Na kraju Ulice lopoča nalazila se stara žuta vila čija je vlasnica bila udovica Pops, sitna starija žena u sedamdesetima sa sijedom kosom vječno vezanom u punđu. Živjela je u prizemlju i iznajmljivala stan iznad i podrum.
Stan na prvom katu unajmio je gospodin Frick, sredovječni samac koji je radio kao portir u obližnjoj bolnici. Dok nije radio dane je provodio gledajući TV kvizove i čitajući novine, pogotovo dnevna izdanja žute štampe Olituža koje je čuvao i skupljao u hrpe te ih počeo spremati na tavan nakon što je ispunio vlastiti prostor njima. Svaku noć bi se uspavao razmišljajući o velikom bogatstvu i usnuo bi san koji se uvijek vrtio oko života na visokoj nozi (skijanje na Alpama, ljetovanja na Bahamima, prekooceanski letovi u prvom razredu uz čašu šampanjca) koje bi zaboravio čim bi se probudio i tiho bi nastavio sa svojim životom.
U podrumu je živjela mušičava i zanimljiva osoba, mladi amaterski i samoprozvani doktor Windenblaum. Njegov životni prostor izgledao je poput džungle instrumenata i njegovih izuma na kojima je radio svakodnevno, između par spavanja. Dr. Windenblaum nije pokušavao surađivati s Akademijom znanosti nakon neuspjelog pokušaja infiltriranja u istu kada je pristupio s napravom koja čita misli osobi u koju je uperen. Članovi komisije, tri doktora i jedna doktorica, zatražili su ga da ostavi izum na promatranju, što je i učinio, da bi tjedan dana kasnije primio Akademijino pismo u kojem su mu degradirali rad pridjevima “amaterski, sanjarski, djetinji”, ali izum su zadržali. Par mjeseci kasnije svih četvero članova dokopalo se najviših pozicija u Akademiji, a i raznim ministarstvima. Dr. Windenblaumu je bilo jasno da su se članovi okoristili njegovim izumom radi vlastitog boljitka, te se, zgrožen nad pohlepnom i sebičnom ljudskom ćudi, vratio u svoj podrum gdje je nastavio s radom na izumima. Više nikome nije pokazivao svoje naprave osim gospodinu Fricku koji mu je zapravo bio i jedini prijatelj. Prihode nije imao pa je cijelo vrijeme bio u dugovima kod gospođe Pops, ali ju je uvijek uspio razuvjeriti od izbacivanja i zvanja policije objašnjavajući kako se u njenom podrumu dolazi do epohalnih otkrića, te bi joj na kraju poklonio kakvog malog robota koji bi joj pomagao u kućnim poslovima. Zadnji izum na kojem je radio bio je takozvani “Kotao znanja” na kojem je Windenblaum radio tjednima danonoćno i kada je učvrstio zadnji šaraf pao je u san i pritom udario glavom o rub stola. Kada se probudio, s čvorugom na glavi, uzbuđeno je otrčao ka prvom katu. Na stubištu je susreo gospođu Pops koja ga je upozoravala na kašnjenje s rentom, ali on je samo prohujao dalje.
“Prokletnica”, pomislio je. “Um joj je zamagljen rentom umjesto da potraži bar malu količinu znanja! Crvi! Bezglave kokoši!” Sad već živčan lupao je po vratima gospodina Fricka. Kada mu je ovaj otvorio Windelblaum ga je povukao za rukav i odveo u podrum. Zastali su pred Kotlom znanja koji zapravo uopće nije izgledao kao kotao. To su bile razne cjevčice povezane s računalom i uništivačem papira.
“Gledaj!”, rekao je Windenblaum uzbuđeno hodajući oko sprave.
“Što je to?!”, upitao je Frick.
“Kotao znanja.”, odgovori ovaj i upusti se u objašnjavanje, “Ovo računalo primit će podatke svakog pisanog dokumenta što ova drobilica prožvače! Računalo će nakon toga raznoraznim procesima, koje ti uz dužno poštovanje nećeš shvatiti, materijalizirati taj sadržaj koji će se nakon toga raznoraznim procesima, koje ti uz ponovno dužno poštovanje nećeš shvatiti, prebaciti u tekuću tvar čije će konzumiranje rezultirati instantnim poznavanjem cijelog sadržaja pisanog dokumenta!”
Frick ga je gledao zbunjeno kao i svaki put kada bi mu ovaj nešto objašnjavao, pa se mušičavi doktor bacio na demonstriranje. Dokopao se prvog papira koji je našao i na njega nešto žustro napisao. Zgužvao je papir i bacio ga u uništavač papira, računalo je proradilo i nakon par trenutaka tekućina je krenula kroz cjevčice te se na kraju nakupila sitna količina prozirne crne tvari. Windenblaum je otpustio ventilčić i propustio kap na žlicu. Prišao je Fricku i prinio mu žlicu ustima.
“Kušaj”, rekao mu je, a ovaj je nesigurno prihvatio ponudu i otvorio usta, tješeći se kako ga doktor do sada nikada nije razočarao. Nije osjetio ništa, ali odjednom je imao nešto novo u glavi.
“Što sam napisao?!”, pitao ga je Windenblaum.
“Smrt kokošima, sloboda znanju?”, odgovorio mu je ovaj.
Doktor ga je uhvatio za ramena i uzbuđeno ga drmao, pa je digao ruke u zrak i slavio, a Frick je samo mirno stajao. Windenblaum nije primijetio sjaj u oku svoga prijatelja, sjaj koji je ukazivao na prvu dobru ideju koju je ovaj ikada dobio u svome dosadnom životu. Dok je doktor slavio, Frick je otrčao ka svom stanu i krenuo spuštati sva sačuvana izdanja Olituža i kada ih je spustio sve krenuo ih je prebacivati u drobilicu. Windenblaum, koji je do tad bio u ekstazi, trgnuo se nakon što je ovaj ubacio veći dio novina, te ga upitao što on to radi.
“Ne brini prijatelju, u životu nisam bio sigurniji u svoje postupke! Napokon sam našao naznaku smisla, a i izlaz iz ove rupetine! Ne brini, pobrinut ću se ja za nas obojicu!”, derao se ovaj uz zvuk drobilice i računala cijelo vrijeme trpajući Olituž u Kotao. Windenblaum, sada već u bunilu, raširenih očiju gledao je Fricka pokušavajući shvatiti koji je cilj njegovoj radnji. Završivši s punjenjem Kotla prebacio se na kraj izuma i nestrpljivo čekao crnu prozirnu tekućinu punu znanja.
“Nije mi jasno što želiš postići s ovim?!”, rekao mu je Windenblaum dok je Frick punio čašu.
Kada je iscurila sva tekućina, podigao ju je i iskapio. “Prijavljujem se na kviz”, odgovorio mu je.
Za par mjeseci Frick je već sjedio u avionu za Bahame i ispijao šampanjac. Postao je poznat nakon što je pobijedio na par kvizova o popularnoj kulturi i usput još zaradio neki novac kojeg je i pametno uložio. Pokušao je poslati novac doktoru Windenblaumu koji mu je uporno vraćao čekove, pa je Frick odlučio pomoći svome prijatelju preko gospođe Pops kojoj je platio sav Windenblaumov dug i obavijestio je da će se on brinuti za njegovu rentu.
Windenblaum se zatvorio u svoj podrum, do kraja shrvan i potpuno razočaran u ljudski rod te je odlučio ne otkrivati svoje izume ikome. Radit će čisto za svoje zadovoljstvo, dok ne crkne, a prije smrti uništiti sva svoja predivna otkrića. Tko zna kako bi ti pohlepnici okrenuli moje bebe protiv njih samih, razmišljao je Windenblaum u bunilu. Nikada se nije previše pitao zašto mu gospođa Pops više ne kuca na vrata.