Poziv likovnog kritičara često je nezahvalan i težak, ali naposljetku se pronalazi smisao i za kritičara i za umjetnika i za publiku
Čitatelje čista srca, koji nikakvo zlo ne slute, moram upozoriti na samom početku – ovaj će tekst imati (samo)refleksivni ton. Želja mi je u kratkim crtama, da ne tupim previše, (pre)ispitati postavke kritičarskog zanata, ako pretpostavimo da takav postoji danas i ovdje (ne samo u Hrvatskoj). Također, egocentrično će biti riječ o likovnoj kritici, budući da u tom području profesionalno djelujem (što će reći da sam plaćen za svoje pisanje – pardon, kritiziranje – nekad bolje, nekad lošije), i premda je činjenica da osobitosti kritike variraju od područja do područja, isto je tako istinito da različite kritičke teorije i prakse dijele slična polazišta i imaju neke zajedničke nazivnike. Otkad sam se svjesno opredijelio za pisanje (i promišljanje) o umjetnosti i vizualnoj kulturi kao za središnju aktivnost i životni poziv, kod sebe (i za sebe) i drugih intimno ispitujem motive i načine funkcioniranja i “kritiziranja”, kako ne bih ponavljao svoje i tuđe greške, te kako bih korigirao samog sebe ne bi li mi namjere i ciljevi bili što čišći. Što to znači? Prije svega, pisanje kritike kao literarne forme u bilo kojem području široko shvaćene kulture je upravo to – pisanje, dakle kreativni i stvaralački čin koji sa sobom obavezno nosi određeni rizik i specifičnu odgovornost. Uostalom, rizik i odgovornost neke su od osnovnih karakteristika svakog stvaralačkog procesa, koji u nekim slučajevima može rezultirati umjetnošću, a prema kojim kriterijima – to ovdje neću ni pokušati definirati. Ipak, reći ću da mi u nastojanjima “definiranja” umjetnosti predmet neprekidno izmiče, a granica između objektivnog i subjektivnog tako je tanka da je vrijednosne sudove vrlo teško donositi, no ipak se u kritici to najčešće mora činiti. U tom smislu, odgovornost je kritičara kao stvaraoca velika, jer mu je zadaća služiti umjetnosti podjednako kao i slikaru, kiparu, fotografu, filmašu, konceptualcu ili performeru; a ujedno predstavlja most između drugog autora i publike na koju mora neprekidno misliti, jer i njoj se obraća i ona ga mora moći razumjeti. Napokon, kritičar snosi odgovornost i prema sebi i svom pisanju kao umjetničkom izričaju, on također mora neprestano pronalaziti odgovarajući jezik svoje kritičarske prakse, najbolji način kojim će svoju refleksiju sjediniti s materijalnom stvarnošću, izmjenjujući ju.
Trinaest teza za raznodobne kritičare Stari lisac Walter Benjamin je 1928. godine napisao kratak, ali znakovit manifest, naslovljen Vještina kritike u trinaest teza, u kojem iznosi parole poput: “I. Kritičar je strateg u literarnoj bici”, ili pak “II. Onaj koji ne može zauzeti stranu treba šutjeti”. Zanimljiva je i peta točka: “’Objektivnost’ uvijek mora biti žrtvovana u korist agitacije, ako to opravdava cilj za koji se bori”, a valja izdvojiti i jedanaestu: “Umjetnički entuzijazam kritičaru je stran. U njegovim rukama umjetničko djelo je ulašteni mač u bici umova”. I napokon, trinaesta: “Publika uvijek treba biti dokazano u krivu, a da se ipak osjeća predstavljena kritičarom”. Benjaminovo kritičko djelovanje je raznorodno (književnost, likovnost, teorija kulture, itd.) i za cjelokupno polje kritike i dan-danas iznimno relevantno, stoga je interesantno suočiti se osamdesetak godina poslije s tezama koje artikuliraju kritičarevu zadaću zastupanja vrijednosnih sudova na sasvim hrabar i specifičan način. Benjamin je borben i beskompromisan, on kritičkom pisanju odriče makar i mogućnost objektivnosti. Stalo mu je do strastvenog sjedinjenja sa sudom i stavom, ali je istodobno i paradoksalan, jer se protivi i “umjetničkom entuzijazmu” te se zalaže za “bitku umova” između kritičara, koja se, pretpostavljam, manifestira na bojnom polju argumenata, teorema i dokaza, teza i protuteza, ukratko – racionalne rasprave. Mada su njegove teze naizgled proturječne, Benjamin intuitivno prepoznaje dualističku prirodu kritičkog mišljenja (i pisanja): kritika bez strasti jalova je i zaboravljiva, a strast bez kritike slijepa je i neučinkovita. Drugim riječima, za pisca-umjetnika-kritičara (bez vrijednosne hijerarhije među ovim odrednicama) presudne su “strast za kritikom”, inherentna sklonost prema (samo)refleksiji, spremnost na sučeljavanje i ljubav prema diskursu, prema debati kao takvoj. Ujedno to povlači i zaljubljenost u pisanje, koje skupa s govorom u jeziku čini temeljni medij kritike. Preduvjeti su primjenjivi na sva područja kritike, na sve medije i žanrove, a ovisi kako se manifestiraju u procesu i kako se jezik mijenja prema formi i predmetu pisanja. Jer, to je jedna bitna karakteristika kritičkog pisma – ono najčešće treba konkretan povod da bi se aktiviralo, moglo bi se reći i brief. U tome vidim suštinsku sličnost između dizajna, moje zvanične profesije, i kritike kao njegove logične ekstenzije – u svakom slučaju potreban je neki konkretan problem koji se mora riješiti i na koji će kritičar kreativno reagirati. Razlika je samo u jeziku, a princip je gotovo isti.
Kritičari u nebranom grožđu Pojednostavljeno rečeno, široko shvaćena kritika i nije drugo doli diskurzivna praksa rješavanja kojekakvih problema – estetskih, semantičkih, ontoloških, političkih... Oni se javljaju posvuda tijekom ljudske povijesti, a u likovnoj kritici, danas sve češće nazivanoj kritikom vizualne kulture, potrebno ih je tražiti i prepoznavati prateći vizualne fenomene i senzacije. U npr. književnoj kritici, gdje se na riječ odgovara riječju, pokušaj artikulacije problema nešto je drugačiji, dok je kod likovne kritike beziznimno riječ o pretapanju iz medija u medij, iz vizualnog u verbalni jezik, ali i obrnuto. Dijalog je danas sve uzbudljiviji i sve neizbježniji – u doba sve veće dominacije slika, kojima verbalno u masovnim medijima služi tek za podcrtavanje, čini se neophodnim djelovati na toj granici kako bi se oba jezika razvijala i zadržala integritet, nastavila se obnavljati u vremenu koje na svim poljima pristaje na ustaljene obrasce. Kritičar tu može biti inicijator dijaloga i njegov moderator, a prema potrebi, kako Benjamin traži, i sudac, iako svaki sud treba i sam biti predmetom kritike da bi jednom uopće možda mogao biti općevažeći. Osobno sa sudovima postupam oprezno, porađam ih polako i teško, skoro pa carskim rezom, no kad se napokon pojave oni su sasvim sigurno moji; a opet, jednom ih se kao djecu u pubertetu naprosto mora pustiti da se sami za sebe bore u svijetu ideja, pa i po cijenu pada. Pravi kritičar, onaj koji je to zaista izabrao biti, zbog toga se uvijek nalazi u nebranom grožđu. Piše kritiku zato da bi ju jednom netko drugi pobio, razvija teze koje imaju smisla samo ako ulaze u dijalog s drugima, u prirodno nadmetanje. Međutim, iskreni kritičar (je li neki drugi uopće moguć?) nalazi zadovoljstvo u samom tom procesu, a ne samo u ishodu, koji za njega može biti i “nepovoljan”. Vježbanje mišljenja njegova je pobjeda.