Kompetencija – besmislena dimenzija testiranja

Otkad je učenja i znanja, otad postoje i kriteriji za provjeru znanja. Povijesno gledano, oni su mijenjali smisao i formu, ali su ostajali unutar disciplina kao svojevrsno didaktičko pomagalo čija je svrha pružanje “povratnih informacija” onome tko bi bez toga vjerojatno lutao bespućima disciplinarne, recimo, “šarolikosti”.

Inače, riječ testiranje doista dolazi od testis i od vremena Papise Ivane koristi se u svrhu PROVJERE (ima li netko testise). U edukaciji se testom može doista koristiti dvojako: kao “viktorijanskom prijetećom” kontrolom ili pak kao prethodno spomenutom “povratnom informacijom”. S druge pak strane evaluacija (vrednovanje) također ima dvojaku konotaciju. Može se koristiti u svrhu usporedbe postignuća u odnosu na postavljeni zahtjev discipline ili u svrhu međusobne usporedbe svih polaznika edukacijskog procesa. Do te je točke naizgled sve legitimno. Problemi počinju kad se testiranju i evaluaciji doda – po mojem osobnom uvjerenju – njima potpuno strana dimenzija.

Neumjesna pitanja poput “Tko bolje zna filozofiju” ili “Tko je najbolji matematičar” ustvari pod krinkom ljudskom rodu uvriježene potrebe za usporedbom s drugima u navedene upotrebe uvode naizgled legitiman, ali smislu evaluacije potpuno stran element – KOMPETICIJU. Istog trena prestaje biti važno zna li tko nešto ili razumije li tko nešto, i važno postaje je li u tome bolji od konkurenata. Događa li se to u kontekstu tržišta i tržišnih mehanizama poduprtih utilitarno-pragmatičkim svjetonazorom, gubi se svaka spona s iskonskom namjenom edukacijske evaluacije. Struke i discipline postaju sportske arene, polaznici gladijatori, a učitelji suci u ringu. 

“Važna” novina reforme sastoji se u PRENAMJENI navedene svrhe evaluiranja. Sfera obrazovanja postaje “bliski rod” sferi sporta i svekolike kompeticije, a polaznici zasluge u struci postižu pobjedama nad konkurentima. Znanje i umijeće postaje roba, a najbolji student netko poput “radnika mjeseca u McDonaldsu”. Informacije o njegovu “gladijatorskom” uspjehu postaju okosnica njegova CV-a.

Takva uporaba evaluacijskih testova i klasifikacijskih procedura u široj populaciji ostavlja dojam da bolji rezultat na testu gotovo nužno znači boljeg stručnjaka i znalca, čak neovisno o struci i/ili disciplini. Dobiva se dojam da su rezultati na testu i uspjeh u struci kauzalno povezani. Shodno tome tzv. testovi “opće kulture” promoviraju “sveznalicu”, odnosno stručnjaka koji je sposoban ravnopravno se nositi s problemima bilo kojeg područja znanja. Nota bene, u atletici su pobjednici u pojedinačnim disciplinama daleko cjenjeniji od desetobojaca, dok se pobjednici u kvizovima “svega i svačega” tretiraju kao intelektualci par exellence.  

Budući da se i sam, stjecajem okolnosti, bavim konstrukcijom testova “kulturne pismenosti” (cultural literacy), pokušat ću u svjetlu prethodnih objekcija barem donekle razjasniti naizgledne sličnosti i razlike u nekoliko točaka:

1. Intelektualac za razliku od strukovnog eksperta per definitionem vlada “općim jezikom” intelektualne konverzacije i u stanju je suvereno diskutirati o mnoštvu najrazličitijih tema. On je “načitan” i u društvu ostavlja dojam “sveznalice”, premda to ustvari nije. Naime, uže područje ili struku kojom se bavi nije izučavao neovisno o općem korpusu znanja, već se svojski potrudio spoznati mjesto svoje discipline u povijesno-filozofskom kontekstu, odnos područja bavljenja prema srodnim/nesrodnim područjima te time univerzalizirao partikularne spoznaje struke u epistemološki kontekst. Takav pojedinac ne/svjesno stvara sustavnu kognitivno-intelektualnu mrežu pojmova, relacija, sustava itd. u koju s lakoćom “umeće” nove pojmove, spoznaje i tumačenja. Ta se mreža ne temelji na pukom pamćenju i reprodukciji, nego na znanju rukovođenom razumijevanjem. Za razliku od njega, Pobjednika kvizova odlikuje koncentracija, pamćenje, snalažljivost, vjerojatno iznimna inteligencija, mnemotehnika i sklonost prikupljanju rijetko poznatih informacija. On je naučio češće od drugih “prepoznati” točan odgovor, koji će rijetko biti u stanju uklopiti u opći civilizacijski kontekst.

2. Vokabular intelektualca ne počiva na stotinama tisuća upamćenih pojmova, nego prije na etimologiji, konotaciji, znanju klasičnih jezika i logici pojmovno smislenog kombiniranja izvedenica i sintagmi. Eo ipso, intelektualac je u pravilu izrazito pismen i najčešće lakoćom vlada s nekoliko stranih jezika. Pobjednik kvizova nerijetko ima problem s preciznim, a osobito višestrukim značenjima složenica. Eventualni visok stupanj pismenosti samo je akcidencija, najčešće posljedica nekih drugih hobija.

3. Intelektualca ne muče aksiomatski problemi vezani uz “poredak stvari”. On je familijaran s pojmovnom nadređenošću i podređenošću i instinktivno prepoznaje ustrojstvo čak i u potpuno nepoznatom području znanja. Pobjednika kvizova najviše je strah jednostavnog pitanja na koje, eto, “baš nije obratio veću pozornost”.

4. Intelektualac može biti “prosječno” inteligentan, a da je kao intelektualac briljantan. Uspjeh Pobjednika kvizova (najvjerojatnije) jest visoko pozitivno koreliran s njegovom inteligencijom te s odgovarajućim kompeticijskim osobinama ličnosti.

Summa sumarum, intelektualac nema ama baš nikakvih motiva da se kompeticijski nadmeće u kvizu znanja s Pobjednikom kvizova. Ideja kompeticije naprosto je inkompatibilna njegovoj vokaciji.

Ipak, postoje mnogi razlozi zbog kojih testovi kulturne pismenosti (“načitanosti”) po mojem skromnom uvjerenju sve više dobivaju na težini. Dakako, ovdje uopće nije riječ o testovima znanja, namijenjenima mjerenju količine savladanog gradiva, već prije o TESTOVIMA SPOSOBNOSTI ili VREDNOVANJU KOMPETENCIJSKIH POTENCIJALA. Premda takvi testovi nužno sadrže i dimenziju znanja (poznavanja činjenica), ona najčešće nije dovoljna za postizanje visokog rezultata. Najčešće su to intelektualno problematski testovi na kojima puki znalac postiže tek prosječan rezultat. Budući da su namijenjeni procjeni intelektualnog potencijala pojedinca, pogodni su za klasifikacijske procedure u slučajevima kad, primjerice, 4000 kandidata konkurira na 1000 mjesta na fakultetu društveno-humanističkih disciplina. Ostvarivanje visokog rezultata na takvim testovima nije moguće postići u nekoliko mjeseci učenja; uspjeh na njima posljedica je cjeloživotne intelektualne orijentacije.

Koliko mi je poznato, jedna od proklamiranih vrijednosti “Bologne” jest inzistiranje na tzv. “kompetencijama”. Bojim se da je to samo floskula. Jer ako je državna matura dostatna zamjena za već desetljećima uvriježenu proceduru provjere “kulturne pismenosti”, a nijedan testovni predložak koji sam imao prilike vidjeti nije ni izdaleka orijentiran prema testovima te vrste, društveno-humanističke znanosti i discipline upisivat će strukovno nekompetentne kandidate. Posljedice mogu biti katastrofalne za cijelo društvo, a ne samo za navedene znanosti. Uostalom, zar ima ikoga tko sumnja u sad već mondijalni stereotip o sramotnoj kulturnoj nepismenosti, inače u mnogočemu svjetski superiornih stanovnika SAD-a?