O bombašima, štreberima i piscima
U dvjema nedavnim zagrebačkim eksplozijama možemo vidjeti sliku i priliku svake buduće revolucije! Tako tvrdi pisac i kolumnist Ante Tomić u tekstu „Kratki stečaj revolucionarne prakse“ (Slobodna Dalmacija, 16.01.2013). Jedino što bi pobuna mogla donijeti, piše Tomić, jest „atmosfera straha i paranoje“ nalik na onu koja je proteklih tjedana pritisnula Zagreb. Otud bi „ljevičarski pametnjakovići“ koji „zbog nečega nose šalove i u zatvorenom“ i s olakošću koja žicvira našeg kolumnista izgovaraju „tu imenicu“ (revolucija) trebali izvući pouku iz slučaja stenjevačkog bombaša i primiriti strasti. Osim toga, kategoričan je Tomić, „da krene tarapana, te bi grlobolne neomarksističke štreberčiće prvo ispičkali“ – „ako [oni] i znaju nešto o tučnjavi, to je zato jer su bili žrtve razrednog nasilnika“
Pritom, Tomić „[ima] mnogo simpatija za mlade ljevičarske radikale“, suosjeća s njihovim gnjevom, „dijelom [je] i njihov politički istomišljenik“ – ta i on bi volio promijeniti svijet, to „užasno i sramno mjesto“. Međutim, odlučan je kolumnist, svaki pokušaj da se takav svijet iz temelja preokrene urodit će nevinim smrtima, „pa i djece“, koja će „ostati beživotno ležati pod ruševinama“. Kako znamo da je to nužno? Pa, zato što je „drug Mao“ kazao: „revolucija je čin nasilja“. I na tog druga Maoa Tomić će se referirati tri puta u svome tekstu, učinivši od njegovih riječi motto svoje male cautionary tale. Nasuprot armiji pozerskih duša nalik na protagonista Momusove pjesme „I was a Maoist Intellectual“, pisac-kolumnist (ni maoist ni intelektualac) drage volje priznaje da se on nasilja grozi. Puno će radije „ostati slabić, reakcionarni gad, liberal, buržuj, sluga krupnog kapitala, you name it“. A što u svemu tome s našim bombašem? On za Tomića predstavlja tek povod da se potuži na pojave koje ga živciraju. Kolumnistički ležerna i proizvoljna analogija – dvije eksplozije (bez žrtava) prizivaju sliku revolucije (i pripadajućih nedužnih žrtava) – služi mu kao odskočna daska za obračun s njima. Ipak, bez obzira na krajnju dubioznost analogije od koje polazi, Tomićev tekst važan je kao simptom. Iz razloga koje ćemo obrazložiti u nastavku, on zaslužuje pomnije razmatranje i kritiku.
Prije svega, Tomićev napis u jezgrovitom obliku sadrži niz karakteristika tipičnih za diskurs pisca-kolumnista. Navedimo samo neke. Tu je, najprije, šovinizam. Njegova vizija „grlobolnih neomarksističkih štreberčića“, koji prizivanjem revolucije zacijelo liječe frustracije nastale uslijed bullyinga u školskim sklupama, štošta nam govori o načinu na koji naš pisac-kolumnist vidi samoga sebe. Taj nereflektirani lik autora-Tomića, to „ja“ njegove kolumne zdravo je, muževno, osim u šoru verzirano i u modu (što je muškarac bez šešira?); radi se o modernom i neiskompleksiranom muškarcu koji čak nema nikakvih problema teatralno objaviti: „jesam, slabić sam“. Zatim, cinizam. Tomić svoju skicu globalne situacije daje u „znam dobro, ali...“ ključu: da, stvari stoje loše, da, svijet je nepravedan, ali što možemo? Pobunimo li se, riskiramo smrti nevine djece. Treba ostati „realističan“, upražnjavati umijeće mogućega, čak i kad to znači igrati po taktovima krupnog kapitala. Naposlijetku, ne treba previdjeti niti snažni antiintelektualistički moment u Tomićevom pisanju. „Štreberčići“ su, razumije se, oni koji su malo „preučili“, koji lebde u teorijskim oblacima i nemaju pojma o životu. Za razliku od njih, pisci-kolumnisti ozbiljni su i trezveni muškarci: oni si ne dopuštaju da ih ikakva teorija ili filozofija zanese u prosvjetiteljskoj misiji na koju ih obavezuje vlastiti književnički status. Taj progon spekulativnog mišljenja predstavlja možda i najizrazitiju konstantu u današnjem spisateljsko-kolumnističkom diskursu od Vardara do Triglava. Ako začetke ovoga trenda nalazimo još prije dva desetljeća – npr. u polemici Viktora Ivančića s Borisom Budenom – on danas poprima razmjere istinskog Denkverbota: u recentnim napadima na Zarez od strane Jurice Pavičića i Miljenka Jergovića, ali i npr. na stranicama beogradskog Vremena, čiji kolumnist Muharem Bazdulj suprotstavlja „frajerstvo“ književničke provenijencije „kursadžijskom“ mentalitetu teoretičara.
Uza sve ovo valja ukazati i na suštinski blef sadržan u načinu na koji Tomić skicira aktualnu društvenu situaciju. Naime, on debelo blefira utoliko što svakodnevnu „normalnost“ svijeta oko nas suprotstavlja „nenormalnom“ stanju kakvo bi donio pokušaj njegove korijenite promjene, ili ako baš hoćemo, revolucija. Situacija nije ružičasta, jasno je Tomiću, ali je jedina koju imamo, i želimo li ostati normalni, bolje bi bilo da ne talasamo. Međutim, radi se o tome da već živimo u permanentnom vanrednom stanju. Ova notorna činjenica Tomića odveć ne brine: on se daleko više grozi puke mogućnosti revolucionarnog nasilja! Kao da ruševine koje kapitalizam ostavlja za sobom, kao da sve žrtve – „pa i djece“ – koje je skrivio i skrivit će, za Tomića ne igraju bogznakakvu ulogu.Naime, ma kako se možda priviđalo povlaštenom pogledu iz kolumnističke niše, „atmosferu straha i paranoje“ nisu porodile famozne dvije eksplozije. Ne, strah i paranoja čine stalnu podlogu na kojoj se odvija društveni spektakl „tranzicije“, u režiji vladajućih kompradora i u produkciji korporacijskih medija. Bombe su tu samo prigodni začin, idealan povod za pumpanje tiraža, ili za poliranje ega medijskih opinion-makera.