Danas ću prevariti muža. Vodit ću ljubav s čovjekom kojeg ne smijem voljeti. Dugo sam sjedila nasuprot njemu, činilo se kao da oboje dišemo ujednačeno, kao da se tjeskoba utisnula između njegovog pogleda i moje odsutnosti. Tražila sam nekakav znak za događaj koji slijedi, nešto osim surove kemije koja trenutno caruje u sobi, a formirala se odmah pri prvom susretu, sva onako iracionalna i snažna.
− Dođi – rekao je dok sam izuvala sandale s remenom oko gležnja. Sjećam se kad sam ih kupila, šetala sam s Vedranom gradom, držali smo se za ruke, vrućina nam je zalijepila dlanove.
− Bojim se − govorila sam kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
− Ma, bojim se i ja – pogledao je kroz mene. Možda je pomislio na svoju ženu, njene ruke dok je peglala košulju na pruge, gužvala pregaču i kuhala na brzinu prije njegovog polaska na službeni put, djecu dok prepisuju s ploče u školi. Ona je domaćica koja se učahurila u kući na dva kata, bez imalo gorljivosti i gnjeva, sva volja ugasila se u njoj nakon drugog djeteta kao žar pri slaboj vatri. Oni su dva svijeta, rekao je.
Vani je sparina ugasila ljetni dan; svježi zrak ostao je tamo negdje u drugom gradu, zajedno s brakovima koje smo ostavili kao da ne postoje. Pričali smo o ovome dugo, dvije godine. Sad smo u hotelskoj sobi, miljama udaljeni od života, ljudi od kojih smo pobjegli u drugi grad, a čije smo prisustvo osjećali svakim udahom duboko prema plućima.
Igora sam upoznala još dok mi je muževa ruka na bedru izazivala nesnosnu želju, dok smo razgovarali i svađali se, vrištali kao zvijeri, svršavali i kad smo bili umorni, odlazili i vraćali se, lupali vratima glasno.
On je miran, stisnuo se u udubini fotelje i zubima razvlači tanku kožu s gornje usne. Osvojio me mirnoćom, znao je točno što želi, ponekad mi se činilo da se savršeno uklapam u njegov svijet brojki i računalnih operacija, ja sam bila jednadžba s više nepoznanica, a samo jednim ispravnim rješenjem. Ustao je i rastvorio zavjese na crvene cvjetove. Pomislila sam kako sam jebeno zaljubljena u tog čovjeka.
− Treba mi piće – pogledala sam ga. Negdje poviše obrva.
***
− To ti može pomoći u napredovanju mada nisam siguran. Prošle godine pisala si roman, sad napreduješ u prosvjeti. Stalno lutaš – rekao mi je Vedran dok sam stavljala odjeću u kufer. Slagala sam majice kao da je taj proces od životne važnosti.
− A valjda – nastavila sam slagati odjeću u jednake hrpe.
− Neće uvijek bit ovako teško. Proći će – izgovarao je rečenice brzo, uživljen u ulogu brižnog supruga, sasvim drukčiji od onog koji ove zime ne bi uopće primjećivao kada bih se gola prošetala pred njim. Umoran, sažvakan od još jednog cjelodnevnog parničenja, službenih putovanja gdje dane provodi u gradskim sudnicama, iscrpljujućih svađa, astronomskog divljanja švicarca zbog čega životarimo na periferiji.
− Naravno – okupirala sam se slaganjem poslovne odjeće za seminar. Najljepše slažem odijela, ona se lijepo slažu na samom kraju, povrh uredno složenih košulja. Vedran ne zna slušati, mi se ostvarujemo u komunikaciji visokim frekvencijama, iza svakog tona krije se sitna doza otuđenosti koja se kasnije zalijeva iscrpnim izvješćima o karakternim manama i nedostacima.
***
− Šta ćeš mi kupit? Govori! – zavijala je Ena dok sam joj pokušavala raspetljati riblju kost posred glave. Kovrče su ispale iz tanke gumice, jutros sam ih zalijepila za tjeme kopčama, bilo ih je posvuda.
− Baš si lijepa – i poljubi me posred čela.
Izašla sam iz sobe. Nemir se ugasio kao svijeća.
− Mama ,vrata ! – viknula je.
Ena se boji mraka. Noću ostavim upaljeno svjetlo u dnevnom boravku, naši glasovi provlače se kroz lagano odškrinuta vrata dok ona ne postavi posljednje pitanje koje odzvanja u moždanim vijugama kao brojalica pred san. Koliko puta se još moram probuditi dok ne dođe tata, uvijek kaže.
***
− Jesi pričala sinoć s njim? – upitao me za šankom dok mu je sjena preko lica odavala nelagodu. Preletjela mu je preko lica brzo kao muha.
− Šta te briga – odgovorila sam i naručila duplu votku. Meškoljila sam se na visokom stolcu i zapalila cigaretu. Osjetila sam dim kako me grebe po grlu. Osvrnula sam se oko sebe i uhvatila ga za lijevu ruku. Stisnula sam koljena, neka čudna blagost nadvila se nad našim glavama, zakačili smo se kao krpelji rilcima za mekanu kožu. Bili smo sami u predvorju hotela.
− Teško je pričat s tobom. Prvo me trebaš, to traje kratko, ne možeš, onda me tražiš. Šta želiš ti?
Oči su mu vrludale po mojim bedrima, pomaknuo mi je kovrču s obraza, utegnula sam trbuh i zaustavila disanje, a čestice njegovog parfema otopile su se u mojim nosnicama i otputovale do velikog mozga.
− Poljubi me – rekla sam i odmah shvatila da je to izrekla neka druga žena.
Primaknuo se naglo. Jezikom je vrludao među mojim zubima kao da mi pokušava opustiti mišiće u obrazima. Odmaknula sam se brzo.
Njegov dodir bio je prirodan, odanost se tada pretvarala u tunel u kojem svjetlo dolazi tek na kraju, tek kada želja izađe nakon dubokog izrona na površinu, naglo uvuče zrak u dušnik i širom otvori oči. Tada stanemo oboje, kao da nije važno. Kao da nas nema.
On je vrtio čašu među dugim prstima, ja sam osluškivala zvukove s terase hotela. Šutnja je bila odgovor na zamagljena pitanja koja su cirkulirala mozgom kao što venama teče krv pa se vraća, grči i natiče ostavljajući za sobom čvorove.
− Ti njega voliš.
Šutjela sam. Nisam imala što reći, osjetila sam snažan udarac u trbuh od kojeg sam ispravila kičmu na visokoj sjedalici za šankom. Mozaik se slagao polako, otprilike kao i naše izdaje; činilo se kako je nemoguće naći se u ovoj situaciji u koju smo se upleli kao ribe u mrežu.
Pokunjeno sam pogledala Igora ravno u oči. Ne, to sigurno nije bio on.
− Hajde, tko će znati – pokušao me privući k sebi.
− Mi ćemo znati.
Ustala sam. Ostao je pored visokog stolca u hotelskom predvorju, okrznuo me pogledom preko lijevog ramena. Sjeo je za šank i okrenuo mi leđa. Izašla sam vani, zrak me plesnuo posred lica. Ljudi na terasi zvučali su kao likovi iz dječjeg romana; dječaci su se igrali lovice urlajući visokim tonovima poput Indijanaca, roditelji su ih panično hvatali raširenim rukama poput pipaka hobotnice, djevojčice su se vrtjele u krug, podižući nožice visoko. Djevojčica kovrčave kosi prilazi majci, sjeda joj u krilo i malešnim prstima vrti kosu
Marija Rakić Mimica
(1982.) profesorica je hrvatskog jezika i komparativne književnosti, zaposlena u srednjoj školi u Splitu. Prozu je dosad objavljivala na Arteistu, Knjigomatu i ostalim književnim portalima, na Trećem programu Hrvatskog radija, Zarezu, Večernjem listu, Književnosti uživo, Književnoj Rijeci, Ulaznici, Sarajevskim sveskama, a pjesme su objavljene unutar zajedničkih zbirki. Kratke priče objavljene su i u zbirkama 20+1 najljepša priča za ljeto u izdanju Brod kulture, Zborniku 2. Gornjogradskog festivala, Lapis Histriae 2014., zbirci Bedekovčina 2015.