Infrastruktura ostaje, binarni kod i papiri prolaze. No tko tu postoji zbog koga? Što je bilo prije: ministarstvo ili resor?
T.M. se nije previše ženirao oko cijele situacije. Nije ni prvi ni zadnji put da Zarez propada, a nakon toliko godina u redakciji čini mu se da propada oduvijek. N.G. predlaže performans radnog naslova “Hrvatska, zemlja izumrle kulture”. B.K. šara po papiru s ispunjenim špiglom, već radi na naslovnici ovog broja, ako ga uopće bude. J.O. se brine kako će našu reakciju doživjeti javnost. Nitko od nas, članova redakcije Zareza, ni tjedan dana prije izlaska ne zna hoće li ovaj broj izaći. Pred kraj sastanka i T.M. izgleda pomalo zabrinuto.
Zapravo, u ponedjeljak 24. ožujka 2014. godine, nešto manje od 24 sata prije nego što broj mora biti zaključen i poslan u tiskaru, još uvijek nismo znali hoće li broj ići u tisak. Većina broja je bila pripremljena, u utorak će pristići još nekoliko članaka, redakcija će od podne početi svraćati u Vodnikovu 17, pregledavati svoje rubrike i raditi korekture tekstova do kasno u večer.
Zarez je na klimavim nogama već dugo. Teško je procijeniti ide li mu nabolje ili nagore s obzirom na to da je izlazak brojeva svake godine neizvjestan do objavljivanja rezultata javnih poziva za potpore izdavanju knjiga, časopisa, potpora književnim manifestacijama i potpora književnim programima u knjižarama – pozivi koji pokrivaju, primjerice, period od 1.1.2014. do 31.12.2014. godine. Prošle su godine rezultati pristigli 18. ožujka; do tog su se trena svi nekako morali snaći. Zarez je u nešto nezgodnijoj poziciji jer je kao dvotjednik obvezan da izda određeni broj brojeva tijekom jedne kalendarske godine te bi svaki prekid u izlaženju pokrenuo lavinu problema. Do obustave izlaženja nikada dosad nije došlo, ali nas ta mogućnost vreba od početka ove godine: dvotjednik ne može biti povremenik, da citiramo članicu redakcije. No dosta o Zarezu – zasad.
Uneredili se na pod, ali oprali ruke
Svi akteri koji ovise o gorespomenutom natječaju Ministarstva kulture navikli su na ovakav scenarij: em kasne rezultati, em dodijeljena im sredstva. Naprosto, kao dobar dio stanovništva ove države žive, odnosno živimo na kredit do daljnjega ili se oslanjaju/mo na besplatan rad u kućanstvu/redakciji/kustoskom kolektivu/organizacijskom timu. Dok se u državi najavljuju nužni daljnji rezovi javne potrošnje, proturječno se opraštaju dugovi i daju porezne olakšice kolosima investicija.
Ove godine, pak, natječaja nema do daljnjega. Navodno se može očekivati u travnju: ako se tad doista objavi javni poziv, još neko vrijeme trebat će čekati rezultate, a potom i financijska sredstva. Ministarstvo kulture je 24. veljače 2014. godine nakon upućenih dopisa nekolicine zainteresiranih strana, objavilo na svojim stranicama Obavijest o raspisivanju javnih poziva za potpore izdavanju knjiga, časopisa, potpora književnim manifestacijama i potpora književnim programima u knjižarama, svojevrsnu kroniku komunikacije s Agencijom za zaštitu tržišnog natjecanja i Europskom komisijom o dotičnom natječaju s obaviješću da će natječaj biti raspisan po primitku odobrenja i uz dodatak “saznajemo da je takva praksa EK uobičajena kod izdavanja prvog odobrenja novoj članici, jer EK želi steći detaljan uvid u programe potpora” tako opravši ruke od cijelog slučaja (neuspješno). S obzirom na navedenu kroniku pripetavanja s birokracijom EU, jasno je da je Ministarstvo moglo pravovremeno obavijestiti sve zainteresirane strane da će natječaj značajno kasniti čak i u odnosu na uobičajena kašnjenja – a ne da se za to saznaje pred kraj prvog kvartala godine za koju su namijenjena sredstva natječaja. Ovoliko kašnjenje onemogućilo je bilo kakvo planiranje i redovno djelovanje u, sada se već čini, prvoj polovici godine, što pak onemogućava bilo kakvo planiranje od strane uredništava i sustavno provođenje zacrtane uredničke politike. Svakim kašnjenjem izvedba časopisa, novina ili portala prepuštena je stihiji, što opet nužno vodi do pada kvalitete sadržaja, brzinskog odrađivanja brojeva da bi se ispoštovali projekti, smanjenja frekvencije objavljivanja sadržaja ili čak privremenog pa i trajnog gašenja medija.
Lažna sloboda slobodnog tržišta
Iz svega se toga nužno javlja pitanje (na koje treba odgovoriti s obzirom na medijske i političke pritiske da sve mora biti konkurentno, financirano iz više izvora itd.) zašto uopće javno financirati časopise, novine i portale koji se bave kulturom ili primjerice znanošću. Publikacije tog tipa na tržištu ne mogu samostalno opstati jer se ne mogu prodavati u dovoljno primjeraka a da bi se utrženim sredstvima mogli pokriti makar samo npr. troškovi tiskanja. One se ne mogu ni olako prijavljivati na natječaje EU budući da, kao što znamo, otprilike pola sredstava mora biti osigurano iz drugih izvora (time se zapravo lako objašnjava zašto npr. slavonska poljoprivredna ili stočarska gospodarstva ne “ispunjavaju svoj puni potencijal” u povlačenju EU sredstva: naprosto nemaju ona prva (temeljna?) sredstva na temelju kojih mogu steći pravo na sredstva iz fondova). K tome, “kriza izdavaštva” pogađa i privatne medije koji su navodno konkurentniji na tržištu (tu je dovoljno pogledati poslovanje bilo kojeg hrvatskog medija osim valjda 24 sata), a zapravo opstaju na neprincipijelnim kreditima, precijenjenim hipotekama na nepokretnu imovinu, špekulacijama vrijednim zemljištem i toleriranjem dugova kakve običnim poreznim obveznicima nitko ne želi otpisati u zemlji koja, povjerujemo li proklamiranim ciljevima, teži k razvoju poduzetničkog duha i inicijative malih i srednjih poduzetnika. Isto tako, portali koji se bave kulturom osim natječajima i donacijama mogu se financirati samo na temelju svoje posjećenosti, odnosno oglasa. Očito je da nitko neće oglašavati novi Peugeotov model na Booksi ili na Modernim vremenima. Svejedno, projekti na koje se prijavljuju portali iziskuju definiranje drugih načina financiranja, posjedovanje/iznajmljivanje radnog prostora, u natječajima se određuju minimalni iznosi honorara i plaća (koji počesto izostaju uopće iz tipa medija o kakvima govorimo), da bi na kraju ponekad morali provoditi odobrene projekte koje zapravo ni ne mogu provesti jer su dobili manju sumu od potrebne – da bi pak pokrili sve troškove i udovoljili kriterijima davatelja sredstava koji u pravilu traže mnogo, a daju premalo.
Drugo, ali ne manje bitno pitanje jest čemu Ministarstvo kulture uopće služi ako ne administriranju kulturnih sadržaja i održavanja na životu postojećih medija, da o nekim novim potencijalnim ne govorimo. Pogotovo ako isto to ministarstvo već mjesecima kasni s medijskom strategijom svojeg novoosnovanog Odjela za medije ili krije prvi provedeni projekt “public commissioning” u svijetu kao zmija noge. Ipak, moramo imati razumijevanja za njihovo fokusiranje na goleme projekte poput Europske prijestolnice kulture ili prijeko potrebne, 20 godina planirane izgradnje nove zagrebačke opere. Infrastruktura ostaje, binarni kod i papiri prolaze. No tko tu postoji zbog koga? Što je bilo prije: ministarstvo ili resor?
Kas mrtvog konja
I treće, najbitnije, pitanje glasi: trebamo li kulturne časopise, novine i portale? U zemlji u kojoj je kvaliteta medija, novinarskog i uredničkog rada te radnih uvjeta uposlenih u medijima u slobodnom padu, u kojoj samo rijetke dnevne novine (od šačice njih) ima kulturne rubrike i u kojima se sadržaje najčešće prenose ili prevode iz stranih novina, u kojoj svi jamraju zbog (ne)pismenosti hrvatske mladeži – odgovor je nedvosmisleno “da”. Kakav li će biti kulturni izvoz i kulturni proizvodi (nemilih li nam termina) zemlje u kojoj ne postoji sustavna potpora kulturnom sektoru unutar i van institucija, u kojoj nema kritičke recepcije i valorizacije kulturne proizvodnje, u kojoj se sve svodi na velike institucije i manifestacije, a odgovornost prebacuje na više instance? Trebaju li nam mladi umjetnici, kustosi, kritičari, kulturni urednici i novinari? Želimo li imati recepciju i razvoj novih teorija i ideja? Ili ćemo se ići kupati na fontane, smijati se sveprisutnom kulturrasizmu i odbaciti ideju čitanja novina “bez slika”?
Trenutnim nemarom počinjena je ogromna šteta u izdavačkom sektoru, sva proizvodnja toga tipa je obustavljena do neke svijetlije budućnosti. Iako je cijela “scena” nabacila hrabra lišca i prepustila se višim silama, pukotine u osmijehu već se naziru ispod površine što se razrješenje sve više odgađa, a nadležni se sve dulje prave da ih se to ne tiče.
A Zarez, s kojim smo počeli ovaj osvrt? Zarez ovoga puta izlazi, a sljedeći put – tko zna. Ne radi se uopće o coup de grâce ranjenoj, izmučenoj životinji, nego o mlaćenju mrtvog konja u ovoj provincijalnoj sapunjari koja će se sama od sebe razriješiti nestankom ove novine.