Nisu nam poznate sve pojedinosti ovog neobičnog slučaja, u svakom bi ih slučaju bilo zanimljivo saznati, no kako je to malo vjerojatno, neka nam znatiželju barem donekle utaži ovaj sažetak.
Zoltán Kolar, porijeklom iz malog mjesta usred baranjske ravnice, još je od sredine sedamdesetih nastupao kao mađioničar. Poznatijem pod umjetničkog imena Magic Zoltán, tih mu je godina, po vlastitim riječima, išlo prilično dobro. Sada, već prilično zaboravljen i publici nezanimljiv sa svojim predvidljivim i odavno neizmijenjenim repertoarom, živio je krajnje skromno. Sklon piću i kivan na mlađe, uspješnije mađioničare, vremenom je postao i krajnje nezainteresiran da svoj nastup učini bar donekle atraktivnijim, nauči ponešto novo iz svijeta magije i iluzije, neki novi trik, jer učenje je njemu oduvijek bilo mrsko, a i teško je starog konja učiti novim trikovima. Imao je zeca, pravu suprotnost sebi, bijelog zeku željnog znanja koji je, gle čuda, odlučio naučiti čitati. Pa je svakog poslijepodneva iz svog kaveza virkao u slova, dok je Magični Zoltán s poderanim čarapama na nogama i novinama u rukama ležao ispružen na dotrajalom kauču u iznajmljenoj sobi jeftinog pansiona negdje na jadranskoj obali. Jutra su se lijeno razvlačila ulicom, večeri su bile slabo plaćeni nastupi na terasi hotela, miris miješanog mesa, pogledi pijanih turista i zvuci šlagera mađioničareve mladosti, a poslijepodneva se izmjenjivala u svojoj sparnoj rutini. Ponekad bi Kolaru u posjet došla Marika, bivša cirkuska umjetnica na trapezu, pa bi otvorili bocu vina i malo se pohvatali u znak sjećanja na neka davno prohujala, bolja vremena, a poslije se, iz tko zna kojeg razloga uvijek žestoko posvađali na što bi u sobu uletio pazikuća i prijetio da će ih izbaciti, i njih i zeca ako nastave raditi probleme, ali se na koncu uvijek smirio kad bi i njega ponudili čašicom. I ništa se drugo nije događalo, tu, u sobi prepunoj nereda, mađioničarskih potrepština i požutjelih slika, jedino što je strižući ušima, iz dana u dan, zeko sve bolje sricao slova i spajao riječi u rečenice. A kako je napredovao u svom učenju, tako mu se sve manje dopadalo što po stranicama novina piše. Kao da već i svojih briga nema dovoljno, sad se još počeo bojati i tuče veličine oraha, povećanja cijena brodskog prijevoza i toga da će se hrvatski nacionalni i kulturni identitet izgubiti u Europskoj uniji. Iako orahe kao ni tuču u svojim uzničkim danima nikad nije vidio, a ni za brodove nije znao što bi mogli biti, ovo s izgubljenim identitetom je svakako razumio. Jer nitko se ne voli izgubiti, svaki zec s imalo soli u glavi strahuje od toga, a mađioničarev još pogotovo. Izgubljenog mađioničarevog zeca mogu snaći samo nevolje jer nikad ne zna gdje će završiti. U mračnom šeširu, kutiji s ogledalima, rukavu, vreći punoj rekvizita ili - što već nema nikakve veze s iluzionizmom - u loncu! Uz povrće i začine, kao osnovni sastojak gulaša! Čitao je tužno misleći ne bi li bilo bolje da se rodio kao uskršnji zec? Ili u Kini, kao kineski plišani zec? Ili naprimjer još bolje kao Duracell zec, ovaj s reklame! To bi bilo divno. Što mu zečji Bog takvu sudbinu nije namijenio? Da se rodi kao Duracell zec. Pa da uvijek punih baterija trči šumom, jede svježu travu, zaljubi se u kakvu zgodnu zečicu i živi u slobodi ne bojeći se tuče veličine oraha, cijena brodskog prijevoza, izgubljenog identiteta i pijanog, gladnog mađioničara, ne strepeći od toga što mu sljedeća predstava može donijeti.
A onda je jednog poslijepodneva nakon što je Magični Zoltán glasno zahrkao, zeko pročitao nešto što će ga ohrabriti i pokazati mu put prema slobodi, novinski članak o nestajanju. Nestaju ljudi, nestaju pčele, radna mjesta, dokazi, kile, proširene vene, zauvijek nestaju sjećanja i problemi..., pisalo je, ali nije uspio saznati gdje to i kako nestaju jer je ventilator otpuhao stranicu s mađioničareva trbuha i slova su se uskovitlala izletjevši kroz prozor. Pa je razmišljajući o pročitanom, pretpostavio da takvo nestajanje sigurno ima mnogo zajedničkog s onim što Magični Zoltán izvodi u svojoj predstavi. Naprimjer kad novčić ili crveni rupčić nestane i poslije se pojavi u džepu nekog iz gledališta ili na kakvom drugom neobičnom mjestu. Jer što je zapravo nestajanje? Ništa. Tek obična varka. Svaki mađioničarev zec zna da je to samo obmana, privid, iluzija kao uostalom i cijeli život ili kao ova bezvezna i već svima dosadna predstava.
Pa kad je tako, odlučio je uzeti sudbinu u svoje zečje šape i nestati, a poslije se umjesto u šeširu pojaviti u šumi ili možda u toj Kini, daleko od propalog mađioničara i hladne publike.
Nestati, ali ne na par trenutaka, već jednom za svagda. Zauvijek. Ako tako nestaju sjećanja i problemi. Što ne bi mogao i on?
I sljedećih se mjeseci u potpunosti posvetio izučavanju tog trika, te čarolije nad čarolijama, kraljice svih opsjena - potpunog nestajanja.
Iako se činilo da je Magični Zoltán i dalje taj koji ga izvlači iz šešira, a on, da je i dalje tek običan zec, njihove su se uloge mijenjale. Mađioničareva je moć slabila, ali je ipak, nesvjestan činjenice da već ne vlada situacijom i dalje mahao svojim štapićem i rasipao se čarobnim prahom, ne primjećujući kako iz predstave u predstavu – on, nekoć gospodar iluzije – sada sve više postaje samo oruđe, instrument kojim će zec doći do svoga cilja.
Krajem ljeta, s prvim jesenjim kišama, već je zeko toliko napredovao u ovoj svojoj, slobodno možemo reći, nadnaravnoj vještini da je jedne večeri, dok je Magični Zoltán nastupao pred klincima na rođendanskoj zabavi, jednostavno nestao u zečjoj rupi, koja se po riječima prisutnih, za trenutak materijalizirala i još brže rasplinula, tu negdje, iznad torte sa zapaljenim svjećicama, u zraku između šarenih balona i ukrasnih traka.
Dječurlija je plakala, roditelji ostali zabezeknuti, a Magični je Zoltán ne shvaćajući što je pošlo po zlu, tražio i svim se silama trudio izvući ga iz šešira, iz rukava, iz vreće, ali uzalud.
Bijelog zeca više nije bilo.
Gdje je završio ne znamo, jer kao što rekoh, nisu nam poznate sve pojedinosti cijelog slučaja, ali prilično smo sigurni kako se dočepao slobode, zelene šume o kojoj je sanjao i svoje zečice.
Sigurno je i to kako se putem prema svom cilju nije izgubio.
Što nadajmo se, nećemo ni mi koji smo ostali u ovoj zatupljujućoj dimenziji, pasivni posmatrači nespremni da se pokrenu i napuste predstavu u kojoj nam već odavno puno toga nije jasno.
A što je dalje bilo s Magičnim Zoltánom?
Nakon zekinog misterioznog nestanka, vratilo mu se povjerenje u magiju i nastavio je vježbati, trudeći se vjerovati u ono čime se bavi, no trik u čije je značenje i tehniku izvođenja uzalud pokušao proniknuti, magnum opus svoje karijere, više nije uspio ponoviti.
Ipak, vele da i dalje nastupa.