Knjige o samopomoći

Prvi put sam čula za konferenciju autora knjiga o samopomoći od mog oca, dječjeg psihologa koji piše knjige o odgoju za roditelje. Nekoliko tjedana kasnije, tata i ja sjedimo među šesto upisanih “studenata” u velikoj konferencijskoj dvorani hotela Atlanta Hilton i čekamo da se pojavi Mark Victor Hansen, sa staklastim izrazom iščekivanja u očima koji naznačuje ili uzbuđenje ili nerazbuđenost (sedam je sati ujutro). Hansen, koji sebe naziva “autoritetom za ljudski potencijal”, sukreirao je niz knjiga nazvan Chicken Soup for the Soul (u hrvatskim izdanjima Melem za dušu, nap. ur.), i vodi pedeset do sedamdeset pet seminara na godinu diljem cijele sjeverne Amerike. Moj otac, koji je također napisao nekoliko knjiga tog tipa, sa znatiželjom očekuje odgovor na pitanje zašto je Mark Hansen multimilijunaš, a on nije. Jedan razlog postaje automatski jasan: konferencija stoji tisuću dolara po polazniku, u što nije uključen trošak prijevoza i hotelske sobe. Ali većina polaznika tvrdi da ne mare za potrošeni novac; kao i na pravom fakultetu, vjeruju da će im ta cijena donijeti obrazovanje nužno za uspjeh. Za razliku od pravog fakulteta, tu se uspjeh mjeri brojem prodanih knjiga. Na taj način, taj obećavajući magnat samopomoći paradoksalna je vrsta, ona koja istodobno altruistički vjeruje da je dio nekog većeg društvenog dobra a da pritom želi za sebe priskrbiti poveću hrpu love.

Priče o pretvaranju tragedije u pobjedu

Odjedanput se svjetla zatamnjuju i gomila utihne. Iz zvučnika dopire Simply The Best Tine Turner. Najavljivač kaže: “Upoznajte čovjeka, živuću legendu, osobu koja je učinila da riječ MEGA nešto znači…”.

Hansen uskakuje, doista dolazi skačući na pozornicu. Publika podivlja, odmah ustaje; viču “jea” i “jea-uu!”. Hansen prelazi preko pozornice više kao košarkaška zvijezda nego kao sredovječni, proćelavi guru samopomoći, podižući ruke gore dolje u gesti za koju sam sigurna da je zapravo podizanje krova. Hansen je visok oko metar devedeset i čini se da ima sklonost prema grimiznim tunikama. Poslije otkriva da je grimizna najviša boja u elektromagnetskom spektru. Iza svake odluke koju on donosi postoji razlog, a većina razloga je snažno utemeljena na istraživanju tržišta.

Informacija je najprofitabilniji proizvod na svijetu”, kaže Hansen, s pogrebnom ozbiljnošću. Onda priča priču o “melemu za dušu”. To je prva od mnogih nadahnjujućih priča koje ćemo čuti ovoga vikenda, i čini se važno da je Hansenova priča o izdavanju nadahnjujućih priča i sama nadahnjujuća priča. Hrana Hansenova carstva i, zapravo, gotovo svih priča o samopomoći, jest nadahnjujuća priča. Tijekom vikenda tu ću priču čuti više od dvadeset puta, i u svakoj je verziji broj “njujorških izdavača” koji su odbili knjigu rastao (najviše do 144), broj prodanih primjeraka se povećavao (najviše: sedamnaest milijuna), a isplata je postajala u skladu s time bolja.

Priznat ću vam sada da sam počela voljeti tu priču i da je, štoviše, zapalila u meni eksponencijalno rastuću potrebu da je izvičem vama u lice, zajedno s njezinim zaključkom. Moram priznati da su te predvidive i formalno jednolične priče o uspjehu, premda bizarne i nevjerojatne, neodoljive. Čovjek se vraća kući i nalazi djecu i ženu mrtve; osjećajući da mu život više nema smisla, blizu samoubojstva, on spašava dijete iz bazena za plivanje i pronalazi svrhu u ovome svijetu. Ili: medicinska sestra radi u bolnici koja skrbi o “bogaljima” kad dizalica udari kroz prozor i paralizira je; ona danas lobira protiv vlade i bogata je i slavna. Da, načini kojima te priče manipuliraju mojim emocionalnim reakcijama očiti su, iako je, unatoč tom znanju, formula učinkovita. Na kraju krajeva, nije li u tim pričama nešto što potencijalno udara u pravu žicu? Mrzite li djecu, ili bogalje? Hansen misli da ne mrzite, i ima pravo.

Hansen rabi istu tehniku kojom se koriste i njegove knjige da bi emocionalno zapalio i detonirao svoju publiku. S optimizmom priča, jednu za drugom, priče o pretvaranju tragedije u pobjedu, limuna u limunadu. Hansen rabi upravo taj slijed priče da bi potaknuo fanatičan, premda pomalo neusredotočen, žar publike.

Hansenov etos “nikad ne prihvati poraz” sumnjiv je, ali zavodljiv. Uostalom, iza moći nadahnjujuće priče leži teorija – koja se priznaje u gotovo svakoj knjizi samopomoći, počevši od Meditacija Marka Aurelija – da slušajući o uspjehu drugih ljudi, i sami dobivamo nadu, da je nada kralježnica izdržljivosti i pobjede. Jeste li primijetili da će vam kad se susretnete s nesrećom mnogi ljudi ispričati sličnu priču iz vlastita života? Da je u 99 posto slučajeva pouka izrečene slične priče ta da su ti ljudi preživjeli sličnu životnu situaciju te da ćete je, vrlo vjerojatno, i vi? Hansen nas ohrabruje da “počnemo od onoga gdje smo ranjivi; to nas čini dragima publici”. Snaga tih priča ne može se precijeniti; on ustraje na tome da “trebamo priče koje diraju u srce, prodiru u dušu.”

Književnost Uspjeha

Iako obećanja mnogih naslova samopomoći izgledaju površno ako ne i posve neiskreno, ideja da su ljudi sposobni za samo-poboljšavanje leži u srcu kršćanstva, psihoterapije, i prilično je zastupljena u svakoj filozofiji koja priznaje da čovjek u nekoj mjeri ima slobodnu volju. Možda više nego ijedna druga povijesna skupina, viktorijanci su prigrlili pojmove napretka, discipline i samopoboljšavanja. Tijekom pedesetih godina 19. stoljeća postojao je val u književnosti “Uspjeha” na obje strane Atlantika, osmišljen da svojim čitateljima pruži korisno znanje o plovidbi urbanim i industrijskim životom i da im sugerira taktike kako “ići naprijed”; sredina 19. stoljeća iznijela je mnogo knjiga poput Self-Help Samuela Smilesa (1859.), koje su ohrabrivale ljude da slijede određeni put samopoboljšanja.

Mješavina recepta i anegdote, Smilesova Self-Help dokumentira živote ljudi koji su unatoč svim neprilikama uspjeli (u tim pričama o uspjehu nema žena, što se često pripisuje činjenici da je ciljana publika tih knjiga bila muška radnička klasa). Samuel Smiles, novinar radikalnog lista Leeds Times, započeo je tu zbirku priča 1845. tijekom niza predavanja koje je održavao u večernjoj školi koja se bavila “uzajamnim poboljšavanjem”. Odabrao je samopomoć kao svoju temu, citirajući primjere onoga što su drugi ljudi učinili “kao ilustraciju onoga što bi svatko mogao, u manjoj ili većoj mjeri, učiniti za sebe”. Iznimna posjećenost predavanja navela je Smilesa da te parabole i zapiše, za daljnje dijeljenje.

Smiles je vjerovao u sposobnost priče da promiče primjenu; on piše da su, nakon njegova predavanja, “mladići nastavili ići smjelo naprijed, radili odlučno; i da su, dosegnuvši odraslu dob, krenuli raznim putovima svijet te da mnogi od njih danas zauzimaju položaje povjerenja i korisnosti”. Smiles u uvodu objašnjava da je svrha njegovih priča nadahnuti, “ilustrirati i osnažiti moć izdržljivosti”...

Biografije se smatralo demonstracijama onoga “što čovjek može biti, i što može učiniti”, a ne samo običnim pričama o individualnim životima. Uistinu, svaka priča ponavlja pripovjednu strukturu čovjeka koji se “izdigao iz mase” i završio kao “osnivač modernog tvorničkog sustava” ili čovjeka koji je postao uzor “cijeloj industriji pamuka” ili koji je napravio “nevjerojatno postignuće, za koje se može reći da mu nema ravna u povijesti mehaničkih izuma!”.

I suvremena stalno rastuća publika svjedoči o moći nadahnjujućih priča: knjiga Melem za dušu, prvi put objavljena 1995., proširila se u niz od sedamdeset sedam knjiga, uključujući neke od neobičnih naslova poput: Melem za zubarevu dušu, ili za dušu oceanskog ljubavnika. Niz je prodan u osamdeset milijuna primjeraka i preveden na trideset sedam jezika; Hansen i njegov sukreator Jack Canfield drže Guinnessov rekord za najviše knjiga u isto vrijeme na listi bestselera New York Timesa (sedam knjiga, svibnja 1998.). Čak su započeli sa zaštitnim znakom Melem za dušu za hranu za mačke i pse (ako ste ikad željeli vidjeti fotografije bijelaca kako grle pse, to je web stranica za vas). Hansen ne osjeća nikakvu potrebu da se opravdava zbog svog financijskog uspjeha; za njega, to samo pokazuje kolika je potreba za njegovim proizvodom. “U slučaju da nemate taj proizvod”, kaže Hansen, “ja sam za kapitalizam, i slobodno poduzetništvo. Moji su roditelji doseljenici iz Danske”, tu Hansena prekida divlji pljesak, za kapitalizam ili za slobodno poduzetništvo ili za Dansku.

Imperativna naredba

Zajedno s nadahnjujućom pričom, Hansen rabi i drugo najomiljenije retoričko pomagalo samopomažućeg uspjeha: imperativnu naredbu. “Tko će izgraditi informacijsko carstvo? Pogledajte svog susjeda i recite: ‘Vidim da ti to radiš’.”

Pogledala sam čovjeka u sivom odijelu lijevo od sebe. Pokazujem na njega iako, uzimajući u obzir da su mu oči umorne, nisam sigurna da ga vidim “da to čini”… Hansen voli imperativ, i rabi ga i zlorabi često da bi odrasle, uključujući i mene, natjerao da naprave niz iznenađujućih stvari. Pred kraj njegovih dva sata, publika je pala u gotovo vjerski zanos:

Hansen: “Recite: ‘Prepoznajem svoj dar’.”

Publika: “Prepoznajem svoj dar!’.”

Hansen: “Recite: ‘Volim ga prodavati!’.”

Publika: “Volim ga prodavati!’.”

Hansen: “J. K. Rowling je bogatija od engleske kraljice. Recite: ‘To sam ja!”

Publika: “To sam ja!’.”

Struktura proziva i odgovora kojom se koristi podsjeća me na seminar duhovne obnove, a usporedbu čine upadljivom povremeni uzvici “Amen” i Hansenovo priznanje da je “sinoć molio Gospodina da mi budemo uspješni”. U tom trenutku, da je Hansen naredio da kažemo “ja sam nosorog”, vjerujem da bismo mi to i učinili. Stoga ne čudi da, potkraj predavanja, kad nam Hansen naređuje da uzmemo jedni druge za kažiprst, i da nacrtamo smiješak na jagodici prsta – to i činimo. “Recite: ‘Vidim da si to ti’,”, naređuje on. “Vidim da si to ti”, mi samo ponavljamo. Ako nikad prije niste nacrtali smiješak na prstu stranca, dovoljno je da vam kažem da je to neugodno intimno.

Nekoliko ljudi oko mene otvoreno plače, muškarci i žene podjednako. Dok ih promatram, oni vrte svoje glave u smjeru Hansena i govore “to je mudrost”. Strašno, ali i na neobičan način dirljivo. Ti su ljudi tu jer žele nešto i, kako se čini, to im Hansen i daje. Ne treba puno kako bi se shvatilo da je samopoboljšavanje psihološki stroj fantazije, onaj u kojem uvijek možete pobijediti tragediju, osmisliti besmisleno. Hansen prodaje viziju sreće i nade koja se otvoreno smiješi u lice razočaranju i propasti. Postoji vjerojatno i drugi razlog zašto smo svi podložni užicima imperativa. Jer, rečeno mi je što činiti, odjenuti i jesti u posljednja dva sata, i to mi daje vrstu utjehe. Nije slučajno, mislim, da je zadnji put kad sam imala tako malo odgovornosti za ono što činim bilo u doba kad sam imala zelene kockaste kombinezone i kad mi je svaki dan netko kuhao ručak.

Ništa osim ljubavi

Odlučujem intervjuirati neke od polaznika da bih vidjela njihove reakcije na Hansena. Iako se neki osjećaju razočarano s prva dva sata sladostrasnog sjaja s premalo konkretne poduke, većina je polaznika zadovoljna; zapravo “energija” koja je tu istoznačna s nadom, je, čini se, ono što oni traže.

Možda je najpoznatija knjiga samopomoći ona Dalea Carnegieja Kako steći prijatelje i naklonost ljudi. Ta knjiga ne oskudijeva velikim obećanjima, s poglavljima naslovljenim Velika tajna postupanja s ljudima, Kako odmah stvoriti ljude poput vas i Ako ne napravite to, srljate u nevolju. Carnegie mikro-upravlja vašim uspjehom, čak i čitanjem njegove vlastite knjige, s poglavljem naslovljenim Devet savjeta kako ovu knjigu najbolje iskoristiti. Carnegie počinje, bez kajanja rabeći najstariji pripovjedni trik za simpatiju:

“Jeste li ikad zastali i razmislili o tome da je pas jedina životinja koja ne mora raditi za život? Kokoš treba leći jaja, krava mora davati mlijeko, a kanarinac pjevati. Ali pas zarađuje za život ne dajući vam ništa osim ljubavi.

Kad mi je bilo pet godina, otac je kupio malog žutodlakog psića za pedeset centi. On je bio svjetlo i radost mojeg djetinjstva. Tippy je bio moj stalni pratilac pet godina. Onda, jedne tragične noći, nikad je neću zaboraviti, ubila ga je munja, ubila ga je tri metra od moje glave. Tippyjeva smrt bila je tragedija mog dječaštva.

Nikad nisi čitao knjigu iz psihologije, Tippy. Nisi niti trebao. Znao si, nekim božanskim instinktom, da možeš steći više prijatelja u dva mjeseca time što ćeš postati istinski zainteresiran za druge ljude nego što bi ih stekao u dvije godine da ih pokušavaš navesti da budu zainteresirani za tebe. Ponovit ću to: možeš steći više prijatelja u dva mjeseca ako postaneš zainteresiran za druge ljude negoli bi ih stekao u dvije godine ako bi ih pokušavao navesti da budu zainteresirani za tebe.”

Bezbroj je razloga zašto je to jedna od najdomišljatijih pripovijesti ikad prodanih, a nabrojat ću samo neke: prvo mjesto na top listi ide rečenici da “pas zarađuje za život ne dajući vam ništa osim ljubavi”; protagonist je petogodišnji dječak; kaže “psić” a ne “pseto”; fraze poput “vedro ručka”, “skokovi sreće” i “laveži čiste ekstaze” sve u jednoj rečenici; ime psa je Tippy; ponavljanje riječi “ubila” u rečenici “ubila ga je munja, ubila ga je tri metra od moje glave”, zatim srcedrapateljan prijelaz na drugo lice jednine i sadašnje vrijeme u zadnjem odlomku, u kojem odrastao čovjek govori svojem izgubljenom psu negdje onkraj groba, i činjenica da se Carnegie gotovo bez ijednog nabora kreće od smrti psa do poante svoje knjige izrečene u dvjema rečenicama, što je prijelaz pred kojim bi se mogli zasramiti i autori knjige Elementi stila.

Objavljena 1939., na kraju doba depresije, ta vrsta knjige bila je posebice privlačna ljudima, kažu povjesničari, jer ih je ohrabrivala da vjeruju u to da se uspjeh može postići pomoću jedine stvari koju nisu izgubili: sebe samih. To je zapravo ono što privlači pisce u samopomažućoj ekspertizi – osobno iskustvo: kao takvi možete napisati samopomažuću knjigu o bilo čemu.

Satovi za poboljšanje

Mahesh Grossman, drugi predavač na konferenciji, govori nam o dvjema vrstama naslova koji zajamčeno ne mogu promašiti: Što treba znati o tome i tome i tip naslova s brojevima, poput Dvadeset pet načina za to i to. A na jednom od stolova izvan predavaonice je knjiga Dvadeset i pet načina da se osjećate dobro, i knjiga naslovljena Što južnjačka žena zna o muškarcima a svaka bi žena trebala znati...

Budući da je Mahesh Grossman rekao da se te formule obraćaju dubokim psihološkim, ako ne i biološkim sklonostima, pitam ga mogu li se njegova pravila primijeniti na uspjeh svih knjiga, čak i fikcije?

On kaže: Dopustite mi da vam postavim pitanje: Što ljudi žele?

Ja: Mmm. Sreću?

MG: Nišu.

Ja: Znala sam to.

MG: Zato mislim da je u fikciji najvažnije naći žanr. Žanr se prodaje.

Ja: Što ako niste žanrovski pisac? Recimo, da ste zainteresirani za umjetničku prozu?

MG: Hmm. Znam čovjeka koji radi na odličnoj knjizi, umjetničkoj knjizi.

Ja: O čemu?

MG: To je ljubavna priča iz perspektive fetusa.

Ja: Fetus je zaljubljen?

MG: Ne, njegovi roditelji.

Ja: Oh, pa da.

MG: On razvija hermafroditske značajke. Vidi prošlost i budućnost. Mora ispričati svoju priču prije nego što se rodi.

Ja: Uuuu!

MG: (očito mu postaje dosadno) Da. To će biti bestseler.

Ja: Ima li još kakvih “pravila” za pisce fikcije?

MG: Svaki romanopisac bi trebao doći na satove za poboljšanje. Ja sam na satu za poboljšanje. Zapišite to.

Ja: (zapisujući to) OK.

Povjerenje u formule, i za pisanje knjiga o samopomoći i za preobrazbu njihovih čitatelja, nije uopće novo; individualni uspjeh može biti prijedlog za univerzalno ponovljivo spasenje. Možda je najbolji primjer veze između formula i samopoboljšanja u Autobiografiji Benjamina Franklina. U svojem uvodu Franklin kaže: “Došavši iz siromaštva i tmine u kojoj sam se rodio i odrastao, u stanje bogatstva i određenog stupnja važnosti u svijetu, i prošavši kroz život s priličnom količinom sreće, i okolnostima koje sam iskoristio a što je, s božjim blagoslovom, donijelo toliko uspjeha, moje potomstvo možda bi o tome htjelo nešto znati jer nešto od toga možda bi moglo biti korisno u njihovim situacijama, i stoga, pogodno za oponašanje”.

Franklinova rasprava o vlastitu životu vodi ga do formule za život, kao što većina takvih knjiga i obećava. Njegova se Autobiografija čita kao tržišni izvještaj o tim uspjesima i padovima; pristup, prepun popisa, karata i grafova odražava Franklinovu sklonost znanstvenoj metodi...

Formule profita

Hansen iznosi na vidjelo manje znanstvenu formulu za naše pisanje: PRAVO BOGATSTVO = IDEJE + ENERGIJA. Zatim napravi stanku od nekoliko trenutaka da bi se uhvatila težina te formule. Projiciran na monolitni bijeli ekran, neuhvatljiv problem je učinjen rješivim matematičkom jednadžbom, koja izgleda tako lako. “Ostanite usredotočeni”, kaže nam, popraćen zvukom šeststo ljudi koji raspaljeno črčkaju, “ostanite usredotočeni”. “Tu sam lekciju naučio od Colina Powella. Usredotočenost. Zato smo dobili rat 1992.”

Na njegovoj web-stranici omiljene su riječi “bogatstvo” i “carstvo”, i tu se iznose nadahnjujuće priče iz doba zlatne groznice, sa starom i uglavnom nekompliciranom američkom ideologijom uspjeha za sve. Hansenova stranica pojašnjava da je Hansen “američki ambasador mogućnosti”:

“U području ljudskog potencijala, nitko nije poznatiji i cjenjeniji od Marka Victora Hansena. Više od dvadeset i pet godina, Mark Victor Hansen fokusirao se samo na pomaganje ljudima i organizacijama, iz svih područja života, da preoblikuju osobnu viziju onoga što je moguće. Njegove moćne poruke o mogućnosti, prilici i djelovanju pomogle su stvaranju zapanjujućih i moćnih promjena u tisućama organizacija te milijunima pojedinaca diljem svijeta… Kad Mark ne govori, ne piše i ne reklamira svoj sljedeći bestseler, on i njegova žena Patty žive na Newport Beach, u Kaliforniji s kćerkama Elisabeth i Melanie. Obitelj zajednički hrani tucete pilića, osam golubova, pet mačaka, pet pasa, tri kunića, mnoštvo riba, četiri konja, jednog pauna, jednog pijetla i organski vrt pun voća, povrća, biljaka i pun ptica pjevica, leptira i prekrasnog mirisnog cvijeća. Marc Victor Hansen entuzijastični je križar onoga što je moguće i nešto ga tjera da svijet učini boljim mjestom”.

Dakle, Hansen nema cvijeće, on ima “prekrasno mirisno cvijeće”. Za svakoga kome je još u magli da je Hansen uspješan, njegova web stranica nudi i album fotografija, u kojem svatko zainteresiran može vidjeti Hansena kako radi ono što samo oni dubokog džepa rade: jedri, grli životinje, grli poznate ličnosti...

NA KONCU,

PROIZVOD

KOJI PRODAJEMO JE LJUBAV.

Učiniti nešto pozitivno

Zašto se knjige o samopomoći, koje nose potencijal nadahnuća i promjene, toliko često ocrnjuje i odbacuje? Hansen tvrdi da su te knjige – i širi projekt koji ih okružuje – sredstva da se ljudima u svijetu “donese dobro”. Tijekom konferencije, on nas tjera da doniramo našu kozmetiku skloništima za beskućnike, da damo krv, jer kaže, “kad je Solomon razgovarao s bogom, on je tražio utjecaj, kako bi nahranio gladne. Moja misija je nahraniti gladne”. Hansenovo osobno geslo je: “Ja sam tu da služim”. Kaže nam da trebamo pisati za slabije razvijene zemlje, da one “ovise o nama”.

Svaki put kad gost-govornik napusti ili stane na pozornicu, svira pjesma We are family grupe Sisters Sledge, a grljenje je toliko ozbiljno i intimno da vam na pamet dolazi neugodan osjećaj kao da ste svoje roditelje uhvatili u seksu...

Središnje za tu potencijalnu “Dobrotu” njegovih izdanja je poimanje da knjiga može učiniti da se bilo tko osjeća pozitivno ili da učini nešto pozitivno. Hansen misli da knjige to mogu. “Napisali smo Melem za dušu za zatvoreničku dušu… Ti su ljudi htjeli ubijati; ali više ne! Melem za dušu za ljubitelja Biblije? To će pomoći mnogim ljudima da čitaju Bibliju!”

Hansen istinski vjeruje da su njegove knjige važne svakoj društvenoj skupini: “Tinejdžeri su rekli, Mark, želimo knjigu o zlorabi jer mi smo zlorabljeni. Zato sam im je i dao. I prodala se u milijune primjeraka u prvih nekoliko tjedana”. Janet Switzer, predavačica, također ponavlja taj sentiment: “Ti ne prodaješ knjige; ti prodaješ viziju onoga što bi njihov život mogao biti jednom kad prihvate tvoje informacije, tvoj program, tvoj sustav”.

Samoosnaživanje je vizija koja najviše obećava jer uključuje promjenu one jedne osobe nad kojom zapravo imamo kontrolu. Uistinu, žanr samopomoći uzima didaktički potencijal samih knjiga; sama zamisao da knjiga može pomoći drugom ljudskom biću čini knjigu nečim višim od očitovanja taštine ili od zabave, odmora od svakodnevne jednoličnosti, a to je nada koju Victor Hansen i njegova braća propovijedaju publici koja to treba, koja želi voljeti i biti voljena, koja želi biti sretna i uspješna, i koja želi vjerovati. Kao što kaže Robert Allen, drugi guru samopomoći, kojega Hansen često citira: “Na koncu, proizvod koji prodajemo je ljubav, očitovana i materijalizirana”.

Sveznanje i pojednostavljivanje

U knjizi Lost in the Cosmos: The Last Self-Help Book Walker Percy razjašnjava ono što je ujedno poželjno i odbojno u “znanju” koje donose knjige o samopomoći: “’Oni’ ne samo da znaju o kozmosu, oni znaju i o meni, mojim bolima i bolestima, funkcijama mojega mozga, čak i o mojim neurozama. Važna odlika tog znanja iz druge ruke o znanstvenoj transcendenciji je pripisivanje sveznanja ‘njima’“.

Drugi razlog neuspjeha knjiga o samopomoći da prodru u dušu svekolike publike je vjerojatno pretjerano pojednostavljivanje. Iako se možemo složiti da shvaćanje donosi preobrazbu, čuti da ‘ne mari za male stvari’ možda je previše obično i nekomplicirano da bi donijelo puno utjehe. Većina nezadovoljstava presložena su da bi ih se artikuliralo, a predložena su rješenja (primjerice ‘Martini dijeta’) previše glatka da bi donijela olakšanje. Nadalje, te su moderne verzije manje vješto zamišljene i artikulirane od njihovih prethodnika. Većinu knjiga o samopomoći potpisuje više autora tako da je kakvoća pisanja, u najboljem slučaju, neujednačena...

Iako se vjerojatno slažem s većinom onoga što Satirova kaže, sintaksa i ponavljanje tu stvara zbrku koju povezujem sa životnim opredjeljenjem za poeziju šezdesetih godina i uživanje droge. Možda je najveći nedostatak suvremenih knjiga o samopomoći i nadahnjujućih istinitih priča to što su, kao i ljudi koje one opisuju, ukorijenjene u određeno vrijeme i mjesto, te zato promjena konteksta može nepovratno uništiti ili sakriti njihovo značenje.

I kad spavam, zarađujem!

Hansenovo sveučilište okupljalište je iskrenih, dopadljivih ljudi, iako je nešto sumnjivo, i zapravo, mračno, u vezi s idejom da ćemo svi mi postati uspješni ljudi koji pomažu drugima. Gotovo svaki govornik kojega čujem, barem jedanput u svojem govoru, spusti nakratko glas i kaže, bez ironije: “ali mogu li biti iskren s vama?”. Iako se pretpostavlja da smo svi jednako uspješni, mi se natječemo za informacije (čitaj: kupujemo više proizvoda) tijekom sljedeća tri dana; kad Hansen ponudi spotove u protege programu, članovi publike gotovo skaču jedni preko drugih da bi nagrnuli u prvih pet redova. Povrh toga, ne potiče nas se da budemo kritični prema ičemu što nam on prodaje: “Nemojte biti zanovijetalo: ako ste zanovijetalo, ništa od ovoga nećete dobiti”. To je vrlo različito od pravog Sveučilišta, gdje se većinu studenata ohrabruje da usmjere svoje kritičke sposobnosti i na sebe same i na ono što uče.

Moj otac i ja procjenjujemo da je do kraja vikenda Hansen zaradio više od 200.000 dolara. Hansen se u jednom trenutku hvali: “I kad spavam znam da negdje u Kini zarađujem novac”. Janet Switzer, predavačica na tom “sveučilištu”, kaže nam da trebamo otkriti ne samo problem koji ljudi žele riješiti, nego i koliko “su oni spremni platiti da bi riješili taj problem. Prodati to njihovoj ambiciji, prodati njihovoj boli. Koliko vrijedi njihova bol?”. Uistinu, Hansenov uspjeh se zasniva na razgranavanju jednoga uspješnog proizvoda. On kaže da je najbolju lekciju o uspjehu u pisanju dobio od Georgea Lucasa: “Stvar je u serijama, nastavcima i pred-epizodama!”.

To je, zapravo, razlog zbog kojeg su pisci knjiga o samopomoći danas milijunaši. Dok su knjige o samopomoći oduvijek bile popularne, tek su od nedavno izdavači kapitalizirali na ideji niza, koja ima golemi profit jer je publika već unaprijed odabrana, a pisci (koje treba razlikovati od autora) često su slabo plaćeni. Unatoč tome, ljudi poput Marilyn ustraju na tome da je to za neko veće dobro. Ona je privlačna starija žena s prvorazrednim poslom, izgleda prilično vedra i šaljiva, i već je bila na četiri takve konferencije. Marilyn ustraje na tome da ti programi “obećavaju manje, ali daju puno više. Oni čine da se osjećate super. Osjećate se moćno, kao da možete učiniti nešto. Obrazovanje znači moć”.

A sav taj novac koji mijenja vlasnike zbog tog obrazovanja i moći? “Vjerujem da je najbolji način da se pomogne siromašnima taj da sami ne budete jedan od njih.”

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno u časopisu Believer rujan 2005.

http://www.believermag.com/issues/200509/?read=article_lamb-shapiro