Putinovo lijeno marširanje maskira juriš desničara i oligarha na ostatke ukrajinskih resursa, a eventualni uspon ljevice ovisi o napuštanju knjiških klišeja
Što mislite zašto još uvijek nije izbio rat između Rusije i Ukrajine? Odgovor na to pitanje je veoma jednostavan: nitko ne planira i ne može planirati ulazak u rat. Kijev iz praktičnih razloga nema vojsku, vlada nema kontrolu nad preko pola Ukrajine te ne može čak kontrolirati ni vlastite simpatizere. Ako ukrajinske vlasti naprave ozbiljan korak k mobilizaciji svojih vojnih snaga, to će samo potaknuti nove prosvjede. Čak i glasine da bi se takvo nešto moglo dogoditi dosad su bile dovoljne da se pokrenu prosvjedi protiv vlade u Odesi.
Moskva u međuvremenu krajnje oprezno pokazuje zube. Da Kremlj zaista ima ozbiljne namjere slanja postrojbi na ukrajinski teritorij, ne bi tražio dopuštenje od Savjeta Federacije, već bi naprosto izdao naredbu. Umjesto prave akcije smo vidjeli PR akciju, s “jednoglasnim prihvaćanjem senatora”. Rat je izbio u virtualnom prostoru Interneta, uz potporu histeričnih komentara liberala i zlonamjernih glasova iz redova konzervativaca. To u osnovi nije bilo dovoljno da se ispune zadaci pred kojima se trenutno nalaze vlasti.
Ni mir ni rat Psihološki učinak je bio kao da smo krenuli u ozbiljan rat negdje u blizini Harkova. Ipak, niti je bilo žrtava niti destrukcije. Osim ako ne računamo kolaps rublja, ali ni to nije tako jednostavno: već nekoliko mjeseci ruska vlada i centralna banka nastoje devalvirati nacionalnu valutu. Barem od početka rujna analitičari izlaze u javnost s predviđanjima da će 37 rubalja doći na dolar ili 50 na euro. Događaji u Ukrajini su tek ubrzali taj proces i pomogli financijskim autoritetima da provedu svoj plan i izbjegnu odgovornost za devalvaciju štednje svojih građana.
Kada određen broj ljevičara, ponavljajući slogane stare po sto godina, govori o “ratu započetom u interesu krupnog kapitala”, po ne znam već koji put sve krivo shvaćaju. Umjesto da ponavljaju klišeje iz starih knjižurina, trebali bi se malo upustiti u ekonomske analize. Istina je da krupni kapital, kako privatni, tako birokratski, trenutno nema potrebe za ratovima.
Ljudski poroci prečesto idu u u korist društva. Da našu vladu i vojno vodstvo čine inteligentni, principijelni i odlučni ljudi, uistinu bismo mogli očekivati da situacija krene u daleko neugodnijem smjeru. Ruska ekonomija je veoma zavisna o naftovodu koji prolazi kroz Ukrajinu. Ekonomije mnogih zemalja Europske unije, da ne spominjemo Ukrajinu, također ovise o tome da taj naftovod funkcionira bez zastoja. Naravno, investicije “naših” oligarha u ukrajinskim poduzećima treba braniti, no vojna akcija će prije naglasiti probleme nego ih riješiti. Cinizam i pohlepa naših trenutnih vladara najbolje su jamstvo da neće biti velikog rata.
Vlasti u Kijevu su također zadovoljne: mogu se koristiti “ruskom prijetnjom” da konsolidiraju novi režim, da objasne ekonomske poteškoće kao posljedice vanjskohg pritiska i da retrospektivno opravdaju svoje poteze koji su doveli Ukrajinu do kolapsa. Trenutna situacija “niti rata niti mira” dakle savršeno odgovara objema vladama, barem zasad. Jedini bitan razlog za nelagodu je cilj Moskve da se bjegunac Viktor Janukovič održi kao “pravi predsjednik” s mogućnošću da ga se povrati na kijevsko prijestolje.
No ne bismo to trebali preozbiljno shvaćati; kao što sam ranije spomenuo, u Kremlju su cinični i neće ništa ozbiljno zagarantirati ukrajinskom bjeguncu, a ako to i učine, prekršit će ta obećanja. Naravno, veoma je pogodno za Kremlj da pri ruci imaju “zakonitog predsjednika”, ali ako se ne pojavi dobra prilika, bivši legitimni vladar će se u trenu preobraziti u neželjenog gosta.
Krim kriomice Na Krimu su se ruske snage ograničile na “pristojnu intervenciju”. Dakako, time je narušena ukrajinska suverenost, no budimo iskreni: u analognoj situaciji Francuzi, Amerikanci i Britanci bi učinili istu stvar. Kada su se Francuzi suzdržali od intervencije u Ruandi i dozvolili da se nastavi krvoproliće, osuđivalo ih se. Slična je situacija s Krimom. Obje moguće odluke su povezane s izgledima ozbiljnih političkih i moralnih gubitaka, uz rizik da budu izloženi domaćim i međunarodnim kritikama. U Moskvi je izbor pao na lokalnu intervenciju, no trudili su se da se to provodi što je više moguće oprezno.
Dosad su ruske sile djelovale na daleko suzdržaniji način nego Francuzi i Amerikanci u sličnim situacijama. Možda to nije zbog vlade, nego unatoč njoj; može biti da je zdrav razum nižih rangova odnio pobjedu na obje strane u uvjetima u kojima je oslabljena hijerarhija komande.
Ruske specijalne snage nisu navrnule na baze ukrajinskih trupa, nego su marširale oko njih i nezainteresirano pregovarale s ukrajinskim komandantima nastojavši ih uvjeriti da predaju svoja oružja. Ukrajinci su odbili pozvavši se ne na svoju prisegu i lojalnost domovini, već na činjenicu da je oružje državno vlasništvo za koje su odgovorni zapovjednici baza. Rusi su na te argumente odgovorili s razumijevanjem: da su se našli na mjesto ukrajinskih kolega, učinili bi istu stvar. Radi se o novom obliku rata, bez paljbe i žrtava. Nijedna strana nije voljna riskirati živote i ozljede što nam daje povoda za nadu.
Nema se što podijeliti Ruske elite se smrtno boje da ne bi ozbiljno razljutile Zapad, ali su i ljudi na Zapadu shvatili da neće ostvariti svoje ciljeve u Ukrajini bez ruske pomoći. Europska unija ne treba kaotičnu zonu na svojim istočnim granicama, novu Somaliju ili Kongo na svojem pragu. Također nije vjerojatno da će EU poslati svoje trupe ili policiju na ukrajinski teritorij, kao što se dogodilo u Bosni i Hercegovini ili Kosovu; svakako ne bez ruskog pristanka.
Američki tisak žestoko kritizira Moskvu, ali i jasno naznačuje da SAD neće pomoći Kijevu, budući da ne postoje odgovarajući sporazumi te da Ukrajina nije članica NATO-a. U međuvremenu, Međunarodni monetarni fond je već odbio novac za Kijev, na posebno grub način. Čelnica MMF-a Christine Lagarde je izjavila da Ukrajina nema potrebe za promptnom financijskom pomoći: “Ne vidim da se događa išta kritično zbog čega bi trebalo paničariti trenutno. Definitivno se nadamo da nitko neće požuriti s velikim sumama koje ustvari ne bi imale ikakvu svrhu, ako ih se ne bi vrednovalo na pravi način.”
U Bruxellesu i Washingtonu već je odlučeno da se nema što podijeliti i da je rizik naprosto prevelik. Ako netko mora nositi moralne, materijalne i financijske troškove uspostavljanja reda, opće je mišljenje da bi to trebali biti Rusi.
U principu, strategija ograničavanja konflikta na Krim odgovara kako Kremlju tako Zapadu – a možda čak i novim vlastima u Kijevu. Njemački tisak u posljednje vrijeme nastoji ponukati Ukrajinu da žrtvuje Krim u ime integracije u Europu. Problem, međutim, leži u tome da se proces odvija spontano i da ga više ne kontrolira nekolicina političara. I u Moskvi i u Kijevu u zadnje vrijeme su vlade otvoreno pokazale da nisu sposobne razraditi bilo kakvu dugoročnu strategiju. Stoga je veoma očito da će se kriza i daje širiti i produbljivati, no ne prema scenariju kakav su obećali ljudi koji nas i same sebe plaše sablastima Rusko-ukrajinskog rata.
Više je nego vjerojatno da trenutne vlasti u Kijevu ionako još neće dugo izdržati. Komentatori u Moskvi koji gaje simpatije prema njima nas neprekidno podsjećaju da većinu ministarstava u novoj vladi ne drže radikali iz Svobode ili Desnog sektora, nego umjereniji političari. U međuvremenu komentatori zaboravljaju spomenuti da su ti “umjerenjaci” taoci radikala. U okolnostima u kojima se vojska rasula na sve strane, a organi zakona su uništeni ili demoralizirani, ili su pak stavljeni pod kontrolu Desnog sektora – radikalni nacionalisti su ti koji drže kontrolu nad situacijom. “Umjerenjake” u vladi toleriraju samo zato što su obećali da će zaustaviti secesiju istočnog dijela zemlje. Sada kada se ne znaju nositi s tom zadaćom, morat će ih se ukloniti. Ili će zapadni dio zemlje također krenuti protiv Kijeva i tražiti stvaranje odlučnije i “nacionalnije” vlade kao “odgovora na rusku agresiju” ili će ti isti porivi doći od samoga kapitala. U svakom slučaju, desničarski pritisak će za posljedicu imati takvu vladu da će se i sam Kijev podići protiv nje.
Na istoku, pak, dezintegracija Stranke regija i urušavanje stare administracije nisu rezultirale “trijumfalnim usponom” pokreta s trga Majdan, već je štoviše porastao otpor prema novim vlastima u Kijevu. Među ljevičarima se iz sve dublje ekonomske krize pomalja nada da će prosvjede pod “nacionalnim sloganima” uskoro zamijeniti klasno zasnovani prosvjedi i na zapadu i na istoku zemlje. Ipak, do takvog razvoja situacije neće doći automatski.
Ni Majdan ni prosvjedi na istoku nemaju karakter spontane narodne revolucije. U oba slučaja su upletene izvanjske sile. Klasna narav novog režima u Kijevu se prokazala s nevjerojatnom jasnoćom kada su oligarsi-milijarderi postavljeni na ključne pozicije u istočnim regijama. U zamjenu za “stabilizaciju” dali su im priliku ne samo da privatiziraju ekonomiju u istočnom regijama, nego i funkcije moći. Svejedno treba zamijetiti da ljudi koji su sada na vlasti na Istoku nisu djeca narodnih masa.
Jedini povod za optimizam je činjenica da je od početka ideološki vektor prosvjeda na Istoku bio drugačiji od onoga na Zapadu. Lijevi aktivisti su protjerani s Majdana u Kijevu te pretučeni (da ne pričam što se dogodilo ljevičarskim simbolima i spomenicima). U Harkovu i Odesi, sasvim suprotno, došlo je do obrane sovjetskih spomenika te su se tu i tamo pojavili ljudi s crvenim zastavama. No ne treba gajiti ikakve iluzije o tome: zasad se sve može prije svesti na kulturne razlike nego na klasne pozicije. Pripadnici ljevice trebaju raditi unutar protestnog pokreta u istočnim regijama, jačati svoj utjecaj i pomoći u oblikovanju pozitivnog programa. U tom slučaju postoji realna šansa da se cijeli pokret može pomaknuti k progresivnijim pozicijama, te da bi ljevice mogla uspostaviti hegemoniju unutar njega. Radi se tek o tračku mogućnosti o kojoj se nije moglo niti govoriti s pokretom Majdan.
Sukob koji se odvija u Ukrajini nije borba između neospornog dobra i neusporedivog zla. Niti se radi o borbi između “ruskog” juga, istoka i “ukrajinskog” zapada. U oba slučaja su ekonomski interesi isprepleteni s kulturnim proturječjima, a logika konflikta vodi do stvaranja savezništava koja ne odgovaraju uvijek poznatim ideologijama. Ono što možemo promatrati u Ukrajini, prije je fragmentacija nego raskol jedne zemlje.