Ana-Marija Koljanin  

Kulturalna autopsija

Bukurešt je jedan od milijunskih gradova istočne Europe na čiji se spomen javljaju asocijacije vezane uz mukotrpnu prošlost obilježenu političkom diktaturom, i sadašnjost obilježenu teškim društvenim i ekonomskim posljedicama komunističkog razdoblja, ali u kontekstu suvremene umjetnosti ne asocira na bilo što drugo osim na mjesto periferije umjetničkih zbivanja. Ipak, u Bukureštu je krajem listopada otvoren na novoj lokaciji Nacionalni muzej suvremene umjetnosti, nigdje drugdje, nego – uz nezaobilazne kontroverze lokalnog karaktera – u jednome krilu zgrade nekadašnjeg parlamenta (zbog čije je gradnje Ceausescu svojedobno dao preseliti na drugu lokaciju cijelu povijesnu četvrt grada). Događaj nezanemarive važnosti u kontekstu redefiniranja identiteta zloglasnom poviješću i simboličkom zasićenošću opterećene goleme građevine zanimljiv je sam po sebi, posebice uz činjenicu da će muzej umjetnosti koegzistirati u istoj (nekada) omraženoj građevini s današnjim rumunjskim parlamentom, smještenim u susjednome krilu zgrade koja zbog svojih meg?lomanskih dimenzija najvećim dijelom zjapi neiskorištena i prazna. Moglo bi se zaključiti da ovakvo politički neopterećeno raspolaganje resursima negativnog simboličkog naboja i njihovo iskorištavanje u sferi oficijelne kulture odražava vrlo osviješteno društveno ozračje u kojem suočavanje s traumatičnom totalitarističkom prošlošću ne predstavlja problematično ili tabuizirano pitanje.

Iz istog ozračja, koje ne koči nove i potrebne inicijative, unatoč možda ograničenim i skromnim uvjetima djelovanja, potekla je, u neovisnoj organizaciji, i ideja za stvaranjem novih mogućnosti rada za mlade, još neafirmirane, rumunjske umjetnike. Koje bi mogućnosti trebalo otvoriti novoj generaciji rumunjskih umjetnika? Stvaranje platforme za kontinuirano i dugoročno promoviranje njihova djelovanja u lokalnom, ali i u europskom kontekstu; povezivanje i umrežavanje različitih inicijativa u svrhu stvaranja ?olje uključenosti mlade rumunjske suvremene umjetnosti u zbivanja na međunarodnoj razini; stvaranje uvjeta i kulturnog okruženja za razvoj i promjene u skladu s događanjima na internacionalnoj umjetničkoj sceni; stvaranje teorijskog i kulturološkog diskursa koji će podupirati i kritički razmatrati taj razvoj?

Balkan nije ekskluzivno mjesto agresije

Upravo takvim je ciljevima u velikom opsegu (što se iz perspektive zbivanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni ne čini suvišnim napomenuti) posvećeno pokretanje Bijenala mladih umjetnika, na 16 lokacija u Bukureštu. Izložbe u različitim galerijskim ili javnim prostorima i kulturnim centrima te klubovima; u različitim dijelovima grada i u prostorima različitih kulturnih i subkulturnih sfera, predstavljaju osamdesetak umjetnika iz Rumunjske, iz drugih bivših komunističkih zemalja, te zemalja članica EU-a, zatim ?zije, Afrike i Sjeverne Amerike, a sva su otvorenja započela istodobno održavanjem međunarodnog interdisciplinarnog simpozija na kojem je sudjelovalo više od trideset voditelja kulturnih centara, muzeja i galerija, zatim urednika časopisa, kustosa i umjetnika, te stručnjaka s područja različitih znanosti. Većina mladih umjetnika iz različitih zemalja također je prisustvovala otvorenju Bijenala i simpoziju, te je namjera organizatora za stvaranjem platforme za komunikaciju i dijalog među sudionicima, te pre?stavnicima lokalne umjetničke scene, bila vrlo vješto provedena u djelo.

Tema prvog međunarodnog Bijenala mladih u Bukureštu upravo je komunikacija, mogućnost uspostave dijaloga u okvirima proširenja prvotno regionalno zamišljenog projekta prema što širem geografskom i kulturnom opsegu sudionika, kako bi se, u skladu sa kustoskom koncepcijom “transcendiranja regionalnih politika identifikacije”, dekonstruirali klišeji koji, među inima, povezuju pojam i slike nasilja s geografskim područjem Balkana i istoka Europe. Naziv Bijenala Vizualne politike i prakse. Kodovi i identiteti. Nasilje slike/Slika nasilja sažima idejni koncept kustosa i umjetnika iz grupe 2META, Marije Manolescu i Romela Pervolovicija, koji s jedne strane nastoji pristupiti vizualnom kroz kulturološki problem nasilja što ga provodi hiperprodukcija slika, te kroz problematiziranje procesa nestajanja umjetničkog predmeta kao materijalne činjenice i istovremene tendencije nestajanja vizualnog iz vizualnih umjetnosti. S druge strane, izložba nastoji istražiti konstrukcije raznovrsnih kulturnih identiteta kroz različite društvene prakse, u odnosu na njihovo razvijanje i reproduciranje kroz sferu vizualnog. Koncept, dakle, ne teži prikazati i kontekstualizirati doslovne reprezentacije/slike n?silja, nego radije istražiti i dekonstruirati djelovanje nasilja slike i njezinih poznatih klišeja.

Društveni procesi i prakse iz privatne perspektive

Radove je odabrao međunarodni odbor koji čine Ami Barak (počasni predsjednik), Magda Carneci, Uroš Đurić, Vladimir Bulat, Viktor Misiano, Živko Grozdanić, Roxana Trestioreanu, Stevan Vuković, Teodor Graur, Gheorghe Rasovszky, Ron Sluik, Maria Manolescu, Romelo Pervolovici, Marilena Preda Sanc i Alina Serban. U odabiru radova (na Bijenalu sudjeluju samo dva umjetnika iz Hrvatske, Mario Čaušić i Alem Korkut, uz, nažalost, relativno mali broj hrvatskih umjetnika koji je uopće sudjelovao u natječaju) težište j? stavljeno na upotrebu novih medija, tako da dominiraju radovi u mediju videa te digitalni ispisi i fotografije. Pomalo zamorno nizanje video-slika koje karakterizira izložbu demonstrira koncept izložbe sam po sebi, ali odabrani su isključivo oni radovi koji istražuju nasilje društvenih i političkih praksi i procesa iz privatne perspektive i/ili koji svjesno proizvode učinak nasilja na promatračeva osjetila, većinom preuzimajući i manipulirajući jezicima i komunikacijskim kodovima masovnih medija i popular?e kulture.

Simpozij posvećen temi Bijenala (koji se održavao u zgradi Goethe-Instituta Bukarest, suorganizatora ove buduće dvogodišnje manifestacije) teorijski je razrađivao tri cjeline, okupljene pod nazivima: Identitet i vizualna kultura, Vizualni preokret i demokratizacija kulture, te Prakse gledanja. Slike, Reprezentacije, Ideologije. Široko postavljen pristup temi vizualnih kodova i praksi u suvremenom društvu i kulturalnim konstrukcijama identiteta obuhvaćao je teme povratka Balkana Balkanu (R. Block), etičnosti suvremene umjetnosti u doba globalizacije (S. Vuković), mogućnosti i uvjeta identificiranja lokalnog i nacionalnog u suvremenim umjetničkim praksama (M. Smolinska-Byczuk), zatim identificiranja društva kroz fenomene vizualnog kao frigidnog ili sexy (J. Vukmir), kao počinitelja kulturalne autopsije (A. Dunnewind) ili obilježenog posljedicama vizualne logike ranog neo-kapitalizma u urbanom prostoru (L. Boyadiev).

Slike nasilja – nasilje slike

Upravo ono što je pokretač i organizator Bijenala, nezavisna Kulturna fondacija META, na čelu s voditeljem i osnivačem Romelom Pervolovicijem, namjeravala ostvariti, cjelokupni je događaj uspio stvoriti preduvjete za daljnje bavljenje pojedinim aspektima teme i uočavanjem novih aktualnih problema umjetnosti, čija bi rješavanja mogla započeti upravo novim interdisciplinarnim i umjetničkim dijalozima. Ono što su pokazali radovi mladih ljudi iz kulturološki vrlo različitih dijelova svijeta nije, naravno, činj?nica da je nasilje sveprisutno i da kroz sve sfere društva kola nasilje slika ili kolaju slike nasilja, nego da zaista velik broj mladih autora iz određenog aspekta uočava i promišlja vlastiti ili specifični kulturološki identitet u odnosu na različite manifestacije već spomenutog, sveprisutnog nasilja. Samo uočavanje i problematiziranje te teme teško će ostvariti nešto novo u kontekstu suvremenih umjetničkih praksi, ali demonstrira određenu tendenciju zauzimanja ili bar istraživanja stava prema razdoblju ?ominacije (nasilja) slika u kojem živimo.