Lijepe ljubavne priče

Gospodin doktor Jacques i pojas nevinosti

Gospodin doktor Jacques živi u dvadesetom stoljeću. Ima lijepu ženu, sva buja od ljepote. Više puta su joj susjedi vidjeli grudi kad bi se previše nagnula dok bi zračila jastuke na prozoru. Susjede i nije bilo previše briga za prevelike grudi doktorove žene, ali je gospodin doktor Jacques ostao osupnut.

I tako gospodin doktor Jacques, koji živi u dvadesetom stoljeću, jedno jutro prije nego će otići na posao, pije kavu i gleda emisiju o trinaestom stoljeću, u kojoj govore kako pojasi nevinosti i nisu bili tako česti kao što bi se to po starim legendama dalo zaključiti. Pomisli gospodin doktor, kako onda po nekoj paraleli ni sve te priče o preljubima i varanjima nisu toliko česte u stvarnosti, kao što bi se to iz današnjih filmova i TV-serija dalo zaključiti. Ne zadovolji ta misao gospodina doktora, ali ipak mu kava bijaše trunku ukusnija.

Ma, nije gospodin doktor ljubomoran, kao što bi se to iz ove priče dalo zaključiti, nego je dvadeseto stoljeće nekako iskvareno. Djeca sazrijevaju premlada, a ljubav više nema onu čistoću kao nekad. I popi gospodin doktor svoju kavu, a stoljeće tiho završi i klizne u iduće – jednako isto.

Kapetan Izland Mura i ljubav velika kao Sahara

Želeći joj iskazati veličinu njegove ljubavi, kapetan Izland Mura je bosonog pretrčao sedamdeset kilometara izrazito užarene pustinje do male oaze gdje je njegova draga krenula na izlet s grupicom turista koji su željeli osjetiti pravi žar Sahare. Ne rekavši joj ništa na rastanku, on se cijelu noć u znoju prevrtao u postelji, a onda i prije zore iskočio iz kreveta i trčao za tragom vozila sve do oaze samo da joj kaže da je voli, i spreman otrčati natrag nakon što zadovolji svoje srce.

Srećom, ona ga je tada zagrlila i nije ga pustila više nikad i nikud od sebe.

Dvadeset godina kasnije, dok kapetan sjedi na verandi u naslonjaču i čita novine, a njegova draga čisti kuću, te istovremeno kuha ručak i previja dvoje unučadi, njemu je preteško otići do trgovine umjesto nje, jer je sunce prejako.

U svih tih dvadeset godina nije se ni za trunku smanjila njegova velika ljubav prema njoj. On je i danas voli jednako kao i prvi dan. Pa možda i više.

Ledeni krajevi Roalda Amundsena

Nakon gotovo tri godine plovidbe po sjevernim morima norveški istraživač Roald Amundsen bio je prvi čovjek koji je preplovio iz Atlantskog u Tihi ocean kroz arktički arhipelag. Kad se tisuću devetsto i šeste vratio u Oslo, dočekala ga je oduševljena javnost. Velikog polarnog istraživača između tisuće drugih pitanja, na jednoj svečanoj večeri koju je organizirala sama kraljevska obitelj, pitali su i jedno izrazito glupo pitanje: Recite nam, je li Sjeverni pol doista hladan?

Izazvavši odgovorom nekoliko trenutaka sablasne šutnje, a onda gromoglasnog smijeha, Roald Amundsen je po prilici rekao: Hladan, ali ni upola koliko postelja moje supruge.

Četrnaestog prosinca devetsto i jedanaeste, tek nekoliko godina nakon spomenute večere Roald Amunsen osvojio je Južni pol, postavši prvi čovjek u povijesti koji je koraknuo na devedesetu paralelu ispod ekvatora.

Danas se zna da su temperature na Antarktiku prosječno do dvadeset stupnjeva niže od onih na Arktiku.

Terica

Kad je Terica upoznala svog dečka, nosila je haljinu iz koje joj vire sise kad razuzdano pleše, bila je u društvu sedmorice muškaraca u veselom kafiću lude atmosfere i razuzdano je plesala. Dečko nije imao nikakve šanse da je ne primijeti i da se ne zaljubi. Pa ju je i primijetio i zaljubio se i voljeli se još dugo dugo nakon te večeri. I nasta ljubav, jedna od najljepših koju poznajem. On je najbolji dečko od svih, i svaki joj dan to dokaže. Samo nekoliko stvari ne podnosi i ona ih je morala prekrižiti.

Onu haljinu, njene prijatelje i onaj kafić. I nikako je ne voli vidjeti kad pleše.

Subota

“Svatko u svom vrtu može iskopati malo radosti samo ako ništa ne očekuje od lopate ni od zemlje”, govorio je subotom poslije ručka djed. Subota je bila pravo vrijeme za takve misli. Subotom su se svi ostavljali svojih poslova i dolazili pomagati djedu u vrtu. A djed je subotom spremao ručak za sve svoje potomke. Zbog subote su umirale kokoši iz djedova vrta. Subota je bio drukčiji dan.

Samo je jedne subote djed zaboravio izreći svoju mudrost za poslije ručka, a prije zdravice. Te je subote u djedovom vrtu napokon iskopana radost.

Rijeka Čezma

Kad je sredinom prošlog stoljeća Martin Hajdek s ekipom geologa i energetičara krenuo u Moldaviju proučavati pritok Čezme i mogućnosti za izgradnju brane, Josipa Hajdek je pošla za njim proučavati ljubavne običaje Moldavaca.

Prve analize pokazale su da je Čezma puna potencijala i da su Moldavci izraziti romantici. Čak i u gornjem toku postojalo je nekoliko sjajnih lokacija, kao što se Martin znao, crveno ushićenih očiju i od uzbuđenja sjajnog lica, našaliti s kolegama navečer uz moldavsko crveno vino: “Tu je priroda napravila divno umjetno jezero!” Štoviše, bogatstvo i snaga gornjeg toka ukazivali su na to da će ih u donjem toku dočekati još ugodnija iznenađenja.

Do sličnih zaključaka je došla i gospođa Hajdek.

Ovdje je dio pisma koje je gospođa Hajdek napisala svojoj kćeri prije nego će se odreći svoga imena:

“Drago zlato moje! Ti znaš da si moj jedini cvijet! Ti ne znaš kolika je tuga mosta nad rijekom koja buja. Neka tvoja spoznaja potakne nesretnu kišu i preplavi tužni most. Nikad si nemoj dopustiti biti most! Uvijek budi rijeka!”

Velimir Periš rođen je 1975. u Zadru. Živio je i radio u Zagrebu i Zadru. Bio je privatni poduzetnik, profesor, pomoćnik u pisarnici, programer/projektant i pjesnik. Nastavljajući liniju poslova na ‘’p’’, sad je pisac. Objavljivao je u Vijencu i Plimi. Dobio je Sferu za najbolju priču 2002.