Lenjin na Antarktiku

Lenjin je umro 21. siječnja 1924. Dva dana kasnije Staljin je svoj slavni govor otvorio sljedećim riječima: “Mi, komunisti, mi smo ljudi s posebnom svrhom. Mi smo od posebnoga kova”. Tijekom 2007. pojavile su se dvije neobično zanimljive vijesti koje su u neposrednom doticaju s tim proročkim riječima.

Najprije je početkom godine objavljena senzacionalistički intonirana vijest da je jedna britanska ekspedicija koja je dospjela do tzv. Južnog pola nepristupačnosti, točke na Antarktiku koje je najudaljenija od obale i koju je zbog terenske nepristupačnosti mnogo teže osvojiti nego geografski Južni pol, otkrila veliku bistu Lenjina. Pisalo je da se pretpostavlja da su Lenjina na vrh dimnjaka koji jedini viri iz snijega – a koji je, slučajnosti li, usmjeren prema Moskvi – postavili sovjetski znanstvenici koji su na Južni pol kročili 1958. i tamo sagradili malu istraživačku postaju koja je sada cijela prekrivena snijegom.

Druga vijest je došla krajem prošle godine. Rusi napokon, nakon više od 80 godina, planiraju maknuti balzamirano tijelo Vladimira Lenjina s moskovskog Crvenog trga i pokopati ga kako bi “zatvorili burno razdoblje ruske povijesti”. Naravno, to nije prvi takav prijedlog. Posljednji ga je iznio Boris Jeljcin, koji je svojedobno obećavao da će do kraja svog predsjedničkog mandata, sa sličnim argumentom, napokon pokopati vođu sovjetske revolucije. Ionako bi to i sam Lenjin vjerojatno htio – nakon toliko godina. Pričalo se čak da bi Jeljcin mogao potajno pokopati Lenjina, baš kao što je to svojedobno učinio Hruščov sa Staljinovim balzamiranim tijelom.

Kad se Britanci kese ispred Lenjina

Ono što povezuje te dvije vijesti nije dugovječnost i doslovna besmrtnost fizičkog, odnosno materijalnog Lenjina. Ako se prisjetimo burne povijesti “otkrivanja” Antarktike iz 19. stoljeća – a burne zato jer su ti podvizi uvijek bili povezani s određenim romantizmom: čovjek koji svojom voljom pobjeđuje nepristupačnu i hladnokrvnu Prirodu – onda i ponovno otkrivanje zaboravljenog Lenjina treba smjestiti u okvir onoga što Edward Said naziva “imaginarnom geografijom”. Termin koji treba shvatiti u smislu socijalnog konstruktivizma, po uzoru na teoriju Benedicta Andersona o “izmišljenim zajednicama”. Kao što znamo, Said je u svojoj knjizi O orijentalizmu pokazao kako je Zapad, uglavnom putem akademskih orijentalnih studija i putopisa, godinama producirao jedan specifičan pogled na Orijent koji je onda u toj vizuri postao feminiziran i nevin teritorij, ispunjen određenim romantizmom, ali kojemu se posve negirala sposobnost organizacije i stvaranja “jake” vladavine (to je, uostalom, još tvrdio i Hegel, pa zašto ne bi i noviji znanstvenici?).

Kad je svijet preplavila vijest o “otkriću” Lenjina, iznova se ponovio taj obrazac. Mi, sa Zapada – jer riječ je o Britancima – došli smo do najnepristupačnije točke Južnoga pola, u neku ruku najnepristupačnije točke Globusa uopće, i otkrili nešto senzacionalno. Usred ničega, usred bjeline antarktičkog snijega, izvirala je bista Lenjina zlatne boje. Međutim, ono što se posve zaboravilo u stvaranju tog naivno-primitivnog senzacionalizma (Britanci koji se kese slikajući se ispred Lenjinove biste baš kao što se glupavo kese Amerikanci ispred žrtava Abbu Grhaiba) jest činjenica da Rusi, ako mi već nismo znali za to, dakako nisu zaboravili na Lenjina. Dovoljno je proviriti u knjigu koju je pod naslovom Sovjetske geografske ekspedicije i otkrića napisao N. A. Gvozdetski (knjiga je prevedena samo na engleski) kako bismo pronašli izvorne fotografije dopremanja Lenjinove biste. Time u vodu odmah pada i misticizam koji je pojačan diskursom o tome da su kip “navodno dopremili ruski znanstvenici”. Naime, Lenjinovu bistu je na Južni pol 1958. dopremila treća Sovjetska antarktička ekspedicija, koju je vodio Jevgenij Tolstikov. U tom smislu britansko otkriće se može iščitati na sljedeći način: “Ovo je, dakle, dokaz da smo mi danas ondje gdje su oni bili prije 50 godina!”. A to pak može imati dva značenja: ili smo mi ovdje jer su oni propali ili smo ovdje jer oni nisu propali. Radi se isključivo o tome kako ćemo protumačiti taj simbolički karakter Lenjinove biste.

S jedne strane, Lenjinova bista usred Antarktike, po teoriji slavnoga Hitlerova arhitekta Alberta Speera o “vrijednosti ruševina” (‘ajmo sagraditi velike građevine, pa ako Treći Reich jednom i propadne, barem će iza njega ostati ruševine nalik na one rimske, i time svjedočiti o veličini našeg carstva), potvrđuje da je “ideja komunizma”, unatoč vremenu i katastrofalnim uvjetima, ipak opstala. Doista, ako se igdje ostvario Staljinov san o nikad sagrađenoj Palači Sovjeta, zdanju visokom 420 metara, na vrhu kojega bi bio gigantski kip Lenjina od čak 70 metara, onda je to na Antarktici. Lenjinova bista usred bjeline, ako snijeg zamijenimo za oblake, doista nalikuje na ostvarenje Staljinova sna. S druge strane, Lenjinova bista ide Zapadu u prilog jer samo svjedoči o anakronizmu prošlosti i nečemu što smo odavno nadvladali. Premda su Rusi ti koji su prvi – sada već davne 1819. godine – “otkrili” Južni pol, te time stekli prvenstveno u “osvajanju” tog kontinenta, već je godinu dana nakon postavljanja Lenjina, dakle 1959., potpisan Antarktički mirovni sporazum – prvi takav sporazum u Hladnom ratu! – kojim su se SAD, Velika Britanija i bivši SSSR obvezali da će Antarktika služiti isključivo za znanstveno istraživanje i da se na njemu neće provoditi nuklearni eksperimenti.

“Otkrivanje” Lenjina na Antarktici, ako imamo u vidu te dvije strane simboličkog značaja materijalnog znaka – a ideologija, kazat će Vološinov, ne može biti odvojena od materijalne stvarnosti znaka – nije ništa drugo nego zapadno otkrivanje Utopije; i to ne samo otkrivanje komunističke utopije. Kao što je Antarktika još od Ptolomeja, pod nazivom Terra Australis Incognita, bila onaj idealni kontinent koji je pridonosio ravnoteži svijeta, tako je i dan danas jedini kontinent na kojemu ne važi suverenitet kao klasični politički koncept i, da bi sav paradoks mirovnog sporazuma bio veći, jedini kontinent na kojem se dvije suprotstavljene države, od kojih jedna ima atomsko naoružanje, kao što su Sjeverna i Južna Koreja, obvezuju da neće koristiti atomsko naoružanje. Dakle, Južni pol je ujedno, i to posve sukladno posljednjoj rečenici sjajne Škiljanove knjige o kartografiji da je “možda svaka mappa mundi zapravo karta Utopije”, upravo zbog te nemogućnosti ravnoteže dokaz propasti ne samo sovjetske utopije nego i zapadne.

Mi, komunisti, ljudi od posebnoga kova!

Da se kod otkrića Lenjinove biste možda prije svega radi o otkriću propasti zapadne (neoliberalne) utopije potvrđuje, naizgled paradoksalno, i sudbina Lenjinova mauzoleja u Moskvi. Samo dan nakon što je Staljin izrekao svoje sudbonosne riječi o komunistima kao ljudima posebnog kova, Lenjin je završio u mauzoleju. Staljinov govor je doslovce materijaliziran: komunističko tijelo ne propada! Ono je od posebnog kova. Razlog je s jedne strane narodna volja: 21. siječnja 1924. u centralni komitet Komunističke partije pristiglo je na desetke tisuća pisama običnih ljudi koji su zahtijevali da Iljič fizički ostane uz njih. S druge strane, Staljin je balzamiranje druga (kojeg je izdao) mogao upotrijebiti kao savršen kapital za grabljenje vlasti. Lenjinova prezencija i vječnost trebala je očuvati njegovu karizmu, a samog Staljina katapultirati kao jedinog baštinika “istine” Oktobarske revolucije i velikog sovjetskog projekta. Lenjin u mauzoleju u tom smislu nije ništa drugo nego Staljinov projekt. Na njegovu sreću, unatoč velikim problemima, vijeće stručnjaka na desetu obljetnicu Lenjinove smrti, 1934., ustanovljuje: Lenjinovo tijelo će biti sačuvano za vječnost (to nije narušila ni invazija nacista, kad je mumija nakratko evakuirana u Sibir). Štoviše, bugarski filozof Vladislav Todorov daje zanimljiv proračun: šezdesetih godina se Lenjina moglo posjetiti na samo 80 sekundi (i danas se čuvari znaju izderati “Nemojte stajati!” posjetiteljima koji krše taj davno donesen pravilnik), a da cijelo čovječanstvo vidi Lenjina trebalo bi 10.147 godina. U svakom slučaju, daleko više nego što sami možemo poživjeti, odnosno daleko više nego što uopće možemo zamisliti. U tom smislu Lenjin je doista sačuvan za vječnost.

Ako danas pogledamo sudbinu Lenjinova mauzoleja i prakse balzamiranja, vidjet ćemo da i otkriće Lenjinove biste ne dovodi samo do demistifikacije sovjetskog sna, nego i zapadnog. Prvi detalj je očit, a otkriva nam ga Nehru koji je 1929. nakon posjeta Mauzoleja zapisao: “On nosi uniformu, i njegova ruka je gotovo stisnuta u šaku. Čak i u smrti je diktator”. Danas mrtvi “vječni” Lenjin nosi odijelo i kravatu. Jedan drugi detalj još nam jasnije pokazuje da je Staljinov projekt zapravo samo prokrčio put ka “pozapadnjavanju” Rusije. Kako to otkriva Ilja Zbarski u svojoj knjizi Lenjin i druge mumije. Moj život u sjeni mauzoleja, sin Borisa Iljiča Zbarskog, čovjeka koji je zaslužan za balzamiranje Lenjina, nakon raspada SSSR-a laboratorij za balzamiranje – koji je, uzgred rečeno, tijekom sedamdesetih, kao dar SSSR-a svojim sestrinskim državama, mumificirao i druge komunističke poglavnike: Dimitrova (Bugarska), Ho Ši Mina (Vijetnam) i Netoa (Angola) – postao je putem privatizacije poligon za balzamiranje ruskih mafijaša, nove elite koja je zamijenila staru nomenklaturu.

Time se samo potvrđuje da je Trocki doista bio u pravu kad je u svom predviđanju iz tridesetih godina izjavio kako sovjetski režim može završiti samo na jedan od dva načina: ili radničkim protestom protiv režima, ili situacijom u kojoj će nomenklatura, nezadovoljna političkom moći, izravno posegnuti za vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i tako se pretvoriti u kapitaliste. Ako sada iznova prizovemo Lenjinovu bistu s Antarktike, koja bi uskoro mogla postati i turistička atrakcija, onda možemo ustvrditi da je Alain Badiou u pravu s tvrdnjom da je “realni socijalizam”, unatoč svim svojim užasima, bio jedina politička snaga koja je predstavljala stvarnu prijetnju globalnoj vladavini kapitalizma. Premda sin čovjeka koji je balzamirao Lenjina danas smatra da je Mauzolej, koji je čak i Unesco proglasio dijelom svjetske baštine, barbarski anakronizam, i da je konačno došlo vrijeme da se Lenjina pokopa, Lenjinova mumija koja je okrenuta prema Staljinovoj mumiji i zidinama Kremlja (gdje je potonji pokopan 1961.) posve nehotice podsjeća da komunizam napokon treba prestati izjednačavati samo sa Staljinovim projektom.

Navodno se Staljinov leš ispod zemlje i dalje ne može razgraditi zbog biokemijskih supstanci koje su mu dodane pri mumificiranju, a nije li to još veća kazna od one koja je zadesila Lenjina: dakle, ne samo vječno biti fizički živ, nego biti pokopan a ne moći istrunuti, odnosno biti “vječan” a ne moći to pokazati kao što to čini Lenjin.