Megaorijentiri promašaja u krajoliku hrvatske spomeničke politike
Što je to što vezuje bivšeg osječkog gradonačelnika Antu Đapića, bivšeg ministra znanosti Dragana Primorca i arhitekta Branka Silađina? Na ovo naizgled neobično pitanje, na koje bi malo tko mogao dati suvisao odgovor, odgovor ipak postoji: javni spomenik. Ili drugim riječima, djelovanje s pozicija moći da se u djelo sprovedu želje da novcem iz proračuna dobijemo javnu skulpturu koja je po njihovom ukusu. Naravno, kada su političari i s njima spregnuti umjetnici u pitanju, i u slučaju navedenih, nije bilo zamaranja javnim natječajima (tj. njihovim rezultatima) i mišljenjem struke, jer zna se što je lijepo i što je primjereno da krasi prostore našeg zajedničkog življenja. To “znanje“ naravno uvijek pripada onima koje smo izabrali da govore u naše ime o svemu, pa i o onome što netko drugi možda bolje vidi i razumije i za što je moguće bolje educiran.
Slučaj Primorac
No, krenimo od slučaja Primorac. U ljeto 2009. godine na odmorištu Krka iznad Skradina postavljen je osam tona težak i tri metra visoki kip Gospe s Djetetom u naručju. Kip koji je izradio Kruno Bošnjak izabrao je tadašnji ministar Dragan Primorac. Jedna potpuno promašena akademska okamina koja nije ništa bolja od one iz međugorske “gospine“ manufakture (samo je naravno veća, valjda zato jer megaloman zadužen za njezino podizanje nije običan vjernik, nego ministar), rođena je iz jedne ministrove privatne objave. Naime, ministar je u razgovoru za medije objasnio da je na ideju Gospina kipa došao jednom tijekom mise u crkvi, nakon koje je svratio do prijatelja kipara Krune Bošnjaka i tamo, gle čuda, ugledao već gotovu skulpturu Bogorodice, baš onakvu kakvu je zamišljao tijekom “objave“ u crkvi. Ili, ministrovim riječima: “Majka Božja, puna ljepote, topline, iskrenosti i ljubavi koja je zračila iz njezina lica, u naručju je držala malog Isusa“. Naravno, ministra obrazovanja i znanosti nije zanimalo mišljenje kompetentne struke, nego je stvar sa skulpturom sam prelomio preko koljena, uočivši sva ta zračenja, toplinu, iskrenost koje ni uz najbolju volju i zagledanje na licu mjesta, nisam mogao otkriti, a pretpostavljam ni itko relevantan iz struke koja je tu ministrovu egzaltaciju, koliko mi je poznato, potpuno prešutjela. No, poruka s Gospom na odmorištu je poslana. Ako, dakle, takve skulpture bira ministar (makar obrazovanja i znanosti, ako već ne kulture), makar bio nadahnut crkvenom propovijedi i makar mu granice umjetničkog ukusa sezale do Marka Perkovića Thompsona, onda je sasvim izvjesno da zeleno svjetlo za kiparski juriš na ukus imaju svi oni koji će i za svoje najbanalnije uratke na temu javne skulpture, uvijek moći uprti prstom na Primorčevu i Bošnjakovu Gospu kao megaorijentir u krajoliku hrvatskog spomeničkog kiča.
Slučaj Đapić
Slučaj Đapić ponešto je drugačiji. Kao tadašnji gradonačelnik Osijeka jednostavno je dokinuo natječajno rješenje na temu Ante Starčevića koje je dobilo prvu nagradu ocjenjivačkog suda. Iako se dio struke protivio da se na novouređeni glavni osječki trg postavlja skulptura Mira Vuce koja više odgovora tradicionalnom figurativnom modelu, a na njega vrati kvalitetnija i bolje uklopljena skulptura Grupa Građana Branka Ružića, sve je bilo uzalud. Prvonagrađeno rješenje koje je kolokvijalno nazvano konceptualnim, odbacio je sam gradonačelnik i naručio kip po svom ukusu. Nezadovoljan i prvim i drugo nagrađenim rješenjima, Đapić je bio jasan: “Unatoč tome što je ocjenjivački sud za prva dva izabrao konceptualna rješenja, odgovorno tvrdim da nijedno od njih neće završiti na trgu i u obzir dolazi isključivo figura dr. Starčevića (…) Uvažavam struku, ali o spomeniku će ipak odlučiti politika, odnosno HSP.“ Izvrgnut kritikama da je dezavuirao natječaj, gradonačelnik je uzvratio da će sa svakom dodatnom kritikom Starčevićev kip povećati za pola metra, “osnaživši“ svoj izbor uobičajenom političkom floskulom: “Tko je protiv spomenika, taj je protiv Starčevića, a tko je protiv Starčevića, taj je protiv Hrvatske” (A. Đ.). I bi tako. Osijek je dobio spomenik koji se svidio gradonačelniku, koji se je opet svidio Osijeku, pa je sklad postignut. Uostalom, zar ni u tom slučaju ne vrijedi ona da svatko ima vlast kakvu zaslužuje, od čega nije izuzetak ni grad koji je za svoj glavni trg radije izabrao groteskno rješenje, valjda po istoj zakonitosti “spojenih posuda“, po kojoj je izabrao grotesknog političara.
Slučaj Silađin
Slučaj jednog neizvedenog spomenika koji je trebao krasiti zadarsku uvalu Jazine, opet je nešto drugačiji od prethodna dva, a opet i sličan. Naime, na natječaj za spomenik svim zadarskim pobjedama (?), ocjenjivački sud, kojega su činili različiti profili od medijevalista do stručnjaka za barok i branitelja, ali nigdje nijednog stručnjaka za suvremenu umjetnost, 2009. godine se opredijelio za rješenje Branka Silađina, petnaestmetarski čelični obelisk krnjeg vrha koji viri iz mora s malim prilazom koji ga vezuje za obalu. Mada očigledno oslonjen na poetiku minimalizma, Silađinov obelisk tipična je tautologija. Petnaest metara čelika ostalo je na golom fizisu materije bez ikakve znakovne ili simboličke transcedencije. Jednostavno, radilo se o komadu čelika koji je ostao na pola puta između skulpture i arhitekture, dapače najsličniji nekom čeličnom ugradbenom profilu kojega srećemo na gradilištu. Riječ je, dakle, o dizajnerskom rješenju, obliku koji nije dosegnuo skulpturalnost, nego je ostao na razini puke studijski projektirane forme. Dakle, nije ni riječ o skulpturi, pa je tako u zadarskim Jazinama trebao zaživjeti tek njezin simulakrum, skromni dizajnerski obelisk velik samo po gabaritima. No, ovaj su spomenik pratile ogorčene reakcije interesnih grupa branitelja i Crkve, koje su generalno bile protiv apstraktnog Silađinovog rješenja (jedna od predstavnica braniteljskih udruga čak je izjavila da apstraktno rješenje znači i da su naše pobjede bile apstraktne), jer u njemu nisu vidjeli deskriptivni simbolizam ratnih znamenja, nacionalnih, državnih i crkvenih simbola. Nitko nije raspravljao o umjetničkoj vrijednosti Silađinovog rješenja, izuzmemo li ocjenjivački sud deficitaran za iole kompetentnog stručnjaka za suvremenu umjetnost. Rukovođen onim dijelom javnosti koji donosi izborne glasove, također zanemarujući kompetentnu struku svedenu na glas ponekog “vapijućeg u pustinji“, tadašnji zadarski gradonačelnik poništio je natječaj uz obrazloženje da se neće graditi ništa što javnost ne želi. Nije isključeno ni da se ni same gradske vlasti Zadra nisu vidjele u Silađinovu kipu “bez svojstava“. Uostalom, spomenike poput onih pobjedama i tako podižu aktualne politike kako bi se i same osjećale nastavljačima friza slave, a u Silađinovu rješenju nema ni te glorifikacijske popudbine za koju bi valjalo odriješiti gradsku kesu.
Umjesto zaključka, tri “studije slučaja“ za suvremenu hrvatsku javnu skulpturu, mogli bismo opisati i kao tri defektna modela koji, uz časne izuzetke, predstavljaju današnju oblikovnu i moralnu pustopoljinu koja je tisuće srušenih spomenika prošloga sustava zamijenila tisućama novih politički ispravno opredijeljenih kipova. Ili kako je to s gorčinom pripadnika iz oblikovanja suvremenog kiparskog krajobraza izgnane struke, dobro detektirao Ive Šimat Banov: “Da se u estetskom smislu nije u posljednje vrijeme nimalo evoluiralo te da je nasilništvo odozgo (‘udaranje pečata’ i znakova svoje vladavine) i neukost odozdo (razumljivost, ‘naši-vaši’) sve odvelo k banalnosti i doslovnosti“, a da “kiparstvu nije ništa bolje ukoliko samo promijeni gospodara, a šahovnica, primjerice, zamijeni zvijezdu petokraku“
Temat pripremila Silva Kalčić