Novi Ecov roman daleko je od epohalnog djela, no bez sumnje će naći svoje čitateljstvo (i) u domaćem kontekstu
Umberto Eco, Nulti broj, preveo Inoslav Bešker, Profil, Zagreb, 2015.
Možda to nije odveć snažno utisnuto u opću kulturu baš svake prosječno obrazovane osobe, ali ipak se u nekom od televizijskih kvizova ili u rješavanju križaljki može pokazati potrebnim znati da je Umberto Eco napisao Ime ruže, i da je to njegov najslavniji roman. Osim što je taj roman bio planetarni hit te je popularizirao interes za srednji vijek, Ime ruže je nezaobilazno lektirno djelo za upoznavanje s postmodernom poetikom, egzemplaran tekst za uvid u gotovo sav repertoar tipičnih postmodernih praksi u književnosti.
Upravo zahvaljujući svojedobnom iznimnom recepcijskom odjeku, ali i zbog respektiranja neosporne kanonske važnosti debitantskog Imena ruže u povijesti suvremenog romana, svaki sljedeći Ecov prozni naslov dočekivan je kao književna senzacija ili barem kao važna vijest, otprilike kao što se danas bezrezervno udara na sva zvona čim Jonathan Franzen ili Michel Houellebecq objave novi rukopis, valjda uslijed instruiranog vjerovanja da je baš svako njihovo ukoričenje važan glas vremena, književna enciklika koja nudi prosvjetljujući smjer našim dezorijentiranim dušama. Veselko Tenžera svojedobno je napisao da se nad svakom novoobjavljenom knjigom kokodače kao da je kokoš snijela jaje, ali u slučaju tih spomenutih autora decibeli kritičko-medijske buke daleko su snažniji. Čim osvanu noviteti iz pera tih autora, oglašava se sirena nad gradom pa svi malo zastanemo, a zemlja se trese od artiljerijske salve kojom mediji peglaju publiku. Da CNN prati isključivo vijesti iz kulture, "24/7", Ecovi, Franzenovi i Houellebecqovi romani redovito bi imali status breaking news.
Pseudovijesti kao novosti
Upravo su mediji središnja tema najnovijeg Ecovog romana pod naslovom Nulti broj. Nakon što je u dosadašnjim romanima s pozicija postmoderne metasvijesti ironizirao, dekonstruirao i ogoljavao mehanizme historiografske i literarne proizvodnje diskurzivnih opsjena kao krajnje nepouzdanih oslonaca u opisivanju i tumačenju zbilje, Eco se tek sada u cijelosti posvećuje tematizaciji uloge medija u posredovanoj percepciji zbilje i konstruiranju mnijenja. Iako mu mediji nisu strani ni na praktičnoj (budući da je dugogodišnji kolumnist), ni na teorijskoj razini (s obzirom na to da se bavio teorijom medija, posebice u području semiotike televizijske slike i pitanjima ontološkog statusa televizijski posredovane stvarnosti), Eco je u svojoj književnoj proizvodnji to područje zaobilazio ili ga se doticao tek rubno (pa će, primjerice, u romanu Praško groblje, u skladu s muzejski shvaćenom povijesti u postmodernoj poetici, retrostalgično koketirati s formom novinskoga feljtona iz 19. stoljeća). Uostalom, Eco je na stranicama svoje proze kontinuirano prevodio iz akademske teorije u pripovjednu praksu temeljne spoznaje i prijepore postmodernističke misli, ali masovni mediji kao konstitutivno mjesto postmodernog doba i najreprezentativniji prostor manifestiranja postmodernizma tom autoru nikad nisu bili onoliko važna tema koliko to za opisivanje i razumijevanje postmoderne inače jesu.
Dakako, Ecov prikaz medija je negativan. Ne samo da mu postmoderni habitus nalaže kritičku demontažu medija kao još jedne mreže označavanja iskustva i svijeta, nego je i Eco, prije svega, pisac iz Berlusconijeve Italije. Stoga redakcija u njegovom romanu više nije klasična novinska redakcija koja na terenu mukotrpno iskopava činjenice i pedantno rekonstruira rašomonski mozaik istine, nego je riječ o redakciji baudrillardovskog tipa, potpuno uronjenoj u simulakrum i slobodnu igru označitelja. Ecova redakcija ne prepisuje vijesti i činjenice iz zbilje, nego reciklira već objavljene priloge, pa raznim tehnikama igre riječima i medijske montaže preprodaje pseudovijesti kao novost. Eco pritom detaljno opisuje trikove retoričke manipulacije medijskoga zborenja koje se više uopće ne opterećuje pitanjem vjernosti zbilji, nego posve komotno i krajnje drsko, štoviše deklarativno, s neskrivenim cinizmom, proizvodi pseudozbilju. Kao i u dosadašnjem tematiziranju historiografskoga ili ostalih diskursa koji pretendiraju biti autoritativni glasnogovornici istine, Eco i medije prokazuje kao prostor u kojem cirkulira isključivo fikcija.
Trovanje tekstovima
Novinari Ecove redakcije ne razlikuju se od gangstera posvećenih krivotvorenju novčanica ili švercanju lošeg alkohola, i među njima nema nikoga tko bi bio nositelj niti jedne od onih romantiziranih figura kojima se novinari predstavljaju kao sagorijevajući heroji za istinu i pravdu. Negativistički intoniranim predstavljanjem medija Eco se pridružuje onoj struji malodušno shvaćanog novinarstva kakvo nam, primjerice, prenosi Slobodan Reljić u knjizi Kriza medija i mediji krize (Beograd, Službeni glasnik, 2013.): "Novinari su u sebi pridavili Prometeja. (...) Novinarstvo je nekada bila misija, a ne karijera. Danas nebrojeno mnogo ljudi radi u toj profesiji, a koji se ne identifikuju s njom." Prema Reljiću, mediji su s nominalne pozicije djelovanja za opće dobro skliznuli u vir koji ionako usisava sve postojeće na ovoj planeti, odnosno u mehanizam kapitalističkih odnosa. Novinarstvo se, kaže Reljić, "od sredstva demokratskog društva (...) pomerilo ka ključnom instrumentu potrošačkog društva", dospjevši tako i do aktualnog vrhunca krize, odnosno do potpunog penetriranja korporativne filozofije u uredničku politiku pa je menadžerski pristup "industriji vijesti" logiku medija u potpunosti podredio logici profita, glatko odrezavši donedavni balast društvene odgovornosti.
I više od toga: dominantnost medijskoga pejzaža u našoj svakodnevici te uraslost medijske prezentacije u mrežu naših osjetila potencira interpretiranje medija kao autonomne, demonske sile koja se okrenula protiv svoga nekadašnjega gospodara, potpuno ga pasivizirajući i koristeći ga kao puki objekt eksploatacije, odnosno manipulacije, ili ga pak prisiljavajući da medijsku sliku stvarnosti kao presudnu, najmoćniju instancu prezentiranja prihvaća bez alternative. Takav karakter suvremenih medija izvrsno je, primjerice, prikazan u filmu Soba, u samo jednom potezu, pa nam se tih nekoliko sekundnih kadrova, iako ne pripadaju glavnom fabulativnom tijeku filma, nego su tek usputna digresija, snagom svojeg bljeska nude kao zahvalna ilustracija za temu o kojoj govorimo. Majka s petogodišnjim sinom napokon uspijeva pobjeći od seksualnog manijaka koji ju je svojedobno kidnapirao kao tinejdžericu, redovito je seksualno zlostavljao, napravio joj dijete i sedam je godina držao zatočenu u hermetički izoliranoj, klaustrofobičnoj prostorijici. Nakon perioda prilagodbe na vanjski svijet, majka se odlučuje dati i intervju kako bi iznijela "svoju priču", no već nakon nekoliko novinarskih pitanja počinje gubiti tlo pod nogama. Naime, pitanja su osmišljena tako dvosmisleno i provokativno da se u majci počinje razvijati spirala sumnje prema naravi drame koju je proživjela te se ona počinje preispitivati je li krivac ili žrtva, junakinja ili kukavica. Ukratko, majka je proživjela sedam godina pakla, sedam godina tamnice, sedam godina silovanja, uz sve to je rodila i odgojila dijete, a sedam minuta novinskoga intervjua bilo je dovoljno da bude psihički navedena na pokušaj samoubojstva.
Umberto Eco u Nultom broju tematizira upravo metode kojima medijska mašina falsificira stvarnost i proizvodi svoju, autonomnu verziju zbilje, potom je prerađujući u nove i nove verzije u skladu s ritmom prestrojavanja tekućih interesa. Također pokušava i ocrtati radijuse medijske moći u (de)formiranju slike svijeta, ne zadržavajući se pritom na epifenomenološkoj razini proučavanja dijabolične medijske prakse, nego intrigantno konstituirajući insajderski uvid tako što pretežiti dio radnje smješta u samo srce tame, redakciju, odakle u "realnom vremenu" pratimo proizvodnju "tvornice laži". Dok se u Imenu ruže negativac otkrio tek pred kraj romana, u Nultom broju sve je jasno od samog početka: negativci najavljuju da će – baš poput Jorgea iz Imena ruže – skrivati, podmetati i trovati, i sve će to činiti novinskim tekstovima (umjesto knjigama).
Zavjera u prime timeu
Eco je po romanu posijao nekoliko sjajnih ideja. Prije svega, redakcija uopće ne objavljuje novine, nego je njihov rad također još jedna vrhunska simulacija u spektru nevidljivih praksi i kategoričnoj odsutnosti ikakve vjernosti prema činjenicama objektivne zbilje. Redakcija se tobože treba ustrojavati i pripremati za objavljivanje prvog izdanja svoga lista sve dok im se ne plati da se raspuste kako ne bi ometali pogon poretka, otprilike kao što se nekim našim estradnjacima plaća da ne pjevaju u predizbornoj kampanji. Paralelno sa simulacijskim redakcijskim vježbama, odnosno s novinarskim radionicima na kojima se bruse tehnike izmišljanja i manipuliranja, razvija se i dosjetljiva priča o lažnoj Mussollinijevoj smrti kao još jedna fantastična Ecova fabulacija iz njegovog repertoara maštovitih teorija zavjere (što je, inače, tema koju je do ekstrema već razradio i potrošio u Foucaultovom klatnu, ali nikad u tome ne bivajući sjajan poput Pynchona). I na koncu, poanta je izvrsna: otkrivena zavjera spašena je od debakla tako što je razotkrivena u prime timeu u emisiji tipa vjerovali ili ne, jer – poručuje tako Eco – nema boljeg načina za zataškavanje istine od utapanja u medijsku buku, među gomilu medijskog smeća.
Kad se ovako iznese, stječe se dojam da je Eco napisao epohalan roman. Ipak, nije. Riječ je o rutinski pisanom, šablonski komponiranom rukopisu s tek rudimentarnim realizacijama u odnosu na potencijal ideja kojih se autor dotiče. Ni humoristična mjesta nisu naročito urnebesna, i sve zapravo teče u poprilično mlakom tonu. To je prvi Ecov light roman, i kvalitativno, ali i kvantitativno – budući da nas je dosad redovito zasipao, poznato je, teškim, opsežnim romančinama. Ipak, treba reći, Ecova književna slava još uvijek se održava na kreditu stečenom Imenom ruže jer svi ostali naslovi, u književnoestetskom smislu, loša su ili osrednja proza kojoj je relevancija pridavana zbog proviranja intelektualne kompleksnosti iz pozadine i mahom zamornog pripovijedanja (koje se redovito pristojno označavalo izrazom "zahtjevno pripovijedanje"). Kako god, domaća publika mogla bi uživati u opisima talijanskih korupcijskih afera i tabloidnog žurnalizma, nevjerojatno sličnih istim pojavama u našem društvu. Na kraju krajeva, redakcija u Nultom broju uređuje novine pod nazivom Sutra, kako su se zvale i jedne propale EPH-ove novine koje, unatoč dugoj kampanji spektakularnog najavljivanja da se za hrvatsku medijsku scenu priprema novo, senzacionalno glasilo, također nikad nisu izašle.