Prošlogodišnjoj dobitnici Prozaka u izdanju Algoritma
nedavno je objavljena knjiga 100 % društveni uzgoj
Sve o čemu je razmišljao u trenutku kad je poravnavao šešir na glavi bilo je kako će danas biti stvarno lijep dan. Sekundu potom, još uvijek razmišljajući o današnjem danu, skinuo je šešir kako bi podrezao dlake u ušima. Lijepo, lijepo, sve je na mjestu, više niti jedna dlaka nije naočigled virila, zubalo je dobro očetkao i uglancao do visokog sjaja i bio spreman. Vratio je šešir na glavu i pomaknuo ga malo u lijevu stranu kako bi ležerno pokrivao njegovu bijelu bujnu kosu. Dobro se pogledao u ogledalu, vidio je odbljesak svojih zlatnih manšeta i nasmiješio se. Tako, tako, danas će biti lijep dan.
Sunce je potpuno nepozvano upadalo u svaki kutak njegova stana, ispunjavajući ga toliko potrebnim optimizmom. Kava i novine. Prvo kava i novine. Predugo je već čekao. Bio je siguran da će danas konačno uspjeti, pobijediti samog sebe i nastaviti ono što je mogao ali nije, 50-ak godina ranije. Kako vrijeme prolazi, pomislio je. Uz pomalo bolan jauk prignuo se kako bi obuo cipele, stari model, prava talijanska koža, razgažene, posjetile postolara u više navrata, koristeći pritom žlicu za obuvanje. Sada su već i osnovne radnje zahtijevale mnogo truda. Ali bio je siguran da je danas taj dan.
Otvorio je ulazna vrata i zabljesnula ga je svježina proljeća. Na licu mu je osvanuo spontani osmijeh. Zlatni zub zacaklio se na suncu, a on je spremno zakoračio u svoju budućnost. Lijeva, desna, štap. Lijeva, desna, štap. Iznenadila ga je odlučnost kojom je kročio naprijed. Da je barem tako bilo i prije toliko godina. Ulovio se u krivom razmišljanju i brzo otjerao zlokobne misli. Danas je želio samo optimizam. Što je bilo, bilo je, razmišljao je. Danas je moja budućnost.
Svoj je novi život želio započeti šalicom dobre kave. Turske, one prave kakvu je nekad znao piti. Odlučio je sjesti na prvu terasu koja mu se prepriječi na putu jer bez obzira na optimizam, on je bio star čovjek i noge su ga počele boljeti već nakon nekoliko desetaka metara. Lijeva, desna, štap. Lijeva, desna, štap. Primijetio je nekoliko prstiju uperenih u njegovo nedjeljno odijelo. Danas se ljudi više ne oblače lijepo kao nekad, razmišljao je. Nekoliko metara ispred sebe ugledao je vanjsku terasu nekog kafića.
Odlučio je sjesti. Odložio je štap na stolicu pokraj sebe. Učinilo mu se kao da su razgovori na trenutak zastali, a zakleo bi se i da je čuo riječ djedica upućenu sa susjednog stola. Ne, neću se uzrujavati. Danas mora biti lijep dan. Iza leđa mu je iskočio konobar. Naručio je jutarnje novine i tursku kavu. Tursku nemamo, espresso, cappuccino ili latte, recitirao je konobar. Tursku molim, ponovio je još jednom. Lijep dan. Sklopio je ruke u krilu i trudio se uživati u zraku aromatiziranom mirisom proljeća. Vidio je konobara kako prilazi s njegovom kavom. Vaš espresso, rekao je i tutnuo mu šalicu pod nos. Tursku, tursku sam naručio. Konobar je mahnuo rukom, već okrenut leđima, polako nestajući u mračnoj unutrašnjosti kafića. Okrenuo je novine na stražnju stranu i počeo ih listati prema prednjoj. Došavši do stranica crne kronike, instinktivno ih je zatvorio, sjetivši se kako ovo mora biti dobar dan. Ako nastavim, vijesti će biti samo gore.
Ovo bi trebao biti lijep dan. Moj novi početak. Kava je bila jako loša. Iznenada je na nebu uočio crni oblak te brzo izbrojio kovanice i ostavio ih na stolu. Trebao je požuriti. Imao je još toliko toga za obaviti, toliko zaostataka. Korak po korak, tako ću riješiti sve što treba. Uočio je autobusno stajalište. Noge su ga sad već stvarno boljele, i ne samo noge, nego i desni kuk, donji dio leđa, a osjećao je i kako ga pomalo lovi i blaga viroza. Lijeva, desna, štap, lijeva, desna, štap. Strpljenje ga je napuštalo, osjećao je kako će se uskoro rasprsnuti zajedno s onim crnih oblakom iznad njegove glave, te je odlučio malo, samo malo promijeniti svoje planove. Može ući u prvi autobus koji naiđe, i kamo ga odvede, od tamo će započeti svoj novi život. Dobar plan. Samo mala promjena. Nema veze. Samo mala. Osjetio je kap kiše na nosu i shvatio to kao potvrdu svoje odluke. Srećom, broj 70 se približavao pa se i on stao približavati što bliže cesti kako bi prvi ušao u autobus. Lijeva... Štap... Desna... Štap... Osjetio je još jednu kap. Ovog se puta zadržala na obrvi. Pogledao je prema nebu. Autobus je sada bio već sasvim blizu. Sve bliže... Mahnito je trubio. On je još gledao u nebo. Kap...kap...kap... Osjetio je kapi po obrazima. Jedna mu je pala u oko. Zatvorio je oči... Čuo je kako zvuk postaje sve glasniji i dulji i glasniji i ... škripu kočnica. Uzvike ljudi oko sebe. Netko ga je naglo povukao za rukav. Zateturao je par koraka unatrag i shvatio da je izbjegao nesreću. "Deda malo više opreza!" čuo je uzbuđeni uzvik negdje oko sebe Ubrzano je treptao disao ubrzano razmišljao Zavrtjelo mu se štap ispao iz ruke i umalo je pao na zemlju Kiša je počela padati sve jače i jače i jače prešla iz kapanja u pljusak i shvatio da će mu uništiti šešir. Shvatio je da je ovo bio i jedan od najuzbudljivijih trenutaka u njegovom životu. Osjetio je kako mu srce prebrzo tuče ispod nedjeljnog odijela. Oko njega su se okupili ljudi, šofer je izašao iz autobusa i vikao nerazumljive riječi. Dobro sam. Dobro sam. Nasmiješio se i kimnuo okupljenima. Autobus je još stajao, vrata su još uvijek bila otvorena i netko mu je pomogao da uđe.
Promatrao je ljude oko sebe, slušao razgovore, gledao nizove kuća i zgrada i trgovina koje su se gubile iza njega. Netko mu je ponudio sjedalo, ali odmahnuo je rukom. Odjednom je vidio sve nove mogućnosti i shvatio da je danas ipak stvarno lijep dan. Imao je osjećaj da mu se otvorio jedan posve novi svijet. Izbjegao je smrt, pomislio je, to je nešto značilo. Autobus je stao na prvoj stanici i on je izašao. Odlučio je učiniti još nešto neplanirano, nešto nepromišljeno. Skrenuo je u prvu ulicu s lijeve strane na koju je naišao.
Lijeva, desna, štap. Lijeva, desna, štap. Oblaci su ponovno nestali, sunce se ispililo.
Korake su zamijenila iznenadna pitanja. Ne, ne može biti? Kako? Kako je ovo moguće? Ispred sebe je ugledao svoju kuću. Noge više nije osjećao. Osjetio je kako se javlja migrena i odlučio da je to znak za povratak.
Nema veze, mislio je. Sutra je novi dan. Sutra će biti lijep dan.
Iva Tkalec (Varaždin, 1984.) diplomirala je informatiku na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, Sveučilište u Zagrebu. Prvu priču napisala je 17. ožujka 2011. godine. 2012. godine ozbiljno shvatila pisanje. Do danas je objavila oko 30 priča. Osvojila je drugu nagradu za kratku priču na natječaju Stanislav Preprek 2011. godine. Putem natječaja Reč u prostoru odabrana je za sudjelovanje na Aprilskim susretima u Beogradu 2012., 2013. i 2014. godine te na prvom Tookbook Storytelling događanju 2014. godine. Finalistica je nagrada Stjepan Džalto, Slavko Kolar, Vranac, i Zlatko Tomičić. Primljena je u Varaždinsko književno društvo.