Još jedan šokantan i okrugao stol, alias panel-diskusija, alias simpozij iliti žalibože kongres koji se sam od sebe urušava po bespućima kolektivne (ne)svijesti
“2 + 2 je nula! “, reče Kuprina Bajax.
“Ne pričaj gluposti”, ukori je moderatorica, Kalenda Ervenero. “Danas razmatramo prave matematičke zagonetke, a ne kojekakve infantilije. Zaboga, kolege, ovdje smo na okruglom stolu, a ne na Malom placu!”
“Malom placu?”, uzbuni se Arodeo Dujduj. “Na koji to plac misliš?”
“Svi znaju koji je Mali plac – onaj na Britancu.”
“Kao prvo i prvo, plac na Britancu uopće nije mali – to je tipično malopurgerska objeda. A drugo, to na Britancu jedva da se i može nazvati placom u klasičnom smislu riječi. Grincajg i celer moguće je kupiti jedino ako baš naiđeš. Kristalku isto tako. Ali su zato zaredali kojekakvi šminkerski sajmovi – te subota, te nedjelja, te petak, te pizda materina! Kakav mi je to plac? Nije mali, nego je sjeban skroz na skroz!”
“Kolega pazite na rječnik, okrugli je stol, novinari samo što nisu.”
“Ne, ne, ne – ovo nije okrugli stol, ovo je panel-diskusija, tako piše u pozivnici!”, reče pa posegne u unutarnji džep sakoa ne bi li dohvatio pozivnicu, ali komadić prhuti što mu se bila nahvatala na okovratniku (tog istog sakoa) padne na pod i izazove blaži slučaj masovne histerije.
Sjenčenje užasa Nakon smirivanja situacije, okrugli stol ili pak panel diskusija bijahu nastavljenima.
“Mali plac, Mali plac u njedrima nest’o!”, zapjeva Bulimio Kavanah na zaprepaštenje moderatorice Rumbe Sambak (s obzirom na to da je moderatorici s početka priče upravo bila prošla smjena):
“Ne koještarite kolega, ovo je panel-diskusija na temu viđenijih matematičkih zagonetaka, a ne seoski kabare! Uzgred, upravo mi je javljeno da dolaze i predstavnici Besarabijske matematičke lige! Tako da ovaj događaj, polako ali sigurno, poprima obrise simpozija!”
“Simpozij malo sutra!”, ne obraduje se izrečenome Gurmanela Ošneš. “Za simpozij treba... i kako je moguće da Kalenda više nije moderatorica? Velite, prošla smjena, a ja vam kažem...”
“I meni je prošla sjena!”, začuo se dobrano ohisteriziran povik s dna dvoranice sadržaj koje se uskomeša, uzavri i rastalasa u toj mjeri da više nitko nije bio kadar očuvati sabranost živčevlja prirođenu ljudskoj vrsti.
“Sjena! Sjena!”, poviče netko drugi. “Kamo je otišla? Ne mogu podnijeti tuđe sjene, gmižu uokolo i pune su bakterija!”
“Kurcšlus”, reče netko drugi, “nije u pitanju sjena nego smjena!”
“Je li to sjena od čovjeka ili…?”
“Ili!”
“Kolege, smirimo se! Ostanite na mjestima. Kako će kolegica pronaći sjenu ako…”
“Nije joj prošla sjena nego smjena, pa vidite da se pakira!”
I stvarno se bila spakirala i pozvala taksi do aerodroma.
“Žao mi je, kolege”, rekla je, “Zavod traži svoje.”
Moderatorica Rumba Sambak zapjeva tada himne zemalja sudionica simpozija, kadli je prekine kucanje na vratima. Dežurni pri vratima otvori ista, i kroz ista ta ista nahrupi treća smjena! Bili su to matematičari trenirani za noćni rad, oboružani gigantskim šestarima od hrastovine, istostraničnim trokutima od ebanovine i raznostraničnima od bonsai-sekvoje. Na glavama su nosili građevinske kacige, na torzima jarko svjetleće prsluke, a na nadlakticama istetovirane prim-brojeve, π-jeve i kozmološke konstante.
Jedna od trećesmjenašica, neka, kako se kasnije ispostavilo, Kongoela Kurtz-Conradin, popne se za govornicu ne obazrevši se na značaj i ulogu moderatorice, privuče mikrofon vlastitim žvalama pa objavi okupljenima:
“2 + 2 je užas! Užas! Užas!”
Ždral putuje k toplom jugu – u nesvijesti Tako da je cijeli taj skup zapravo prerastao u kongres.
Čim je moderator treće smjene, neki Lavagar Babunski, objavio da je Kongres svršen, istog je momenta taj isti Lavagar Babunski pao u nesvijest. Kongresna liječnica koja ga je krenula osvještavati, oživljavati i tko zna što sve ne, neka Jada Vrdogrd, primijenila je na novopečenom onesvješteniku jednu od svojih atipičnih metoda:
“Možeš li to zamisliti?”, šapnula mu je u uho.
Babunski se na opće čuđenje u momentu osvijestio – no je li novopečeni osvještenik istodobno bio i posvemašnji ozdravljenik?
“Onako”, odgovorio je osvještenik. “Jedva. Tek konture.”
“To neće biti dovoljno – to nije to. Ne bi li mogao uložiti malo više truda?”
“Teško. Kao da sam užegao u rupi koja me sačinjava.”
“O, pa dobro postavljena rupa može pokrenuti stvari s mrtve, da ne kažem nesvjestične točke! Napregni se malo; ne bi li volio biti jedan od onih?”
“Ne. Kasno je. Ne uobražavam ništa. Nisam ja od tih. Ni najmanje.”
“Tako pametan, a tako pomiren. Zamisli…”
“Ne mogu tek tako zamisliti. Ja se samo ispričavam i ispričavam i ispričavam, ali zamisliti ne mogu!”
“Zamisli ti to…”
“Ne sili me.”
“Ne silim te. Nije mi ni na kraj… Tako si tup, a tako…”
“Nisam! Imam I.Q. Imam ga sigurno. Ako je to pamet… Nemam pojma što pamet uopće jest.”
“A znaš li svoje pravo ime?”
“Ih, kako ne bih znao – Ibu…”
“Ne dalje! Ne dalje! Ovo je sasvim dovoljno. Eto, vidiš da znaš, i to je jako dobro, ti si jedna dobra mala duša, ali, avaj, ipak gubiš na dispozicijama. Gubiš i na proporcionalnosti, gubiš na žovijalnosti, gubiš. Lice ti se zarozava, kosti tvrdnu, a koža blijedi nasivo.”
Samo si malo oronuo “Evo ga, pomalja se!”, trgne se najedanput iz stanja poprilične omame, pričuvne nesvjestice, prene se naglo Lavagar Babunski. “Baš kako sam i zamišljao! Prolazim li?”
“U zadnji čas! Prolaziš. Ideš. Samo…”
“Što?”
“Ništa. Ništa, ništa.”
“Pa reci.”
“Kad već navaljuješ, reći ću ti nešto, mudrost svih naraštaja ovoga i onoga svijeta skupljena je u ovom metafizičkom biseru, ovoj vječitoj tvorevini satkanoj od naizgled bezazlenih znakova slovnih, izrijekom: tako ti je to.”
“Kako?”
“Tako!”
***
Tako da se cijeli taj događaj izdogađao kako se izdogađao, bez nekih ozbiljnih, ajmo reć’ sudbinskih posljedica.
Nekih 106 mjeseci poslije:
Jada Vrdogrd odradila je staž i upisala specijalizaciju (tijekom osme godine specijalističkog studija doznat će konačno na koje se područje specijalizacija odnosi).
Lavagar Babunski onesvijestio se još nekih dvaes’ šest puta, čisto da bi vidio na čemu je (no naposljetku je ispalo da je čist).
Kongoela Kurtz-Conradin je, na užas bližnjih, utemeljila otpadničku apsolutističku državicu na jednoj od dunavskih ada.
Bulimio Kavanah, na zaprepaštenje moderatorice Sambe Rumbak… ali dosta tog bjesomučnog imenarenja i životopisarenja, dozlogrdilo je Bogu, narodu i Rustiku Malogradskom – tko nam je sad pak pa taj!