U Hrvatskoj su, opaža Jergović, možda posvađani ljudi, susjedi i kolege, ali politički ceh završava tjedan idiličnim kapučinom kod Čarlija Brauna u Gajevoj
Miljenko Jergović, Naci bonton, Durieux, Zagreb 1998.
Oko toga koje je mjesto Miljenka Jergovića u hrvatskoj književnosti devedesetih, uglavnom nema većih dvojbi. Tiskanje Jergovićevih priča u izdanju omiljenog i uglednog Penguina zapečatilo je Jergovićev status najuspješnijeg i najpoznatijeg hrvatskog pisca koji se pojavio u devedesetima. Jergović je u ovom trenutku jedini hrvatski pisac mlađe i mlađe srednje generacije koji je napravio međunarodno literarno ime. Jergović je možda zaista imao tu "sreću" da ga ponese val grizodušja, a potom i literarnog interesa za Sarajevo i Bosnu. On je imao i to zgodno svojstvo što je tipično generacijski pisac, formiran na Carveru, pop-kulturi i postmodernističkoj poetici fragmenta i krhotina. Sva ta nazovi objašnjenja nisu, međutim, dovoljna da objasne zašto od mlađe hrvatske literature svijet zanima ponajviše Jergović. Objašnjenje leži drugdje i silno je jednostavno: Jergović je napisao hrpu dobrih priča i još više dobre poezije.
Ako je Jergovićev književni položaj prilično jasan i središnji, kudikamo je manje jasan njegov status i mjesto u novinarstvu, poslu koji Jergoviću i mnogim drugim starim i novim hrvatskim piscima plaća račune još od sredine osamdesetih kad se pojavio člancima u sarajevskom tisku. Jergović se, vrijedi se toga prisjetiti, afirmirao najprije kao novinar. Potkraj osamdesetih njegove (izvrsne!) rane zbirke bile su poznate tek lokalnoj sarajevskoj javnosti. Istodobno, Jergović je kao 23-godišnjak dobio prestižnu Danasovu Tenžerinu nagradu za kolumnu u Oslobođenju. U to je vrijeme Jergović bio bosanskohercegovački dopisnik Nedjeljne Dalmacije u kojoj je tada pisao političke izvještaje o nadolazećoj političkoj krizi. Ti su izvještaji bili skromni po tzv. autorskim pretenzijama, ali su - često se to zaboravlja - trezvenom nacionalnom osviještenošću odudarali od pretežno unitarističkoga duha sarajevskog tiska.
Jergović je kao novinar u međuvremenu prošao Nedjeljnu pod četirima urednicima, Tjednik i Feral. Gotovo nema ex-jugoslavenske novine u kojoj nije pisao, od crnogorskog Monitora do slovenskog tiska, a ostat će zapamćen po nesvakidašnjem paradoksu: vjerojatno je jedini novinar koji je pisao i za hiperislamski Ljiljan i za franjevačko Svjetlo riječi. Svoje danas slavne priče počeo je objavljivati upravo u novinama. S vremenom je formirao svoj specifični novinarski diskurs koji je bio i još uvijek jest smjesa eseja, polemike, komentara i pripovijednoga teksta. Žestoko polemičan i žanrovski hibridan, taj Jergovićev "privatni žanr" nailazio je na osporavanja u oba ceha kojima Jergović pripada. Brojne od naših literarnih gospi od cukra Jergovićevo piskaranje u novinama drže nečim poput nedostojna posla, ako čak ne dijele i stav zagrebačkoga profesora književnosti koji je jednom prilikom izjavio da su suvremenu hrvatsku književnost upropastili novinari. S druge strane, novinski je ceh Jergoviću katkad prigovarao manjak žurnalističkih temelja pogreške u faktografiji, katkad nedostatni istraživački rad, a ponajviše svaštarenje, jer je Jergović zaista pisao o mnogočemu, od poezije do sporta. Ako su Jergoviću-novinaru i prigovarali beletriziranost, ostaje činjenica da je njegovu literaturu novinarstvo samo oplodilo, obogaćujući je smislom za opažanje, ljubavlju za činjenice, znatiželjom i raspisanošću.
Miljenko Jergović odlučio je uknjižiti, nakon šest zbirki priča i lirike, i svoj novinarski rad u posljednje četiri godine. Knjiga Naci bonton sadrži 31 novinski esej. Među njima su tri napisana za ovu knjigu. Ostali su tiskani u Nedjeljnoj, Tjedniku i Feralu od 1994. do ove jeseni. Ukratko, pročitao ih je kudikamo veći broj ljudi nego što će ih u našim knjižarskim prilikama pročitati u knjizi. Otklanjajući u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju prigovor kako takve knjige obično nastaju iz taštine, Jergović je rekao kako ju je odlučio tiskati jer osjeća da je zatvorio jedan životni krug. Te je četiri godine Jergović proživio kao napola izbjeglica, napola publicistički pečalbar, a napola domaći u Zagrebu, odakle će ga put vjerojatno uskoro odvesti ili na Zapad, ili natrag u Sarajevo tragom Ivana Lovrenovića, povratnika u Bosnu.
Te četiri godine odjelit su odsječak u Jergovićevu novinarstvu. S jedne strane, upravo se u tom razdoblju on definitivno usmjerio prema hibridnoj formi novinskog eseja dužeg od pet-šest kartica. S druge, u tim "hrvatskim godinama" manje se bavio svojom omiljenom novinskom i književnom temom, Bosnom, njezinim Hrvatima, prošlošću i sadašnjošću. Više se bavio Hrvatskom, što u ovom slučaju znači sjeverozapadnom Hrvatskom i Zagrebom koji mu je postao privremeno prebivalište. Prebivalište prema kojem je, često s pravom, nemilosrdan. Jergović ne voli mentalitet u kojem se našao, a ponajmanje hrvatski politički mainstream. Otuda i prigovori Jergoviću da je "nepristojan gost" koji "pljuje u tanjur iz kojega jede", prigovori s kojima se obračunava u naslovnom eseju knjige. Ljudima koji vole Zagreb i koji ga drže žrtvom balkanizacije u devedesetima Naci bonton neće biti ugodno štivo jer, Jergović i prema Hercegovcima ima više razumijevanja, nego prema gradu u koji ga je život bacio.
Naci bonton pruža i najbolje i najgore od Jergovića. Nevjerojatno je kako svezak naizgled sličnih tekstova jedinstvenoga tona i žanra donosi jedne do drugih i antologijske eseje i one u kojima Jergović opće nije vidio bit. Autor je i ovdje najbolji kad se bavi tlom koje čudesno osjeća i razumije - Bosnom. Prvi blok Metamorfoze posvećen BiH i eseji o Kusturici, Risti \ogi, Karadžiću i Andriću sadrži eseje koji su možda ponajbolja esejistika o BiH u ratu, zato jer je opća mjesta mišljenja o Bosni prelomio kroz optiku vlastite generacije koja je u BiH možda došla u ratu do riječi, ali u Hrvatskoj gotovo i nije. To ne znači da se Jergović nije dobro bavio i Hrvatskom. Tekst Heroj Miro i razbojnik Mirso izvrsno raskrinkava hrvatsku ružnu naviku da vlastite grijehe prebacuje drugim krivcima (Hercegovcima, Dinarcima, doseljenicima...). Kod Charlieja je tekst koji napokon raskrinkava veliku domaću političku laž, mit kako hrvatskom politikom vlada nepomirljiva isključivost i posvađenost. U Hrvatskoj su, opaža Jergović, možda posvađani ljudi, susjedi i kolege, ali politički ceh završava tjedan idiličnim kapučinom kod Čarlija Brauna u Gajevoj.
Naci bonton ima i slabijih strana. Jergović katkada ima problema s faktografijom (pa će Joe Perpicha zamijeniti, recimo, za Bernarda Luketicha). Često će ga snaga stereotipa i odbojnost prema ljudima i pojavama odvesti u klišeje. Potpisnik ovog teksta sklon je Aralici i Tuđmanu onoliko malo koliko i Jergović. Priča o tome kako je Tuđman s gnušanjem odbio friganu ribu i tražio jastoga ili o aralicama kao o ljudima koji ne mijenjaju rublje naprosto je, međutim, promašena u temeljima. Hrvatska bi drukčije (i bolje) izgledala da je Tuđman zaista hedonist, a ne mrzovoljni vojni ćato, a Aralica se prije čini kao čovjek obuzet sobom, pa i svojim tijelom, nego kao nehajni dinarski šporkačun. Da nije toga, teško da bi čeznuo postati ideologom.
Općenito, Jergović najslabije piše kada piše o ljudima i pojavama koje mrzi. Koliko je god kada piše o malim stvarima i životu obazriv, suptilan i slojevit, toliko ta svojstva gubi kada se bavi omrznutim hrvatskim establišmentom, ljudima eto poput Aralice. Tada pušta da ga obuzme pravedan, ali nekontrolirani gnjev koji ga unizuje kao esejista, a daje neistomišljenicima i "žrtvama" prigodu za likovanje koje ponajmanje zaslužuju. Takvi bijesni publicistički ispadi najlošije su Jergovićevo štivo. Istodobno, oni su možda najdragocjeniji kao budući izvor i dokument. Novinski se tekstovi ukoričuju i zato da bi ih netko za pedeset godina lakše našao, i opipao bilo jednog vremena. Taj će netko iz Naci bontona saznati na koga smo se i kako strašno ljutili.