Razgovarali smo s predstavnicima inicijative protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture
Tko sve pripada i može pripadati inicijativi Kulturnjaci2016? Je li ograničena samo na kulturne djelatnike?
URŠA RAUKAR: Inicijativa "Kulturnjaci 2016" nastala je samoorganizacijom umjetnika i kulturnih djelatnika kao reakcija na izbor Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture, neprihvatljive osobe i u stručnom i u ideološkom smislu. U svom apelu obratili smo se prvenstveno ljudima iz resora kulture i umjetnosti jer smo smatrali da se mora čuti glas struke. Kultura je zanemarena u ovom društvu od početka samostalnosti, no ipak su se, teškom mukom, dogodili neki pomaci i počeli izgrađivati neki demokratski standardi. Mnogo toga ne valja, mnogo toga tek treba napraviti, i obećanja o stručnoj Vladi trebala su iznjedriti i stručnog ministra ili ministricu kulture koji bi u tom kompliciranom i osjetljivom resoru nastojali stvoriti uvjete za svu potrebnu širinu kulturnog i umjetničkog stvaranja. No, dobili smo ministra čiji je mandat započeo ukidanjem Povjerenstva za neprofitne medije. Ukidanjem. Bez analize, bez ideje, koncepcije i strategije što i kako dalje, samo ukidanje. I baš neprofitnih medija, znači medija koji garantiraju demokratske standarde. Time je jasno deklarirano da će ministrovi ekstremistički stavovi voditi resor kulture i da nas time vraća u totalitarizam protiv kojeg se, kao, načelno zalaže, jer upravo "ukidanje", brisanje "nepodobnih", značajka je totalitarizama, fašističkih i komunističkih. I zato mislim da je apel "Kulturnjaka" prerastao samo naš krug i da se bitno tiče svih građana ove zemlje jer je potpis na taj apel borba za elementarni, demokratski, civilizacijski nivo.
Apel navodi da je imenovanjem Zlatka Hasanbegovića "resor kulture ponižen i ugrožen". Na koje sve načine njegov izbor ugrožava resor?
NAIMA BALIĆ: Ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović, povjesničar i donedavni znanstvenik Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar, bio je nepoznat kulturnoj javnosti dok se nije predstavio kratkim razgovorom na RTL-u 23.1.2016. izjavivši: "Onome što je dobro u hrvatskoj kulturi dat će se još veća potpora, ali ono što ne valja će se korjenito mijenjati." Najava promjene, a ne reforme! Zlatko Hasanbegović nije raščistio povijesne činjenice II. svjetskog rata (ustaštvo s Pavelićevom tzv. NDH, fašizam), a antifašizam je po njegovom mišljenju floskula. Sam sebi proturječi različitim upitnim ideološkim izjavama. Drugi intervju objavio je Večernji list 29.1. iz pera Denisa Derka kojim se ministar predstavio novinskoj i portalskoj čitalačkoj publici, i to kao čovjek koji svojim radikalnim, rigidnim i represivnim rječnikom vrijeđa i ponižava umjetnike, stvaraoce, kulturu i kulturnu javnost. Ako su osobe u kulturi "subverzivni diverzanti na državni proračun", "verbalni zlostavljači i ljevičarski doktori opće prakse", "stari kulturni veterani i ikone pozne socijalističke kulture prekaljene SIZ-ovskim partijskim i ostalim komisijama", "sveprisutni sveznadari"… tko ostaje u kulturi? Nisu li poniženi i ugroženi svi koji stvaraju i žive kulturu? Takvim izgovorenim rečeničnim konstrukcijama pokazuje da se ne smatra odgovornim za javno izgovorenu riječ, a on kao javna osoba mora biti odgovoran. Kultura je najveće bogatstvo društvene inovativnosti i doprinosi raznolikosti zajednice dosljednim zastupanjima vrijednosti kao što su razumijevanje, uvažavanje drugačijeg mišljenja, poštovanje, snošljivost, različitost... Bitna je za demokratsko društvo jer se doživljava kao katalizator društvenih promjena. Njih nema bez umjetnika, stvaratelja: pisaca, redatelja, glumaca, glazbenika, likovnih umjetnika, skladatelja, muzealaca, konzervatora - čuvara baštine, plesača, scenarista… Pisati, skladati, slikati, izvoditi, glumiti, kipariti, plesati znači imati hrabrosti, sabranosti i slobodu umjetničkog izraza. Između ta dva pojma mora postojati ravnoteža, a ona ovisi o društvu i njegovu odnosu prema slobodi u umjetnosti. Ministar Zlatko Hasanbegović jednosmjernom retorikom stvara nesigurnost, ne otvara prostor dijalogu i sučeljavanju mišljenja, a ni ne pokazuje da shvaća svijet umjetnika, stvaratelja, onih koji obogaćuju i čine kulturu. Sloboda izražaja jedan je od najznačajnijih uvjeta za stvaralaštvo, za rad umjetnika. U demokratskom društvu umjetnici su nužni jer se u njihovim riječima, slikama, pokretima, zvuku, glasu, osjećaju bilo društva, njegove nedaće, bolesti, nemiri, nedoumice, promjene - isprepliću se raznolike sredine, pa i kulture raznih podneblja i podrijetla. Očekivalo se da će novi ministar/ica pozvati stvaratelje, umjetnike, kulturne djelatnike da progovore o problemima, teškoćama, konfliktima u društvu kako bi se i na taj način pojačao kreativni i kritički kapacitet svih građana okrenutih izazovima suvremenog društva. Dogodilo se obratno. Ministar i kulturno okružje danas su dva svijeta: prvi vjeruje da je moćan, a drugi se osjeća snažnim, iako je ugrožen, zasada verbalnim porukama i prijetnjama, te se svojim dokazanim vrijednostima bori za pstanak.
Simptom opasnih tendencija
Je li cilj inicijative samo odlazak Hasanbegovića s ministarskog mjesta ili i borba protiv politike koja ga je postavila?
ZORAN FERIĆ: Naravno da cilj nije samo odlazak Hasanbegovića s ministarskog mjesta, nego otpor politici koja je ga postavila s jasnim razlogom: da bude izvršitelj promjene paradigme, znači jedne desne ideološke revolucije koja podržava ustaštvo i koja gaji neskrivene simpatije prema NDH. Ministar Hasanbegović je samo simptom jednog krajnje alarmantnog stanja s kojim se suočava Hrvatska, ali i europske zemlje koje su pripadale bivšem socijalističkom bloku. Radi se o krajnje opasnoj desnoj revoluciji unutar Unije. Međutim, jačanje desnice ne bi samo po sebi bilo alarmantno da to ne znači reviziju povijesti i onoga što ne smije nikako biti revidirano, a to je pamćenje nacizma kao najgoreg, najkrvoločnijeg i najglupljeg režima koji je postojao na Zemlji. Temeljne europske vrijednosti su one antifašističke i svaki pokušaj da se to mijenja mora nas mobilizirati na akcije kao što je i ova naša. Pri tome se ne slažem s onima koji smatraju da u tome ministar Hasanbegović nije važan i da je on samo pijun takve politike. Ne, on je itekako važan jer ima institucionalnu moć, podršku stranke i volju da provodi takvu politiku. Sasvim je očito da tu kultura uopće nije bitna. Ministar Hasanbegović je, dakle, simptom jednog političkog stanja čije posljedice mogu biti stravične. Desničari i ljevičari na Internetu se već dugo vrijeđaju (pri čemu, naravno, prednjače desničari), časte životinjskim imenima i psovkama, i to je stvarno dio nekog grotesknog političkog folklora. Ali, prekjučer sam pročitao odgovor jednog ustašofila nekom ljevičaru: "Kad opet otvorimo Jasenovac, tebe ćemo prvog baciti u peć." Zamislimo se nad tom rečenicom.
Koje je aktivnosti inicijativa dosad poduzela? Koje namjerava poduzeti? Jeste li zadovoljni odazivom koleg(ic)a na apel?
SABINA SABOLOVIĆ: Prije svega, inicijativa se zasada bavila aktivnostima vezanim uz apel kojim se traži ostavka ministra Hasanbegovića. Predali smo predsjedniku vlade gosp. Oreškoviću najprije dio potpisa, zatim i zahtjev za sastankom uz dodatne potpise. Radili smo na vidljivosti apela, kroz medije i preko Facebook stranice za sadržaj koji su nam uz svoje video i pisane izjave poslali mnogi potpisnici. Dosta je truda uloženo i u internacionalizaciju apela, na kojoj i dalje radimo. Održali smo dobro posjećenu protestnu tribinu u Novinarskom domu koja je otvorila mnogo novih pitanja zbog kojih planiramo organizirati još tribina i razgovora. Nemamo definirane sve buduće aktivnosti unaprijed, namjeravamo pratiti rad Ministarstva kulture i biti spremni reagirati. Drago nam je zbog svakog potpisa koji stigne i svaka podrška puno znači, dodatno iz razloga što potpisuju kolegice i kolege iz različitih disciplina i različitih (van) institucionalnih pozicija, što je, mislim, rijetko i dragocjeno. Osobno razumijem da se neki kolegice i kolege iz praktičnih razloga ne žele izlagati. Iskoristit ću, međutim, priliku da apeliram na one koji misle da je "svejedno da li se oglase" i da ima "važnijih" tema. Svijet neće postati bolji sam od sebe, kaže Hobsbawm. Šutnja je trenutno podrška ovoj iz mnoštva razloga zabrinjavajućoj vladi. Ako ju ne podržavate – pokažite to glasno, na bilo koji način.
Vaš javni apel preveden je na engleski, njemački i francuski jezik. Jeste li dobili potporu stranih kolega? Smatrate li da bi pritisak iz inozemstva mogao doprinijeti Hasanbegovićevom odlasku?
GORAN FERČEC: Samo nekoliko dana od pokretanja inicijative, osim potpisa kulturnih radnika i radnica, počeli su pristizati potpisi građanki i građana izvan zanimanja u području kulture, kao i potpisi podrške iz inozemstva. Ta nas je činjenica na jednom od prvih zajedničkih sastanaka dovela do zaključka da je problem novog ministra kulture širi od okvira samo hrvatske kulture i da je važno omogućiti dostupnost informacije o razlozima zbog kojih je inicijativa i pokrenuta. Prijevod apela na navedene jezike pokazao se izuzetno učinkovitim jer je potpora iz inozemstva uistinu premašila sva naša očekivanja. Inicijativu je do sada potpisalo više od petsto kolegica i kolega iz inozemstva čiji je umjetnički, kulturni i društveni rad prepoznat i relevantan u međunarodnom kontekstu, da nabrojimo samo neke: Young Jean Lee, američka kazališna redateljica, Robert Menasse, austrijski pisac, esejist i prevoditelj, Kathy Halbreich, izvršna direktorica u Museum of Modern Art u New Yorku, Dan Perjovschi, rumunjski umjetnik, Anselm Franke, glavni kustos za vizualne umjetnosti i film u Haus der Kulturen der Welt u Berlinu, Tiago Rodrigues, kazališni redatelj i umjetnički ravnatelj Nacionalnog teatra u Lisabonu, Charles Esche, direktor Van Abbe muzeja u Eindhovenu, Alain Finkelkraut, filozof i član Francuske akademije, Zdenka Badovinac, direktorica Moderne galerije i Muzeja suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani, Veronica Kaup-Hasler, intendantica festivala Steirischer Herbst, Florian Malzacher, umjetnički direktor Impulse Theater Festivala, Andrea Fraser, američka umjetnica i profesorica na kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, Philippe Claudel, francuski pisac i redatelj, Dmitrij Vilenski i Nikolaj Olejnikov, članovi kolektiva Chto Delat iz Sankt-Peterburga, Srđan Karanović, srpski scenarist, filmski redatelj i profesor, Pascal Bruckner, francuski književnik i filozof, Stéphane Braunschweig, kazališni redatelj i direktor kazališta Odéon – Théâtre de l’Europe u Parizu, Branislav Dimitrijević, povjesničar umjetnosti iz Srbije, Damir Imamović, bosanskohercegovački glazbenik, Jack Lang, predsjednik Arapskog instituta u Parizu i u dva mandata ministar kulture i ministar obrazovanja Republike Francuske.
Čak ako inicijativa, koja je do sada sakupila četiri i pol tisuće potpisa, a koju i ministar i premijer uporno ignoriraju, ne dovede do odlaska ministra Hasanbegovića, odaziv građanki i građana unutra i van granica Hrvatske upućuje na činjenicu da problem hrvatskog ministra kulture nije samo lokalnog karaktera i isključivo vezan uz kulturu, već da u njemu prepoznaju globalnu i vrlo opasnu tendenciju jačanja konzervativnih, fašistoidnih i radikalno desnih politika.
Potpuno obezvrjeđenje kulturnog rada
Zatražili ste razgovor s premijerom Tihomirom Oreškovićem. Je li odgovorio na zahtjev? Smatrate li njegovu pasivnost kao ishod neinformiranosti, nezainteresiranosti ili naprosto slaganja s odabirom upravo ovakvog kandidata?
IVANA SAJKO: Ne, premijer Tihomir Orešković još uvijek nije odgovorio na naš zahtjev, radi čega smo smatrali da je bitno organizirati protestnu tribinu održanu 1. ožujka i javno izraziti naša stajališta, argumente i brojnost, kako se stanje u kojemu je danas kulturna scena ne bi normaliziralo pukim ignoriranjem, da ne kažem, prezirom vlasti. Moje osobno mišljenje - koje vjerojatno ne dijele svi potpisnici apela za smjenu gospodina Hasanbegovića, jer zaista nastupamo kao zbor građana raznorodnih mišljenja okupljenih tek oko težnje za zdravim društvom - jest da nas premijer najvjerojatnije ni neće primiti, budući da je kultura jedan od resora unutar kojeg se, da ponovim nedavnu izjavu sociologa Tihomila Cipeka, premijer ne miješa u vlastiti posao. Pretpostavljam da je cilj takve strategije u potpunosti relativizirati nezadovoljstvo struke, pretvoriti apel kojeg su potpisali umjetnici i intelektualci te ostali kulturni radnici u nebitnu galamu nekakvih, tobože, skrivenih interesa. Tomislav Karamarko sa svojim radikalnim stavovima o demokraciji i njenim dinamikama, a zatim sam Zlatko Hasanbegović, svojim niskim uvredama koje ni po čemu ne pristaju poziciji ministra kulture, doveli su naša imena i titule, naš rad i nagrade, naše ulaganje u ono što hrvatska kultura jest, do potpunog obezvrjeđenja, a pokušaj da o budućnosti te kulture zajedno raspravljamo i odlučujemo, označili su gotovo protunacionalnim projektom, uz veću ili manju podršku hrvatske predsjednice i hrvatskog premijera koji se na račun svega toga najvjerojatnije šale. Na engleskom. Ministar Hasanbegović tjednima nije reagirao na nebrojene izjave kulturnjaka koji su nabrajali argumente za njegovu smjenu, a onda je, u najmanju ruku cinično, tijekom već spomenute tribine, dao veliki intervju Jutarnjem listu u kojemu se raspričao o portretu Ante Starčevića što ga je ponosno okačio u svome uredu. Ta mala, a ipak značajna gesta, kojom je novi ministar kulture umjesto portreta Krleže, Marinkovića, Kovačića, Kamova ili bilo kog drugog iz redova vrsnih umjetnika i umjetnica koji su razvijali naš jezik i našu kulturnu baštinu, u svoj ured donio portret političara, jasno daje do znanja koliko su mu umjetnici i umjetnost, te smisao kulture općenito, uopće bliski i bitni.
U apelu dajete “podršku ideji kulture sačuvane od ideoloških zastranjenja, konzervativizma, nacionalizma, isključivosti i plemenskog tradicionalizma“. Kakva bi trebala biti buduća politika Ministarstva kulture da bi ostvarila takvu ideju?
IVOR MARTINIĆ: Sve dosadašnje izjave i potezi novoizabranog ministra pokazuju da Ministarstvo kulture u ovakvom sastavu sasvim sigurno neće podržavati navedenu ideju. Ključna i osnovna politika bilo kakvog Ministarstva kulture trebala bi raditi na ostvarenju ideje kulture kao prostora slobode. Kultura mora poticati dijalog, otvarati granice, uvažavati različitost, boriti se protiv bilo kakvih društvenih pojava koji bi mogli ugroziti slobodu. Ministarstvo kulture mora na sve moguće načine provoditi mehanizme zaštite i poticanja umjetnika u borbi za slobodu. Izjave vodstva Ministarstva kulture u kojem se umjetnike predstavlja kao društvene parazite, a prvim potezom se raspuštaju stručna povjerenstva, pokazuju da je politika sadašnjeg Ministarstva kulture politika jednoumlja i isključivosti. Što drugo očekivati od ministra koji je u stanju relativizirati antifašizam i otvoreno podržavati ustaštvo? Takva politika je nepovratno opasna za čitavo društvo.
Uz rigidni nacionalizam, resoru već duže vrijeme prijeti i politika štednje u vidu velikih javnih rezova i guranja kulture na tržište. Možemo li očekivati nastavak inicijative i u tom smjeru?
VEDRANA KLEPICA: Apsolutno. Naravno, problem budžeta Ministarstva kulture i njegove raspodjele traje već godinama, ali zanimljivo jest da je recentno Zlatko Hasanbegović kroz medije u javnosti kreirao atmosferu u kojoj jedan dio kulture i neprofitnih medija, i to naravno onaj koji vjerojatno po njegovom mišljenju ne podilazi nacionalnoj paradigmi, parazitira na državnom budžetu ili je nekakav protudržavni neprijatelj kojeg treba sankcionirati. Kao da se ne podrazumijeva da u uređenoj, modernoj državi mora postojati sustav u kojem dio proračuna, kao i u većini zemalja Europe, ide u kulturu, koja apsolutno treba zastupati civiliziranost, pluralizam mišljenja, razvoj i njegovanje novih tendencija u umjetnosti i kulturi koje će reprezentirati tu istu domaću umjetnost i kulturu u Europi i svijetu. I koja, najvažnije, nije sama sebi svrha, nego generira različite vrste koristi, između ostalog i onu financijsku. Hasanbegovićev stav vodi u svojevrsni rat protiv neistomišljenika u kulturi koji trebaju pronaći "alternativne metode financiranja", da ponovim jednu njegovu izjavu, bez detaljne evaluacije financiranja i proizvodnje kulturnih sadržaja. I to u trenutku kada je budžet Ministarstva kulture ionako toliko sramotno smanjen da je vrlo očigledno da već godinama nijednu vlast RH nimalo ne zanima ovaj sektor. Dakle, svakako, kultura i obrazovanje ne smiju biti isključivo gurnuti na tržište, jer ono se uglavnom vodi zaradom i zadovoljenjem masa, a ne analitičnošću, istraživanjem, propitkivanjem, napretkom i širenjem polja razumijevanja i doživljavanja.