Kaniža korištenjem triju komponenti – procesa arhiviranja, frotaže i monokromije – pokazuje vrlo samosvjestan i intelektualno zanimljiv pristup vlastitom umjetničkom radu
Osječka je umjetnička scena od travnja 2012. godine postala bogatija za još jednu umjetničku manifestaciju. Tada je, naime, prvi put održana izložba u sklopu projekta POPUP. Želja je inicijatora ove manifestacije bila da se u trenutno napuštene prostore gradskog centra unesu umjetnost i kultura čime bi ih se stavilo “u kontekst svakodnevnog te bi se umjetnost kao takva uklopila u sociološki kontekst postojećeg duha vremena“. Dalo bi se odmah pomisliti kako se opet iznova javlja inicijativa mahom mladih umjetnika željnih vlastiti rad približiti svakom zainteresiranom prolazniku. Moglo bi se u to uplesti i već pomalo klasičnu priču o demokratizaciji umjetnosti kod nas osobito aktualnu krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ispalo bi, međutim, mnogo toga nedorečeno ako bismo se zaustavili tek na spomenutim poveznicama.
Sustavno zanemarivanje središta grada U Osijeku ne postoji mnogo muzejskih i galerijskih prostora pa je prilika za izlaganje vrlo ograničena. S druge strane, kulturna je politika grada pomalo distancirana od suvremene umjetničke scene. Nekolicina je umjetnika, pokretača projekta POPUP, nastojala djelovati na nekoliko razina. Sa sociološkog aspekta bio je to način da se, barem na kratko vrijeme, napušteni poslovni prostori u centru grada ožive uz pomoć kulture. Temeljni je razlog ležao u činjenici da se gradsko središte već duži niz godina sustavno zanemaruje i napušta, dok se punktovi društvenog života sele na gradsku periferiju nudeći tek zadovoljenje konzumerističkih nagona. Osim sociološkog, važan je i umjetnički aspekt projekta. Gledajući iz umjetničkog rakursa, POPUP je poslužio kako bi se izrazila nešto otvorenija kritika gradskih kulturnih institucija. Oslobađajući se institucionalnih prepreka vrlo nedvosmislenim i angažiranim izrazom revolta, inicijatori POPUP-a nizom su događanja još jednom dokazali kako je umjetnost vrlo živo i otporno društveno tkivo sposobno funkcionirati neovisno o institucionalnim okvirima. Radikalnost ovakvog otpora i inovativnost POPUP koncepta temelji se na dvije važne komponente – nestalnosti mjesta, i kratkotrajnosti. Izložbe se svaki put organiziraju u drugom prostoru optimalnim zahtjevima umjetnika i postava koji izlaže. Nadalje, izložbe se organiziraju da bi bile otvorene i uz to trajale svega dva ili tri dana. Neosporno je da ovakva manifestacija doprinosi razvoju kulturne ponude što nije nevažno u gradu koji već neko vrijeme u sklopu Sveučilišta posjeduje Umjetničku akademiju. U sklopu POPUP-a do sada je održano deset izložbi i jedna kazališna predstava. Na njima su se osječkoj publici predstavili netom diplomirani studenti osječke Umjetničke akademije, ali i već afirmirane umjetničke ličnosti iz cijele Hrvatske.
Na jedanaestom POPUP-u predstavio se mladi osječki umjetnik Josip Kaniža (1984.) izloživši radove nastale u sklopu njegovog diplomskog rada. Na izložbi naslovljenoj Dokument 6b bilo je moguće uvidjeti osnovne probleme koje Kaniža kroz svoj umjetnički rad nastoji preispitati. Osim brojnošću radova, izložba je obilježena i prisutnošću različitih medija tako da su izloženi crteži, fotografije i video. Kaniži različiti mediji služe, međutim, tek da dosljednije razradi trenutni problem tako da izložba u cjelini odaje visok stupanj kompaktnosti i cjelovitosti. Zanemarujući raznovrsnost korištenih medija, izložene je radove moguće podijeliti u dvije serije koje su nastajale kronološki.
Dokument prostora i čina dokumentiranja Na samom početku umjetničkog djelovanja, Kaniža počinje preslikavati prostor osječke Umjetničke akademije. Počevši preslikavanjem zidne mase, prvobitna se naznaka figuracije gotovo odmah gubi te biva zamijenjena apstraktnim prikazom prostora. Kaniža je trljanjem grafita po listovima postavljenim na zidove prostorije bilježio njihovo postojanje nic/hic et nunc: “Kada postavlja papir na stari zid hodnika zgrade osječke Umjetničke akademije (i to neposredno prije procesa obnove) te grafitnom olovkom pažljivo izrađuje monokromni crtež, Kaniža želi sačuvati trenutak, trenutak koji će proći, ali će samom činjenicom bilježenja ipak ostati dostupan nekoj drugoj sadašnjosti, nekoj drugoj budućnosti“. Kaniža je tehnikom frotaža dokumentirao vrata, pod s brojnim ispucalim keramičkim pločicama, zid s lamperijom... Procesom dokumentiranja, međutim, nije nastao dokument temeljem kojeg bismo arhivirani prostor mogli rekonstruirati budući da djelo, izloženo posve lišeno konteksta i gotovo u potpunosti apstraktno, postaje tek umjetnički objekt koji prenosi određenu estetičku informaciju (Max Bense).
Vođen željom da dokumentira prostor, umjetnik je odlučio dokumentirati i proces vlastitog rada. Odabirući za to medij videa, a ne primjerice fotografije, Kaniži je uspjelo povezati trajanje procesa rada sa specifičnim obilježjem videa, medija za koji je temporalnost karakterističnija, zamjetljivija i mnogo prirodnija nego li je to slučaj s pojedinačnom fotografijom ili slikom.
Dokumetiranje i arhiviranje prostora tehnikom frotaža predstavlja samo prvu fazu Kanižina rada. Ubrzo je napušta, ali i dalje ostaje vjeran crtežu kao dominantnom obliku izražavanja. U drugoj fazi nastaje ciklus monokromnih pravokutnika i kvadrata koji su zadržali nekoliko komponenti ranijeg ciklusa. Primjerice, naglasak je na monokromiji, odnosno sve se svodi na oblik i grafitni otisak. I dalje vrlo važan ostaje proces rada koji više nije zabilježen u mediju videa, nego se čita na samim radovima. Ujednačenim vertikalnim i horizontalnim povlačenjem grafita po unaprijed određenoj formi, na površini djela ostaju vidljivi tragovi rada, točnije samog procesa.
Uprljati prste grafitom Kaniži sada prestaje biti važno bilježiti određeni prostor ili njegov otisak u određenom trenutku budući da se naglasak stavlja na interval rada protežan u vremenu u kojem se vrijeme treba moći vizualno osjetiti uz pomoć vidljivih crta nastalih otiskom grafita. Reklo bi se kako je Kaniža odvažan što se upustio u propitivanje problematike koja se u prošlom stoljeću već propitivala i dala određene rezultate. Prosječno će upućeni promatrač pojedine radove možda, ne bez ikakve osnove, povezati s Maljevičevom slikom Crni kvadrat na bijeloj pozadini (1913.), dok će drugi pomisliti kako je temeljna epoha monokromnog slikarstva sada već daleko iz nas. Međutim, često se za oblikovanje vlastitih ideja poželjno okrenuti unazad te iznova kritički promisliti o problemima koji djeluju jednom za svagda riješeni. Kod Kaniže je monokromija povod, a ne posljedica. Glavna je karakteristika njegovih monokromnih crteža grafitni otisak koji zbog svoje prirode dinamizira samo djelo uvodeći ga u komunikaciju s okolnim prostorom i promatračem. Kanižina monokromija vrlo uspješno koketira s op-artom provocirajući promatračevu vizualnu percepciju. U intervjuu nastalom povodom izložbe umjetnik navodi: “Radi se o slikama koje na određeni način ostvaruju komunikaciju u trenutku kada ih se promatra. Više me zanimala problemska pozicija promatrača. Pitao sam se gdje se on nalazi kada promatra rad, u radu ili ispred njega, budući da monokroman crtež zbog same prirode grafitnog otiska reflektira ono što se nalazi ispred njega“. Osim vizualne, zanimljivom se ukazuje i taktilna komponenta. Krećući se ispred djela, promatrač postaje svjestan zrcalnog efekta grafitnog otiska koji ga na ludički i infantilni način potiče da dodirne rad baš kao što mala djeca, registrirajući vlastiti odraz u zrcalu gotovo instinktivno pružaju ruku prema površini zrcala kako bi opipali ono što se na njoj kreće, a dotiču tek hladnu podlogu koja reflektira njihov lik. Dodirnuvši površinu zasićenu grafitnim otiskom, uprljavši prste grafitom, razvija se naglašenija prisnost s djelom te bi se moglo reći kako promatrač dolazi u prilično intiman odnos s njim. Zahvaljujući efektu refleksije nastaje i niz fotografija na kojima su zabilježeni različiti odbljesci predmeta koji su se u trenutku fotografiranja našli ispred rada. Tako je moguće fotografiranjem samo jednog segmenta rada dobiti mnoštvo različitih fotografija.
Čekati protok vremena Kaniža je već na početku svog umjetničkog djelovanja postavio zanimljiva pitanja istodobno se okrećući ispitivanju medija kojima se u svom radu bavi. Na ovoj se izložbi predstavio s već razrađenim umjetničkim konceptom čime je pokazao svježinu vlastitih ideja potvrdivši se kao umjetnik koji ne treba čekati protok vremena da bi došao do vlastite poetike, nego je od samoga početka intuitivno izvlači iz sebe. Nasljeđujući iskustvo monokromnog slikarstva, uspio je izbjeći opasnost epigonskog nasljedovanja već riješene umjetničke problematike. Zaključio bih kako POPUP zahvaljujući ovakvim izložbama na visokoj kvalitativnoj razini ispunjava svoju glavnu zadaću nudeći osječkoj publici izložbe kojih se ne bi postidjela ni mnogo etabliranija kulturna središta.