sintaktičkih pogrešaka nad kojima biste se naslađivali, uzmite ovo štivo u ruke: prevoditeljima i lektorici su kroz prste prošli, između ostalog, "Turčinstvo" (63), "jedan od njezinih osnovnih načela" (154), "identificiranje kojeg potiču" (242), "Alala" (umjesto "Avala") (460), sustavno ignoriranje razlike u označavanju sredstva i društva, nerazlikovanje značenja "gdje" i "kamo", itd., itd. U svjetlu ideje o generiranju cjelokupnog društvenog razvoja prvenstveno na temelju financiranja ovisnog o ishodu prijava na različite provizorne projektne natječaje (što je tek početak procedure), aljkava redaktura publikacije odražava problem koji je puno dublji od mnoštva tipfelera ili izostanka justifyja – da, i to im je uspjelo – samih po sebi. Radi se, naime, o problemu nestajanja elementarnih materijalnih i egzistencijalnih preduvjeta za obavljanje djelatnosti kojima su potrebne i važne rafiniranije metode, promišljen i postepen razvoj, dulje vrijeme prilagodbe, korisnost a ne profit, itd. Možemo mi izgraditi Pelješki most, nebodere na zagrebačkoj Savi, elektranu na ugljen i kanal Dunav-Sava (od svega navedenog, doduše, teško da će biti bilo profita, bilo koristi). Ostaje, međutim, dvojba hoćemo li, pod uvjetom da takvo što uopće pokrenemo, moći dovršiti enciklopedijske edicije, obnovu kinematografije ili, konkretno, izgradnju sustavne politike i kulture sjećanja koja bi vratila stvari na pravo mjesto. Gore prikazani zbornik još bi, kakav je da je, mogao postati i referentnim, uzornim djelom, iz vremena u kojem se, bit će to zaista prvorazredna povijesna ironija, problemima pristupalo – sustavno.
Bilješke:
1 www.lemonde.fr/proche-orient/visuel/2014/10/23/face-a-kobane-la-paix-fragilisee-du-kurdistan-turc_4511433_3218.html
2 Usp.: Marco d’Eramo, "UNESCOcid", Le Monde Diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2014.
3 Usp.: Olivier Pironet, "Zapadna obala pred trećom intifadom?", Le monde diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad 2014.