Mario Kopić  

Ljubav ili smrt!

Ožujka 1926. objavio je Denis de Rougemont u Revue de Genève ogled “Zbogom lijepi neredu”. Jean Pauhlan, tadanji arbitar francuske književnosti, urednik famozne Nove francuske revije, kojemu ništa vrijedno s francuskog jezičnog područja nije promaklo, piše autoru s molbom da mu pošalje neobjavljene radove. Ime Jeana Paulhana nije ništa govorilo mladom De Rougemontu. Odgovorio mu je kratkim pismom: “Gospodine, meni je devetnaest godina i moja je ladica prazna. Čim budem nešto napisao, poslat ću vam”. Tri godine kasnije De Rougemont će se naći u Parizu i u jednom salonu, gdje je jedva koga poznavao, presretne ga stariji gospodin i oslovi: “Prošle su godine, gospodine, otkada sam vas zamolio za suradnju”. Bio je to Jean Paulhan, nije zaboravio mladog Švicarca, ponosna i darovita.

Osim po nešatelskom akcentu, De Rougemont će se u Parizu razlikovati i po privrženosti duhovnom angažmanu, bitno određenom djelom Kierkegaarda i Karla Bartha. Francusku će javnost upoznati s njihovim djelima, kao i onima Berdjajeva, Ortege y Gasseta, Jaspersa i Heideggera. Druženje s Mounierom i Gideom, suradnja s Novom francuskom revijom te prva knjiga Dunavski seljak, zemljopisno i duhovno otkrivanje “Europe”.

Nemoć pobjednika i gubavi kamen Stečaj nakladnika kod kojeg je urednik ostavlja ga bez posla, piše Politiku osobe (1934) i prevodi Dogmatiku Karla Bartha. Studijsku godinu 1935/36. provodi kao lektor na Sveučilištu u Frankfurtu. Djela Misliti rukama (1936) i Dnevnik intelektualca bez zaposlenja (1937) proslavit će ga i uvrstiti među najizvornije mislioce mlađeg naraštaja. Utvrđujući svoj personalizam u vrijeme kada se na drugoj obali Rajne pojavljuje oličenje antipersonalizma, De Rougemont će u Njemačkom dnevniku (1938) zapisati: “Proživjevši gotovo godinu dana u hitlerovskoj Njemačkoj, imao sam običaj reći, kada bih bio upitan za razloge zbog kojih su toliki Nijemci pristali uz bjelodano bezumnu doktrinu: vidio sam neke svoje studente kako postaju nacisti. Vidio sam kako se fizički mijenjaju. Dobili su tvrd izgled, objektivan pogled, bljedilo u licu, otežalost donjeg dijela obraza, po čemu se već na prvi pogled prepoznaje nacistički šef. Ma kako vam to moglo izgledati malo ozbiljno, ali vjerujem da je totalitarizam virus, i ako ga dobijete, nećete mu se više moći oduprijeti”.

Samo sat nakon Hitlerova ulaska u Pariz, 15. lipnja 1940. godine, poslat će članak dnevniku La Gazette de Lausanne. U njemu će, između ostalog, zapisati: ‘’Riječ je o magičnoj nemoći tog pobjednika: sve što hoće prigrabiti mijenja se njegovim prilaženjem u rastopljeno željezo, u hrpu gubavog kamena’’. To, kao i suosnivanje jedne od prvih organizacija pokreta otpora Hitleru, Ligue du Gothard, pribavili su De Rougemontu, na intervenciju njemačkog veleposlanika, “zbog uvrede stranog državljanina (sc. Hitlera)”, zatvor u Švicarskoj i kasnije egzil u Sjedinjenim Američkim Državama. No De Rougemont je u to vrijeme već stekao svjetsku slavu knjigom o najtemeljnijem i najsuptilnijem od svih fenomena: ljubavi. Knjiga Ljubav i Zapad, napisana u vrlo kratkom vremenu, gotovo u jednom mahu, objavljena je 1939. godine, s prvim engleskim i američkim prijevodom koji dolaze prvih mjeseci europskog i potom svjetskog rata.

Knjiga je prevedena i na hrvatski 1974. godine, no to je izdanje danas teško nabavljivo, a i sam prijevod ima niz manjkavosti. Do eventualno novog ili redigiranog prijevoda, osvrnimo se na taj neizostavni klasik povodom nedavne pojave njegova srpskog prijevoda.

Eros i agape Ljubav i Zapad složeni je ogled u kojem su pitanja religije, kulture, mitologije, filozofije, literature, psihologije i morala postavljena tako da se recipročno objašnjavaju. Brojne teze i suptilne analogije koje predlaže mogu se svesti na De Rougemontovo nastojanje da naspram kršćanstva pod utjecajem istočne, “manihejske” tradicije, postavi izvorno, “pravovjerno” kršćanstvo, čiji bi istinski nasljednik imao biti kršćanski personalizam. Fundamentalna opreka u životu jest opreka između poganske i kršćanske ljubavi, između erosa i agape: između ljubavi koja nas šalje u budućnost i ljubavi koja nas obvezuje ovdje i sada.

“Eros je sužanj smrti, jer hoće egzaltirati život iznad konačnosti i ograničenosti čovjeka kao kreature. Tako nas impuls, koji čini da obožavamo život, stropoštava u njegovo negiranje. U tome je duboka bijeda, očaj erosa, njegovo neizrecivo sužanjstvo – izražavajući ga, agape ga oslobađa. Agape zna da zemaljski i vremenski život nije vrijedno obožavati, niti ubijati, treba ga prihvatiti u poslušnosti Vječnom. Jer naša se sudbina, naposljetku, odigrava ovdje dolje. Ljubiti treba na zemlji. A onkraj nema obogotvorujuće noći, nego Sud Stvoritelja.”

Prirodni čovjek, poganin, navodi De Rougemont, to nije mogao zamisliti. Bio je osuđen vjerovati u Eros i prepuštati se njegovoj “najmoćnijoj želji”, od nje očekivati izbavljenje. Nije mogao postupiti drukčije nego od erosa načiniti boga. To je bila njegova najveća, najopasnija i najmisterioznija moć, najdublje povezana sa samim životom. “Sve poganske religije diviniziraju Želju. Sve traže oslonac i spas u Želji koja stoga ubrzo postaje najljući neprijatelj života, zavodljivost Ništine”. Jer Eros ga je mogao odvesti samo u smrt. Eros, naša najviša želja, egzaltira naše želje samo da bi ih žrtvovala. Ostvarenje ljubavi je negiranje svake zemaljske ljubavi. Njezina sreća je negiranje svake zemaljske sreće. “Promatrana sa životnog motrišta, takva Ljubav može biti samo totalna nesreća”. Za dualističku, manihejsku koncepciju, karakterističnu za poganstvo, vrhunac koje je grčka kultura, život u tijelu je samo nesreća, dočim je smrt krajnje dobro, iskupljenje za grijeh rođenja, reintegracija u Jedno i u svjetlu istovjetnost. Iz tog zemaljskog života možemo postupnim uspinjanjem, progresivnim i dobrovoljnim umiranjem, askezom kao negativnim aspektom prosvjećenosti, dospjeti do svjetlosti. No kraj duha, njegov cilj, ujedno je i kraj života.

Konačan je cilj te dijalektike dakle ne-život, tjelesna smrt. Bog Eros egzaltira i sublimira naše želje, povezuje ih u jedinstvenu želju i tako uništava. Jer su noć i dan, svjetlo i tama, nespojivi, čovjek koji pripada noći/tami može se spasiti samo ako prestane postojati i “izgubi” se u okrilju božanstva.

Smrt samom sebi “Kršćanstvo posvema preokreće tu dijalektiku svojom dogmom o Kristovu otjelotvorenju u Isusu. Umjesto da smrt bude krajnji cilj, ona postaje prvi uvjet. Ono što Evanđelje naziva ‘smrt samom sebi’ početak je novog života, ovozemaljskog. Nije to bijeg duha izvan svijeta, već njegov prisilni povratak u naručje svijeta! Neposredno ponovno stvaranje. Ponovna potvrda života, naravno ne starog života, i ne idealnog života, nego onog sadašnjeg koji je Duh ponovno prisvojio. Bog – pravi Bog – stvorio je sebi čovjeka, pravog čovjeka. U osobi Isusa-Krista tama je doista ‘primila’ svjetlost. I svaki se čovjek od žene rođen, koji to vjeruje, duhom odmah preporađa: mrtav za sebe i mrtav za svijet, ukoliko su čovjek i svijet grešnici, ali vraćeni sebi i svijetu, ukoliko ih Duh hoće spasiti. Otada ljubav više nije bijeg i stalno odbijanje čina. Počinje onkraj smrti, ali se vraća životu. I ovim preobraćenjem ljubavi pojavljuje se bližnji”.

Dualizam svjetla i tame, doveden do svojih logičkih krajnosti, hegelijanski kaže De Rougemont, dostiže s obzirom na život apsolutnu nesreću: smrt. Za Eros je živo biće tek varljivi pretekst, prilika da se rasplamsa. Zato ga se trebalo odmah otresti, budući da je htio sve više gorjeti, gorjeti sve do smrti. Pojedinac je bio samo greška, zatamnjenje jedinstvena bića. “Kako ga uistinu ljubiti takvog kakvo je bilo?” Religiozni čovjek okretao je dakle leđa stvorenjima što ih je njegov bog ignorirao. I izlaz je bio samo s onu stranu. Tomu nasuprot, Bog kršćana, i samo on, nije nikoga odbacio. Naprotiv, on nas je prvi zavolio, unatoč našoj ograničenosti, štoviše, našu je ograničenost čak i prikrio. “Prikrivajući čovjekovu grešnost i izdvojenost, ne griješeći i ne izdvajajući se, Božja nam je ljubav utrla radikalno nov put, put posvećenja. Suprotnost sublimaciji, uzaludnom bijegu s onu stranu konkretnosti života”. Ljubav postaje pozitivan čin, čin transformacije.

Dok je eros nastojao zakoračiti u beskraj, kršćanska je ljubav ili agape poslušnost u sadašnjosti. Jer ljubav prema Bogu znači slušati Boga koji nam nalaže voljeti jedni druge, zapovijed ljubavi prema neprijatelju je napuštanje sebeljublja, želja i tjeskobe, smrt izolirana čovjeka, ali isto tako i rođenje bližnjeg. Iz toga proishodi da ljubav nije isto što i zaljubljenost: “Biti zaljubljen ne znači nužno i ljubiti. Biti zaljubljen je stanje, ljubiti je čin. Stanje podnosimo, na čin se odlučujemo. Dakle, obvezu koju nosi brak nije moguće časno primijeniti na budućnost stanja u kojem smo danas; ali može i mora sadržavati budućnost naših svjesnih činova koje preuzimamo na sebe: ljubiti, ostati vjeran, podizati djecu. Vidimo koliko su različita značenja riječi ljubiti u svijetu erosa i u svijetu agape. Još bolje to vidimo ako ustanovimo da nam Bog iz Svetog pisma ljubav zapovijeda. Prva zapovijed Dekaloga Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom može se odnositi samo na djela. Posve bi besmisleno bilo od čovjeka zahtijevati neko čuvstveno stanje. Imperativ ljubi Boga i bližnjeg svojega kao samog sebe stvara strukture aktivnih odnosa. Imperativ budi zaljubljen bio bi besmislen; ili bi, ako bi bio ostvariv, čovjeka lišio njegove slobode”.

S ovakvim određenjem agape, kršćanska “nesebična ljubav”, prema De Rougemontu, javlja se naposljetku u svom punom svjetlu, kao potvrda bića na djelu. Poganska “ljubav-strast”, eros, otrov je idealističke askeze, sve ono što Nietzsche inače predbacuje kršćanstvu. Kršćanska ljubav, uključujući zapovijed ljubavi, drugoga ljubi “takvog kakav on jest, umjesto ideje ljubavi ili njenog smrtnog i slatkog plamena”. Dakle, eros, a ne agape, slavi naš nagon smrti i želi ga idealizirati. Agape ne zna uništavati, čak ne želi uništiti ni ono što uništava; erosu se osvećuje spašavajući ga. Eros se rješava svoje smrtne uloge i oslobađa svoje sudbine. “Čim prestaje biti bogom, prestaje biti demonom”. Eros kao eros nije grijeh, grijeh je sublimacija erosa. Svoje pravo mjesto ima u “provizornoj ekonomiji Stvaranja, odnosno onog ljudskog”, dakle ne pripada mu ništa što je više od toga.

Ljubav kao volja U pozadini svih De Rougemontovih teza, koji inače kao i Nietzsche potječe iz obitelji protestantskih pastora, nalazi se vjera u postojanje “kraljevstva nebeskog”, raja s Bogom kao jamcem besmrtnosti i pravednosti. Otuda ne samo bezuvjetno povjerenje u Božje zapovijedi, nego i u njihov apsolutni primat. Primat i u tom smislu da zapovijed ljubavi prethodi samoj ljubavi. Kršćanska ljubav jest to što jest samo kao htijenjem preparirana ljubav. Nije prije svega čuvstvo, nego volja. To je pravo značenje De Rougemontova naglašavanja da ljubav nije stanje, nego čin na koji se odlučujemo, dakle voljom ‘’proboden’’ čin. U ime volje, recimo Božje volje, Rougemont nastupa kako protiv požude tako i protiv žudnje.

Ne nastupa samo protiv erosa, nego i protiv seksa. Zapravo eros smatra samo sublimiranim seksom, a žudnju samo duševnim produžetkom tjelesne požude. Najsnažnije odbacuje zato upravo spontanu ljubav, ljubav na prvi pogled, koju neposredno povezuje s trubadurskom ili romantičnom ljubavlju, s ljubavlju koju ne smatra ljubavlju, nego samo zaljubljenošću. U njenom sublimnom obliku, zaljubljenošću u samu ljubav. No ne u istinsku ljubav, jer u sintagmi “ljubav prema ljubavi”, koju često koristi, dakako pejorativno, ljubav naposljetku ne znači ljubav: niti ljubav na prvom, niti ljubav na drugom mjestu.

Ljubav u tom slučaju znači perverznu, s kršćanskog gledišta naložene ljubavi, upravo izopačenu, samovoljnu i nedomišljenu ljubav. No agape, kao naložena ljubav, unatoč svojoj nesebičnosti, nije sva ljubav. Ljubav prema majci je djelatna ljubav, ljubav-čin, nije dakle samo stanje, ali ipak u osnovi nije voljni čin. Nije ponajprije stvar htijenja, odnosno volje, nego čuvstva. Tako je i s ljubavlju prema životu. Ako bi ljubav spram života bila naložena, tada bi ona živjela kao dužnost, nipošto kao radost. A ljubav spram života ponajprije je veselje spram života, tek potom sve drugo.