Marx na samrti

KAD PIŠEŠ

ne pokušavaj naći terapiju

samo u jezik obuci tu načetu zbilju

budi kupač leševa što navlači sako

preko blijedih udova mrtvaca

i ne plaši se izbaciti sve što te guši –

smrtan si čovjek, imaš pravo biti

bijesan zbog toga

MARX NA SAMRTI

lijevo je noćni stolić: vrč vode, tintarnica

i svežanj spisa koje nikada neće dovršiti

na zgnječenom perju jastuka

vec osjeća kako ga svijest iznevjerava  

umjesto hadskih brzaka zaborava

priviđaju mu se virovi ključalog novca

dolarskim znakom tetoviran Sotona

i zlato što vrije u vještičjim kotlovima

napolju lihvari, trgovci, bankarski poglavari

zaposjedaju ulice u proljetni sumrak

najava svijeta što dolazi, ledeniji od krunskog bisera

koji on neće vidjeti – i nije mu previše žao

POSLIJE SEKSA

ponovo smo obukli svoja tijela

kao što glumac iz noći u noć

oblači tuđi identitet

svedeni na žlijezde što robotski pumpaju znoj

sad ležimo samoćom cementirani:

opet se navikavamo na klatno tišine

što se njiše zemaljskim ponorom –

mi, brodolomci, iz ralja božjih ispljunuti

ravno u zagrljaj majmunskih predaka

čije smo nasljeđe krikom obnovili

***

vojnik je otkinut od vlastitog imena:

vojnik i njegovo ime

blizanci su na rođenju razdvojeni

ti slogovi koje modelira narednikov glas

više nisu u srodstvu s njim

kao ni ono pomahnitalo tijelo

kičma koja hoće da se na krila rascijepi

i odleti u sigurnost bezbrižnog oblaka

crijeva što grizu se u guje preobražena

koljena što trče da odmagle sama

usna na kojoj se psovka za molitvu

u balavom cvokotu lijepi

***

potrbuške grabeći po vlažnome bilju

vojnik se češe o svoje pradjedove

od njih ga razdvaja tek jagorčevina,

runolist, šafran i mak –

jesenja lomača na kojoj brda izgaraju

kao na vatri eksplozija

vojnik se češe o svoje pradjedove

što ga prate kroz kiklope cvjetova

kao kroz majušne teleskope

zijevnule iz njihovih lobanja

i klade se na ishod igre:

da li će prije na njegovom torzu

bljesnuti geometrija ordenja

ili olovni vez koji automat izrađuje

štekćući poput šivaćeg stroja

PRIZNANJE

uzeo sam jezik pod nepce

kao što zbunjen dječačić u crkvi uzima tijelo božije

dok na freskama k nebu lepršaju

ptičije prilike svetaca

slične jarko bojenim helijskim figurama

uzeo sam ustima nakazni plod

što mrvi se, raspada, ukrivo srasta

poput amebe u njezinom jednostaničnom kozmosu

jezik učahuren u moždanim centrima

larva u kojoj se leptir koprca

trzajući ljepljivim zametkom krila

do u beskraj: a nikako da poleti