Steven Shaviro  

Matematički uzroci rasizma

Znanost o mrežama

Knjiga Nexus Marka Buchanana odlično je znanstveno djelo; to je najbolji uvod u nedavne događaje u teoriji mreže na koji sam dosad naišao: otkrića o tome kako su mreže strukturirane da dopuste ne više od šest stupnjeva razdvajanja između bilo kojih dviju točaka te kako se razvijaju točke prevage, kada male promjene imaju vrlo velike posljedice. Te teorije proširuju naše razumijevanje funkcioniranja uzoraka: kako iste forme pojavnog reda možemo naći u ekosustavima, ekonomijama, neutralnim strukturama u mozgu i tako dalje. Materijal je drukčiji u svakom pojedinom slučaju, no matematika je ista. Smatram takav razvoj događaja uzbudljivim, dok sam istovremeno i dalje pomalo skeptičan, osjećajući da takvi rezultati lako mogu biti precijenjeni.

Buchanan vrlo jasno ilustrira probleme koje vidim u teoriji mreže pišući o tome kako Thomas Schelling upotrebljava teoriju mreže da bi objasnio pojavu segregacije u Sjedinjenim Državama. Buchanan piše, parafrazirajući Schellinga: Što je, primjerice, podrijetlo segregacije? U Sjedinjenim Državama tvrdokornost segregacije obično se pripisuje rasizmu ili predrasudama vlade ili industrije nekretninama. No drugi, manje očit čimbenik može biti jednako utjecajan. Taj drugi čimbenik, prema rezultatima Schellingovih simulacija, jest sljedeće: ako samo pretpostavimo da bi većina ljudi više voljela ne živjeti u susjedstvu u kojemu bi bili ekstremna manjina, tada će čak i sitne promjene u rasnom izgledu susjedstva biti povećane, sve dok susjedstvo ne postane potpuno bjelačko ili potpuno crnačko. (Nešto poput onoga što se očito dogodilo u Detroitu u šezdesetima i sedamdesetima.) Sklonost tome, naivno dodaje Buchanan, teško da je rasistička jer ljudi po prirodi uživaju u životu među ljudima sličnih ukusa, obrazovanja i vrijednosti. Ne opovrgavam Schellingovu računicu koja pokazuje da će, čak i ako uzmemo u obzir rasnu podjelu 70:30, i vrlo malena sklonost  prema životu među “svojom” rasom prilično brzo dovesti do potpune segregacije. Ono što je upitno u toj argumentaciji jest temeljna pretpostavka o rasi. Zašto bi rasa trebala biti tako važna nije razjašnjeno. Ono što uznemiruje u Buchananovu iskazu o Schellingovim zaključcima (nisam čitao samoga Schellinga) jest da on iz njih zaključuje da čak i kada bi svaki trag rasizma odjednom nestao, i dalje bi postojala prirodna sklonost prema rasnoj podjeli, vrlo slično odvajanju ulja i vode. Djelovanje manje ili više slijepih i mehaničkih silnica koje povećavaju naizgled bezazlene osobne sklonosti dovele bi do tog rezultata.

Takav je argument potpuna besmislica. Jer kada bi svaki trag rasizma nestao, tada segregacija prema rasnim kriterijima ne bi bila nimalo više posljedica naizgled bezazlenih osobnih sklonosti nego što je to, recimo, segregacija između ljevaka i dešnjaka, između visokih i niskih ljudi ili između svjetlokosih bijelih ljudi i smeđokosih bijelih ljudi. Buchanan nije sposoban razmišljati izvan suvremenih normi rase, koje održava svojim idejama. Ono što pokazuje tu Buchananovu “pogrešku”, mislim, jest da su materijalnost ili sadržaj važni. Nedavna znanstvena otkrića o matematičkim uzorcima koji se ponavljaju u svim različitim vrstama materije jesu važna, no ne trebamo se zavaravati da je to sve o čemu je riječ._

Materijalnost pisanja

N. Katherine Hayles, Writing Machines

Nova knjiga N. Katherine Hayles Writing Machines odlično je i važno djelo. Haylesova koristi gledište koje joj je ponuđeno nedavnim elektroničkim tekstovima za promišljanje našeg shvaćanja književnosti općenito.

Osnovni argument Haylesove jest da je materijalnost tekstova važna. Ona dodaje određenu oštrinu i određenost poznatoj ideji Marshalla McLuhana da je medij poruka. Riječi na monitoru računala ne znače isto što bi istovjetne riječi značile otisnute u knjizi. Neki drugi kritičari već su se pokušali pozabaviti načinom na koji se online hipertekstovi razlikuju od obične tiskane književnosti. No Haylesova tvrdi da su nas naše pretpostavke utemeljene na mediju tiska zapravo sprečavale da u potpunosti shvatimo tiskane tekstove, ništa manje nego elektroničke.

Da to postavimo drukčije: tradicionalni znanstvenici koji se bave književnošću skloni su previdjeti medij – tisak – i usredotočiti se na poruku – jezik teksta. Računalni nas tekstovi prisiljavaju da pogledamo i materijalnu podlogu (zaslon koji se stalno mijenja) na kojemu je zapisan tekst (ako je to još uvijek odgovarajući izraz). No Haylesova ističe da je tiskana stranica također materijalni supstrat koji je važno sagledati sam po sebi a ne pretpostaviti njegovu transparentnost i odmah proći kroza nj na same riječi. U svemu zapisanom postoji promet između riječi i fizičkih artefakata. Tehnologije poput tiska i računala ne zapisuju samo otprije postojeće misli, nego materijalni medij izražavanja mijenja misli koje su izražene kroza nj i, osim toga, čak mijenja i mislioca koji izražava te misli. Sam je subjektivitet promijenjen kada se ljudi susreću s računalima – no to je već bio slučaj kada su se ljudska bića susretala s pisaćim strojevima, tiskarskim prešama ili tintom i pergamenom, pa čak i glinenim pločicama.

Haylesova svoj glavni argument podupire pozornim i detaljnim čitanjem triju “tehnotekstova” (kako naziva radove koji odražavaju vlastitu materijalnost ili tehnologiju zapisivanja): online elektronički tekst Talana Memmotta Lexia to Perplexia, “obrađeni tekst” ili umjetničku knjigu Tom Phillipsa A Humument, i metatekstualni roman Marka Danielewskog House of Leaves. Sve su to odlična djela i Haylesova im poklanja zasluženu pozornost te ih predstavlja kao primjere za svoj općenitiji argument – tvrdnju da je tisak, jednako kao i elektronički tekst, materijalna praksa čija značenja dolaze ne iz samih riječi, nego iz međudjelovanja riječi i fizičke forme u kojoj su prikazane.

Moja jedina primjedba autorici jest ovo: mislim da stvari ne zahvaća dovoljno široko. U pravu je kada poziva na usmjeravanje pozornosti na medij jednako kao i na poruku, na fizički artefakt koji prenosi tekst jednako kao i sam-tekst-kao-idealnu-formu. Ali mislim da tu djeluje i jedna šira materijalnost. Tehnologije ne postoje u vakuumu – što je nešto, naravno, što sama Haylesova dobro zna. No, to znači da je pišući stroj isto tako i društveni stroj (ispričavam se zbog implicitne referencije na Deleuzea i Guattarija). To znači da materijalno sučelje – tiskana knjiga ili elektronička – jest također nešto što je dio širega društvenog dogovora (da pojednostavnimo stvari, tisak ide zajedno s nacionalnom državom; elektronička tekstualnost omogućuje i omogućena je onim što sada nazivamo globalizacijom, s njezinim financijskim mrežama i pritiscima pretvaranja u robu široke potrošnje). Društveni dogovori ili mreže u koje su te tehnologije upisane također su materijalne silnice koje kompliciraju značenja i implikacije tekstova, koje povezuju tekstualne “unutrašnjosti” s većim, heterogenijim, “vanjštinama”. Argumenti i iščitavanja Haylesove u Writing Machines ostaju u granicama teksta-kao-artefakta (iako više nisu unutar teksta-kao-jezične-strukture). Ona piše rječito o tome kako tehnotekst stvara nove veze između zaslona i oka, kursora i ruke, računalnog kodiranja i prirodnog jezika, prostora pred zaslonom i iza njega. I te veze, ona uvjerljivo pokazuje, ostvaruju ljudski subjekti koji ne postoje odvojeno od svojih konteksta. No ne uspijeva razmotriti te šire kontekste – novac i informacije, industrijsku proizvodnju i vojne sile – unutar kojih su konteksti mozga i računala, mašte i simulacije, sami sadržani._

Prekrasna samoubojstva

Shion Sono, Suicide Club

Suicide Club Shiona Sonoa vrlo je neobičan film, koji je očito stekao kultno sljedbeništvo. To je jedan od onih novih japanskih filmova koji prelazi granice kada je riječ o krvi (koja je ponekad tretirana smiješno kao u početnom prizoru kada 54 školarke počine samoubojstvo istovremeno se bacivši pred jureći vlak pa krv šprica posvuda, i u drugim trenucima uznemiravajućih za želudac i teških za gledanje, bez iskupljujućeg i distancirajućeg esteticizma, recimo Kill Billa). To definitivno nije filma za osjetljiva srca. No ne čini mi se niti da je vrlo sličan bolesnim krvavim pirovima kao što je Audition Takashija Miikea; Suicide Club manje namjerava šokirati, više je filozofski i u konačnici daleko perverzniji u svojoj suptilnosti. (Otprije nisam čuo za redatelja Shiona Sonoa, no očito je da snima i gej porno hitove, a poznat je i kao avangardan pjesnik.)

U svakom slučaju, Suicide Club je neodrediv film zbog te silne krvi. Čini se da mijenja žanr svakih petnaest minuta: od groteskne društvene satire preko policijskog filma do horora, Rocky Horror Picture Showa, barokne tragedije, poetske meditacije, feminističkog detektivskog trilera, i do zapravo ne znam točno čega. Vizualno je film također prilično diskontinuiran od scene do scene; ponekad je tu isprekidana kamera u ruci, u drugim trenucima scene su gotovo klasično komponirane.

Kada je riječ o zapletu, to je film o pošasti samoubojstava uglavnom mladih žena, premda ponekad i dječaka i muškaraca te starijih ljudi. Tu su i lanci zajedno sašivenih komada ljudske kože pronađeni na prizorištima nekih od masovnih samoubojstava.

Samoubojstva se čine orkestriranima putem Interneta i mobilnih telefona (jedan kratak prizor fetišizma mobitela posebno me se dojmio, vjerojatno zbog mojih vlastitih sklonosti). U jednom se trenutku čini da iza samoubojstava stoji ludi death glitter rock bend, no to se ispostavlja pogrešnim tragom. Krivnja zapravo leži na bubblegum-pop skupini čije su pjevačice pet dvanaestogodišnjih djevojčica koje nose odgovarajuće slatke kostime i koordinirano plešu dok pjevaju svoje neumoljivo vesele pjesmice.

Film završava ritualističkom primjedbom koju nisam u potpunosti razumio; no, ne čini mi se da je povezivanje svih niti na ijedan način bilo cilj. Egzistencijalne zagonetke ponavljaju se u verbalnim izričajima tijekom filma, a često ih ponavljaju mala djeca.

Ne znam zapravo mnogo o Japanu izvan razine klišeja; no doima se poput kulture ispunjene latentnom (ponekad i ne tako latentnom) pedofilijom, kao što je to suvremena američka kultura. Barem Suicide Club to naznačuje. Film prikazuje uznemiravajuće veze između seksualizacije male djece i histeričnog inzistiranja na njihovoj nevinosti, te veze između obaju pristupa i romantizacije smrti. Ukratko, nisam siguran sa je Suicide Club zapravo velik film, no svakako ću ga pamtiti neko vrijeme.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole