U Povodu 40. obljetnice Goethe-Instituta Hrvatska razgovaramo s ravnateljicom Instituta
Možete li reći nešto o okolnostima u kojima je osnovan Goethe-Institut, a onda i o njegovim počecima u Hrvatskoj?
Prve pripreme za Osnivački ured započele su 1971. ali tek je 1973. mogao službeno započeti s radom “Informacijski centar“ koji je kasnije dobio ime “Kulturni i informacijski centar Savezne Republike Njemačke“. Goethe-Institut, današnji naziv, nosimo od osamostaljenja Hrvatske.
Što biste izdvojili iz 40 godina povijesti Instituta u Zagrebu?
Za Saveznu Republiku Njemačku bilo je svakako posebno to što je u Jugoslaviji mogla otvoriti kulturni institut još prije 40 godina. Kada pogledamo postsocijalističke susjedne zemlje to ćemo odmah primijetiti – u Budimpešti je ovo ljeto slavljena tek 25. obljetnica, a npr. u Rusiji, Bjelorusiji i drugdje otvaranja ureda uslijedila su još kasnije.
Posebno bih htjela naglasiti da smo za vrijeme Domovinskog rata uspjeli spriječiti zatvaranje ureda i da su se naši kolegice i kolege tijekom tog vremena brinuli o regiji pa je tako upravo zagrebački institut dugo pokrivao i Sarajevo i Ljubljanu.
Za nas je inače tipično sve što važi i za ostale Goethe-Institute, a to je da se stalno mijenjamo. Tako se koncept naše knjižnice morao prilagoditi promijenjenim uvjetima rada i novitetima te na taj način zapravo stalno izmišljamo nešto novo.
Kolika je danas mreža Goethe.Instituta u svijetu i s kojim proračunom raspolaže?
Danas u svijetu djeluje 158 instituta u 93 zemlje. Te brojke uvijek ponešto variraju - nekad institut u osjetljivim područjima treba zatvoriti, kao što je trenutno u Damasku, ili se stvore uvjeti za otvaranje novih instituta, kao upravo u Mijanmaru.
Htjela bih nadopuniti i da diljem svijeta postoji mreža koja osim Goethe-Instituta obuhvaća i 30 Goethe-centara, 77 čitaonica i informativnih centara, 50 centara za učenje jezika, više od 130 kulturnih društava i osim toga 300 licenciranih ispitnih partnera.
U cijelom svijetu nam stoji na raspolaganju budžet od 300 milijuna eura, a od toga dobru trećinu namičemo sami, dok nam najveći dio novčane potpore daje ministarstvo vanjskih poslova.
S ciljem promocije njemačke kulture, Goethe-Institut je u Zagrebu i Hrvatskoj ugostio razna imena. Koga biste izdvojili?
Postoji cijeli niz imena, a mnogim našim prijateljima i partnerima najprije padaju na pamet Günter Grass i Jürgen Habermas kao i Hans Magnus Enzensberger. Ali naše aktivnosti nisu ograničene samo na pozivanje velikih imena. Češće s partnerima razmišljamo koji bi doprinos iz Njemačke bio važan za dotični projekt. To mogu biti i često jesu mladi umjetnici, kulturni djelatnici ili humanisti koji su tek na početku karijere i koji tek trebaju steći ugled. Prošla su vremena u kojima smo nekoga pozivali da bi jednom nastupio i otputovao – to je format događanja koji više ne zanima, ni nas niti naše partnere i publiku.
U kojoj mjeri je danas upravo rad s lokalnim akterima na kulturnoj sceni dio umjetničke produkcije Instituta?
On igra sve važniju ulogu jer smo više zainteresirani za pokretanje i vođenje zajedničke umjetničke produkcije, pa su nam upravo takvi projekti posebno zanimljivi – kada iz susreta umjetnika/kustosa ili ostalih gostiju iz Njemačke i lokalnih aktera nastane nešto novo. To je uzbudljivo, jer kod takvih formata rezultat nije određen, ostaje rizik eksperimenta s otvorenim završetkom. Jedno gostovanje, filmska projekcija ili čitanje, koliko god oni bili važni za kulturni kalendar nekoga grada, ne mogu pružiti nešto takvo.
Praksa Insituta je i razvijanje regionalne suradnje. Možete li navesti neke primjere?
Primjerice, Goethe-Guerilla bile su grupe mladih ljudi koje su u svojim projektima obrađivale temu grada. U Zagrebu su recentnije vjerojatno najpoznatije bile tematske šetnje, otkrivanja grada i prateći programi.
U našoj regiji, u kojoj djeluje 11 instituta, intenzivno zajednički radimo i na temi koja se tiče svih zemalja, bila to Grčka, Rumunjska, Cipar ili Hrvatska, a to je sjećanje na prošlost. Ovdje svakako moramo spomenuti prvi veliki regionalni projekt “Odvažnost sjećanja“. Prilozi spisatelja iz svih zemalja objavljeni su u publikaciji na svim jezicima ove regije, a fotografske su se priče na to nadovezale. Od ovog ljeta na turneji Njemačkom i regijom je i velika izložba koja se bavi temom mjesta sjećanja - “Recorded Memories – zabilježena sjećanja“. Izložba na kojoj sudjeluju i umjetnici iz Hrvatske, a moći će se pogledati u veljači u Rijeci.
Osim toga, trenutno najpoznatiji predstavnik dokumentarnog kazališta, Hans-Werner Kroesinger i redateljica Regine Dura s partnerima iz regije rade lokalna uprizorenja, obrazovne programe i produkciju s HAU Berlin na temu 1914./2014., koja će također ići na turneju.
Svakako treba reći da ovi regionalni projekti nisu zanimljivi samo zemljama u našoj regiji, već da oni imaju odjeka i u Njemačkoj te na taj način potiču interes za umjetničku scenu zemalja u kojima radimo. Dakle, kulturu vidimo kao obostrani proces.
Recentno su u okviru Goethe-Institita Hrvatska provedena dva projekta, simpozij o financiranju umjetnosti i onaj nazvan “Jestivi grad“ posvećen hrani u gradu, a jedan od tekućih projekata je onaj “Sjećanja“. O čemu se zapravo radi? Koji još aktualne projekte imate?
Želimo se baviti temama koje su aktualne u mjestu u kojem radimo i za koje vjerujemo da postoje zanimljivi doprinosi iz Njemačke, kada dakle nastojimo pridonijeti novitetima, eksperimentima i umjetničkim produkcijama. Nije tajna da često upravo umjetnici preuzimaju inicijativu kada je riječ o urbanim ili/i društvenim problemima. Tema urbanih koncepata prehrane u projektu “Jestivi grad“ prirasla nam je srcu jer u Hrvatskoj još vidimo živu scenu koja se u Njemačkoj posljednjih nekoliko godina ponovo pokreće: potiče se poljoprivredna proizvodnja blizu gradova, uglavnom bio-proizvoda, opskrba regionalnim prehrambenim proizvodima, otvaranje tržnica s proizvodima iz vlastitog uzgoja. Njemačkoj je za to trebalo više od 20 godina! Tek sada su ponovo “in“ i jako traženi urbani vrtovi ili kupnja svježih proizvoda kod omiljene prodavačice na štandu.
Nadalje, osim regionalnih projekata na temu sjećanja s partnerima Festivalom židovskog filma i Documentom iz Hrvatske, zakladom Gedenkstätten Buchenwald i Mittelbau-Dora iz Njemačke, Forumom za primenjenu istoriju iz Srbije i Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine te s pet škola iz tih zemalja od 2014. do 2015. radit ćemo na programu koji financira Europska unija pod nazivom “Dvostruki teret – učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi“. Učenici iz Hrvatske, Madžarske, Srbije, Bosne i Hercegovine uz pomoć umjetničkih formata istraživat će i prenositi lokalnu povijest u obliku filma, izložbe i kazališne predstave.
Jedna od temeljnih zadaća Goethe-Instituta je i promocija njemačkog jezika. Da li je i u kojoj mjeri interes za njemački u Hrvatskoj varirao tijekom godina?
Zanimanje za njemački jezik uvijek je jednako veliko, kao što općenito učenje stranih jezika u Hrvatskoj igra bitnu ulogu. To bih posebno htjela naglasiti budući da u mnogim zemljama to nije toliko izraženo. Osim toga radujemo se mnogim angažiranim učiteljima i profesorima u Hrvatskoj koji intenzivno koriste naše ponude za stručno usavršavanje i brinu o tome da nastava njemačkog jezika bude zabavna i uspješna. U osam tzv. PASCH-škola diljem Hrvatske, koje intenzivno podupiremo, učenje njemačkog jezika uživa poseban status i ponosni smo na uspjehe koji su postignuti tijekom te već petogodišnje inicijative.
Čime ste nezadovoljni i gdje vidite mjesta poboljšanju?
Želimo se još više potruditi da radimo u cijeloj Hrvatskoj. To nije uvijek jednostavno jer nam je potreban veći budžet koji nam onda nedostaje u glavnom gradu. Također želimo da nas partneri ne gledaju isključivo kao izvor financiranja za njihove već gotove projekte, nego da surađujemo u fazi pronalaženja ideja odnosno da nas smatraju ravnopravnima u tome procesu.
Naš je princip traženje uvijek novih imena, formata, sadržaja, pronalaženje i uključivanje nove publike, iako se može razumjeti i ljudski je da se dugi niz godina radi s već poznatim umjetnicima i kulturnjacima te da se računa i na stalnu publiku.
Uvijek je zanimljiva i intenzivna interkulturalna suradnja. Tako npr. njemački umjetnici i kulturni djelatnici barem godinu dana unaprijed imaju ispunjen svoj kalendar dok ih mi ovdje pozivamo tek 2,3 mjeseca prije samog događanja, što nije uvijek lako izvedivo.
Uz mnoge, često vrlo specijalizirane festivale, u budućnosti bih poželjela više cross-over formata, više želje za čistim eksperimentom, za nečim potpuno novim, za više međusobne suradnje jer potencijal za to svakako postoji.
Mandat ravnateljice Institita u Zagrebu započeli ste prije više od dvije godine, a ranije ste bili ravnateljica instituta u Minsku. Kakvi su Vaši dojmovi o Zagrebu, odnosno koliko je različit način rada Instituta u te dvije sredine?
Naravno da postoje fundamentalne razlike u vođenju Instituta u diktaturi ili u demokratskoj europskoj zemlji. Izazov ipak uvijek ostaje isti: na svim područjima treba razvijati atraktivne sadržaje, ponude i programe koji bude i povećavaju interes za njemački jezik i kulturu.
Nakon šest godina provedenih u Bjelorusiji jako mi je drago u Hrvatskoj doživjeti umjetnost koja nikad nije bila u stravičnoj izolaciji kao u nekim istočnoeuropskim zemljama te da ovdje postoji toliko živa međunarodno povezana kulturna scena koja djeluje na tako visokom nivou. Isto tako pozitivno doživljavam i suradnju s EUNIC grupom – mrežom europskih kulturnih instituta u Hrvatskoj. Ni to nije bilo moguće u Minsku. Jedino što moram priznati da mi nedostaje je Institut pun ljudi od 7.30-22h što je bio slučaj u Minsku s više od 2000 polaznika jezičnog tečaja i često oko 200 posjetitelja knjižnice dnevno. Ipak, više se ne bih htjela mijenjati.