Objavljen je četverobroj časopisa koji se bavi ‘’društvenokritičkim pristupom povijesti, politici, aktivizmu i sličnim’’
Posljednje izdanje časopisa Gordogan, zima-jesen 2011., tiskano je kao četverobroj u studenom 2012. godine. Iako zamišljen kao tromjesečnik, časopis zapravo češće izlazi neredovito u raznim ‘’višebrojnim’’ izdanjima pa i sukladno u debljem formatu s nekoliko temata. Glavni je temat ovog izdanja, posvećen Gustavu Mahleru, priredio Nenad Ivić, a osim njega tu su i cjeline o Radovanu Ivšiću, Cristopheru Hitchensu te intervju s Petrom Jelečem i prijevod teksta Paula Veynea koje povezuje kritička usmjerenost spram katoličanstva/kršćanstva iz vlastitih redova te tri doprinosa povodom smrti španjolskog pisca Jorgea Semprúna. Uz to vidimo da je uredništvo, pomalo zakašnjelo, odlučilo reagirati na slučaj Andersa Behring Breivika s tekstom Borisa Becka i prijevodom Anne Applebaum, kao i standardne recenzije recentnih izdanja, od kojih je možda najzanimljivija (zbog svoje oštrine) ona Nenada Polimca koji secira najnovije izdanje Nikice Gilića, Uvod u povijest hrvatskog igranog filma. Gordogan međutim osim što piše o svemu ovome, piše i o sebi.
Tako u uvodnom dijelu dobivamo pregled reakcija na prošli/e broj/eve, čime se nastavlja tema redakcijske smjene prilikom koje su iz uredništva izbačeni Ivo Banac, Andrea Feldman i Denis Kuljiš 2010. pa tako osim komentara recenzenata, nalazimo i pisma reakcije bivših članova uredništva na Matančev uvodnik iz broja 19/22.
Kritika Crkve i komunizma Uz glavni temat, veliki dio ovog četverobroja, čak dvadeset i četiri stranice, zauzima intervju s Petrom Jelečem, povjesničarom i franjevačkim redovnikom koji se u svojoj doktorskoj disertaciji bavio odnosom katoličke crkve prema Hrvatima u Bosni. Tako saznajemo da je ovaj ‘’prokazivač historijskih mitova’’ koji dolazi iz redova bosanskih franjevaca ušao u salon otpisanih zato što argumentirano tvrdi da se katolička Crkva u Hrvatskoj i Bosni nije sasvim dosljedno borila protiv nacizma i fašizma tijekom Drugog svjetskog rata, čime ulazi u sukob s općeprihvaćenim stavom među crkvenim povjesničarima. Afirmacija i širenje ideologije NDH bilo direktno, objavljivanjem protužidovskih članaka, ili indirektno, pukim ignoriranjem zločina nad ljudskim pravima, jasno upućuju na to da se katolička Crkva, najblaže rečeno, za vrijeme NDH nije ponijela moralno. Međutim, Jeleč ne staje na kritici njezine uloge u širenju političke ideologije za vrijeme Drugog svjetskog rata, nego se obrušava i na ulogu u formiranju hrvatske politike prema Hrvatima u Bosni. Iako je taj rad doista hvalevrijedan korak u smjeru suočavanja katoličkog klera s vlastitim grijesima, možda i ta autokritika, artikulacija kritike Crkve od osoba iz vlastitih redova i ostajući unutar vlastitog svjetonazorskog i misaonog okvira, svejedno ima ograničen doseg budući da nakon svih navedenih zapažanja ove postupke opisuje kao ‘’pogrešne političke prosudbe ‘’ i ‘’pogrešno shvaćen patriotizam’’. Teško je vjerovati da se radilo tek o promašaju u procjeni političkog djelovanja fašizma kada se objavljivalo antižidovske tekstove u katoličkim glasilima.
Obilježavanje smrti još jedne osobe koja je pokušala kritizirati sistem ostajući unutar njega, ovog puta kapitalističkog i demokratskog, bio je povod za sastavljanje cjelina od četiriju tekstova o Christopheru Hitchensu. Radi se o radikalnom kritičaru totalitarnih sistema koji se inicijalno zalagao za socijalizam, e da bi se nakon raskida s ljevicom, počeo otvoreno zalagati za američki intervencionizam u Iraku nakon događaja 11. rujna. Tako iz tekstova Nicka Cohena, Salamana Rushdieja te dva od samog Hitchensa dobivamo još daleko oštrije, nepomirljivije kritičke misli na račun Crkve, a i komunizma.
Zabava uz jezero Niz kritičara totalitarnih sistema, ovaj puta iz sfere umjetnosti, nastavlja se i u cjelini Sjećanje na Radovana Ivšića, kojoj su doprinijeli svojim uspomenama o susretima, druženjima, ali i ponekim razilaženjima s umjetnikom po čijoj je drami časopis dobio svoje ime, Ivo Malec i Božidar Kovačević. Radi se ponajviše o nostalgično intoniranim ekskurzima u osobnu povijest troje glavnih aktera (Ivšić, Malec, Kovačević) kroz koje saznajemo poneke zabavne anegdote i uvide u intimne odnose u pozadini nekih već poznatih događaja na kulturnoj sceni, poput osnutka Gordogana, Ivšićevih kazališnih početaka te veza s pariškom kulturnom scenom, i na kraju, gdje je kupovala odjeću i kako je stvorila svoj jedinstven stil njegova životna suputnica, Annie LeBrun. Kada se radi o ovakvoj vrsti teksta, koji je primarno osobna ispovijest, gdje se iznose vlastiti dojmovi i stajališta, doista ne možemo diktirati autorskom subjektu neku političku korektnost. Ono što si možemo dopustiti jest uočiti kakav je filtar kojim on dijeli irelevantne informacije i zapažanja od onih koje smatra vrijednim prenijeti čitateljima - pa je tako bitno prenijeti koji su bili politički i osobni motivi u pozadini Ivšićeva djelovanja, kao i to da je Annie LeBrun bila žena koja je osim dobrim stilom odijevanja, sve impresionirala svojom sposobnošću da sluša.
Pitanje kriterija selekcije javlja se i prilikom čitanja središnjeg temata, najopsežnije cjeline ovoga izdanja. Količinom se tekstova nadoknađuje za prilično apatično obilježavanje obljetnice Mahlerove smrti kao i sveukupna ravnodušnost s kojom se njegova glazba danas dočekuje, da parafraziramo Dalibora Davidovića. U njemu nalazimo, uz Ivićevu analizu V. simfonije, promišljanja Nikše Gliga o Mahleru kao skladatelju čija glazba, Adornovim riječima, ‘’naznačuje nužne putove Nove glazbe 20. stoljeća’’, nekoliko zapažanja Zvonimira Mrkonjića o naravi teksta Mahlerovih pjesama te prijevode Sjećanja na Gustava Mahlera Natalie Bauer-Lechner i nekoliko pisma samog skladatelja. Radi se naravno o prijevodima izabranih dijelova i pojedinih pisama, a ne čitavih knjiga. Čitav je temat još i obilato popraćen fotografijama skladateljevih prijatelja i obitelji, njegovim karikaturama, skicama te notnim zapisima. Pa tako iz tog izbora značajnih Mahlerovih pisama i zapisa o Mahleru saznajemo koji su bili skladateljevi dojmovi o vili u Maierniggu (posebno je volio vrt i šetnicu uz jezero, a osobito zadovoljstvo pružalo mu je svakodnevno kupanje u jezeru umjesto tuširanja), njegove teorije o pticama kao praiskonskim skladateljima te kako su ga smetali razulareni mladići i djevojke što se po noći zabavljaju na jezeru praveći ‘’groznu buku zvižducima, povicima i udaranjem vesala jedno o drugo’’. Idućega dana ipak su ga pozdravili uzvicima oduševljenja, što nije puno poboljšalo situaciju jer ‘’njemu su, naime, takve ovacije jednako grozne kao i – dernjava’’. Iz zapisa ipak možemo saznati zanimljive informacije o njegovom procesu skladanja, koji su mu dijelovi zadavali najviše poteškoća te zapažanja o glazbi skladatelja koje je cijenio.
O Breiviku ništa novo U dijelu kronika možda ponajviše dolazi do izražaja već drugdje zapaženi problem neaktualnosti Gordogana, časopisa koji bi se od nove serije pokrenute 2003. trebao baviti ‘’društvenokritičkom pristupu povijesti, politici, aktivizmu i sl.’’, barem prema riječima Lea Rafolta, kojeg pak citiraju sami urednici u ovom broju pod sekcijom ‘’Odjeci na časopis i knjige’’. Tako u kronici nalazimo dva teksta koji se bave slučajem Andersa Behringa Breivika, od kojih je posebice onaj Anne Applebaum koncipiran više kao (površni) komentar određene aktualnosti. Teško je govoriti o kritičkoj vrijednosti teksta u kojem se o marksizmu kaže gotovo samorazumljivo da se radi o ‘’paradigmatskoj, paranoidnoj verziji’’ nelegitimističkog kreda. Ona je uspjela to tako jednostavno, koncizno i jasno sročiti da ćemo to ovdje ponoviti, u slučaju da nekome nije još jasno što je marksizam: ‘’Nelegitimistički marksistički argument ide ovako: građanska demokracija je prevara; građanski političari i građanska glasila alati su vođeni sumnjivim financijskim interesima. Potrebno je srušiti čitav sustav – a ako gdjetko umre u jeku revolucije, razlog je više nego opravdan’’. Ako pak nema duboki kritički uvid, onda pak ima funkciju prenošenja i komentiranja novosti, ali ni to ne može stajati kada su se ubojstva zbila prije više od godinu i pol.
Postoji tu dakako drugih društvenokritičkih članaka i kvalitetnih recenzija, koje mogu zbog kvalitete kritičkog uvida (Ivić o Solidarités mystérieuses Pascala Quignarda), polemičnosti (Polimac o Gilićevom Uvodu u povijest hrvatskog igranog filma) ili na kraju kao puka provokacija (Zora Bjelousov o romanu Vlažne zone Charlotte Roche) poslužiti kao odličan nagovor na čitanje.