To bi se dalo ovako kazati: ateisti bi voljeli biti kao Kršćani, ali ih zbunjuje to što nemaju perje. stoga, to ne ide
Kada je Franjo Asiški propovijedao pticama njegovi drugovi pomislili su da je, eto, malo poludio. Oni koji su znali da nije lud uzeli su taj spontani čin kao nedvojbeni izraz čistoće srca. Oni bez srca bili su uvjereni kako je njegova propovjed obično glumatanje i poza, ta to je jedino što bi oni i mogli zaključiti! A oni pokvarena srca, koji srce imaju, ali im je trulo, gledali su kako će to iskoristiti za sebe i svoje male sebičnosti, samo ako ikako mogu. Kasniji, glupi naraštaji, zaboravili su čitavu priču i, da ih pitate, ne bi znali što o tome misliti, baš kao što nemaju pojma što bi mislili i o drugim stvarima.
Slično je bilo i sa Antunom Padovanskim koji je propovijedao ribama jer među ljudima nije bilo nikoga tko bi ga htio slušati. Prije bi se sporazumio s mrtvim fazanima.
Pitao sam debelog vrapca, dok se odmarao na ogradi balkona, što se u ptičjem svijetu zna o Franji? Pamte li vrapčji naraštaji njegovu propovijed?
Vrabac je nakrivio glavu dok me gledao.
Naravno, kako bi vrabac podno Zagrebačke gore znao što se nekoć davno pričalo među pticama dalekog Asizija, pomislio sam.
– Vi ste male ptice, i sam Bog zna imate li dušu. – rekao sam bez pravog uvjerenja, jer teško da itko može pjevati, a da nema duše. Osim ljudi.
Debeli vrabac čvaknu se dva put ispod krilca.
Pljesnuh se po čelu:
– Pa jasno! Vi imate perje!
Pitanje duše privremeno je ad acta, premda se, realno, tim pitanjem nikad i nije bavilo, bavilo se uvijek mehanikom duše. I to je naposlijetku dosadilo. Duša se danas spominje još samo u tekstovima šund-muzike, gdje ju polako odmjenjuje “kemija”, i s propovjedaonice u pauzama između dnevnopolitičkih tema kad nema lokalnih i nacionalnih izbora. Rječju, došli smo do razdoblja kad se dušu ne uzima ozbiljno i pri tom se misli ozbiljno. Što nas dovodi u ozbiljnu situaciju jer je to – neozbiljno.
Nu, tu smo gdje smo, pomoći nema, a vjerojatno je i ne treba.
Mehanika duše Mehanikom duše povremeno se bave biskupi i kojekakvi alternativni duhovnjaci, no ovi potonji su društveno irelevantni pa ne izazivaju socijalni svrbež, neugodu i provale iracionalnog bijesa. Njima nitko neće predbacivati nazadnjaštvo, nesuvremenost i povratak u srednji vijek, premda realno tamo spadaju kao varalice i coprnjaci. Još do prije petsto godina takve bi palili na lomačama da bi sve cvrčalo. Ali eto, dotjerasmo do toga da se kler optužuje za varanje i praznovjerje premda su ostali jedini racionalni i trezveni kad je prokreacija u pitanju. Ljetos su izazvali lavinu bjesomučnih reakcija jer su upozorili na moguće loše posljedice zakonske regulative medicinski potpomognute oplodnje. Mrmljali su nešto o dostojanstvu ljudskog bića pa se nije sasvim jasno vidjelo da govore o – duši. Pretpostavljam da izbjegavaju taj izraz u općenju s javnošću, kao kad Hamvas lukavo izbjegava izraz “Bog” pa radije kaže “kuhana šunka”, znajući da će tako lakše podvaliti ateistima.
No što ako su biskupi u pravu? Na stranu sad njihovu doktrinarnu klerikalnu terminologiju, ali što ako zaista djeluje nekakav karmički mehanizam, neki suprakvantni kozmički zakon prema kojem se ljudi inkarniraju na za to unaprijed predviđenom mjestu, u određeno vrijeme, kod odabranih roditelja, prema egzaktnim astrološkim kartama i mapama, kako to lijepo znaju izračunati Tibetanci? Što ako neki genijalni fizičar otkrije da tisućljetna vjerovanja imaju znanstveno utemeljenje slično kao što se pokazalo da tijela teža od zraka mogu letjeti, a čemu se znanstvena zajednica do prije sto i kusur godina grohotom smijala? Što ako je riječ o nekom specifičnom kozmičkom zračenju koje u kombinaciji s gravitacijskim međuodnosima sunca i planeta određuje inkarnacijske procese?
Odjeća prikladna vremenu Ako uzmemo mogućnost da je zaista tako, medicinski nismo potpomogli ništa, i biskupi bi opet imali pravo. Spekulirajmo malo: duše čekaju svoj red za inkarnaciju raspoređene uokolo planeta u nekom svom polju frekvencije. Već prema određenom (vedskom) zakonu slučajnosti subatomske (meta)fizike proleti bozon i spraši ih u prvu slobodnu oplođenu jajnu stanicu. Ali, dogodi se da netko “dolje” isprovocira deset zametaka umjesto jednog, pa povuče još deset bozona-nositelja. Na jednog rođenog, deset se zamrzne, dakle deset se duša inkarnira u stanovnike frižidera. Ako se mjesta u subatomskom supraprostoru gdje duše čekaju ne popunjavaju smjesta i automatski, a ne popunjavaju se ukoliko djeluje gravitacijsko-astrološki karmički mehanizam, imamo na djelu rasipanje resursa. Na tisuću rođenih imamo 10 tisuća inkarniranih “u ništa” na istom geografskom području, pa kako bi se održala astrološka ravnoteža, nastupa neplodnost. Tako smo umjesto plodnosti potpomogli suprotno.
Znali to biskupi ili ne, bilo to istina ili ne, pretpostavka je da racionalno igraju na kartu neznatno modificirane Pascalove oklade, socijalno proširene.
Racionalni su i kad je u pitanju spolnost. Koja je jedina stopostotna prevencija trudnoći? Apstinencija. Koja je jedina učinkovita prevencija spolno prenosivim bolestima? Opet apstinencija, ili monogamno partnerstvo. Jesu li rekli nešto krivo, logički neosnovano? Nisu. Djecu i adolescente, nezrele i nesposobne za ozbiljnost prokreacije neće zaštititi “informiranost”, zaštitit će ih apstinencija. Kruto? Do zla boga. Učinkovito? Sasvim sigurno. Racionalno? A što ima racionalnije od izbora najučinkovitijeg među ponuđenim rješenjima? Pa ipak, proglašava ih se iracionalnima, u prilično histeričnom tonu, karakterističnom za zaštitnike svakojakih čudnovatih dostignuća u ljudskim pravima. Iako su surovo racionalni (“deca draga, ak’ nećete probleme, nemojte se bezveze okolo fukat”, izraženo laički), predbacuje im se da su smušeni tipovi što hodaju uokolo u srednjovjekovnim haljinama. S obzirom gdje i kada žive, takve se halje doimaju sasvim prikladnima. Zapravo su smušeni “aktivisti”. Vjeruju u čaroliju “seksa bez posljedica”, iako je to nemoguće, jer seks uvijek ima posljedice, ovakve ili onakve. Neovisno o informiranosti. Prokreacija je kozmički misterij, nema tu labavo, nema tu ljudi smo, dogovorit ćemo se, ili izborit ćemo se za svoja queer prava. Nije baš isto reguliramo li zakonom da se ubije fetus ili reguliramo zakonom da nosim haltere ispod bokserica na javnom mjestu.
Postoji ta nesmiljena razlika između ljudskih i kozmičkih zakona. S kozmičkima se ne može po volji, demogratskim preglasavanjem, ili ih ignorirati. Bit će da su biskupi zbrojili dva i dva i uvidjeli koincidenciju: jedino doba kad je svijetom zavladalo bezbožništvo pod etiketom “slobode” ujedno je i jedino doba kad se čovječanstvo našlo na rubu svog uništenja. Što god mi mislili o križarskim vojnama.
Genetski uzgojen Quetzalcoatl Drevni su bili mudri. Uvidjeli su da ljudi nemaju perje, nisu ptice. I da ga neće nikad imati! Dakle, mora biti nešto ekvivalentno; shvatili su da čovjek ima dušu. Ako su i izmislili boga, dobro su učinili. Da nije potreban, ne bismo ga imali. Zašto je potreban? Nemamo perje!
Ako bi mehanicističko-mesarsko-biologistički ateistički ljudi od znanosti htjeli odista pomoći sebi i čovječanstvu, trebali bi se radije posvetiti pronalasku medicinski potpomognute inteligencije koja bi nas oslobodila novovjeke zalupanosti i prisile da živimo u svijetu u kojem je duša izvan zakona. Moguća biologijsko-medicinsko-mutacijska alternativa jest da nekako smisle da nam izraste perje – u tom slučaju ne trebamo dušu.
No, pokušaj da se nedotupavim bedacima, koji nikad nisu razgovarali s pticama, objasni veza između ljudske duše i ptičjeg perja uzaludan je posao. Pa se moramo osloniti na to da će se i oni na kraju nekako prikloniti razumu, opustiti se, prihvatiti napokon stvari kakve jesu. I shvatiti da se ni po čemu i nikamo neće uzdići osporavanjem “više instance” ili nijekanjem mogućnosti njezina postojanja. To je naporna, premda neobična kombinacija sumanutog i dosadnog ponašanja, svojevrsna neodgojenost spram zvjezdanog neba kao takvog.
Razlika nije odmah uočljiva, ali je tu. Može izgledati i kao izbor, premda je pitanje koliko zapravo ima izbora. Naime, vjernici raznih fela i provenijencija očito su preglupi za ovaj svijet, ali ateisti onda moraju biti kozmički glupani, a kozmičko podrazumijeva vječnost u oba pravca. Ovdje nije riječ samo o proporcijama. Jer, bolje je biti glupav ovdje i sada i ne snalaziti se najbolje u ovom vremenu (i nositi odjeću iz srednjeg vijeka), nego biti glup oduvijek i zauvijek naspram Potpunosti postojanja.