Diskretno intimistička pjesnička knjiga čiji je subjekt gotovo uvijek pozicioniran u određeno europsko podneblje te premrežen mitologemima bliže političke povijesti, ali i pop-kulturnim referencama
Kristina Posilović, Kuga i njezine kćeri, Meandar Media, 2015.
Pjesnikinja, prozaistica i aktivistica Kristina Posilović (Rijeka, 1982.) na književnoj sceni prisutna je desetak godina i za to je vrijeme, kroz šest pjesničkih zbirki, uspjela izgraditi prepoznatljiv pjesnički glas. Od nastupne zbirke Agara (2005.) pa do recentne Kuga i njezine kćeri, poezija Kristine Posilović motivski se dosljedno razrađuje, ali uvijek koncentrirano ostajući unutar okvira prepoznatljivih tematskih preokupacija koje s vremenom nadograđuje i razgranava.
Od autoričinih pjesničkih početaka uočljiv, mada prigušeni i nenametljivi intimizam premrežen mitom (odnosno intimizam koji u mitu traži potvrdu drugog reda, ili preciznije intertekstualnog označitelja kojim se dodatno zamagljuje, a ujedno i poetizira natuknuta biografičnost) do Kuge je postupno evoluirao u jednako diskretni intimizam putnog subjekta gotovo uvijek precizno geografski pozicioniranog u određeno europsko podneblje, te premreženog mitologemima bliže političke povijesti, ali i pop-kulturnim referencama. Tako se vrlo jasno ocrtavaju društveno-političke konture današnjice kao i ideološka pozicija subjekta u danim relacijama i okolnostima.
Putnica, turistkinja, šetačica, radnica
Zbirka Kuga i njezine kćeri sadrži 40 nenaslovljenih pjesama-fragmenata ravnomjerno raspodijeljenih u tri ciklusa koji se zovu bolest, kuga i njezine kćeri i melankolija. Stih je mahom narativniji i nerijetko se razvlači u duže rečenice s minimumom interpunkcije. Promišljeni koncept zbirke isprve je uočljiv, ali teže ga je dovesti u izravniju značenjsku vezu s tematsko-motivskim kapitalom koji nose tekstovi, za razliku od prethodnih zbirki, također pažljivo promišljene i izvedene forme. Arhitektonika svake zbirke za Kristinu Posilović od iznimnog je značaja i tome očito pridaje mnogo pažnje. Koncept za nju predstavlja temelje i nosive zidove pjesničke zbirke, a možda i krovnu konstrukciju, da sad ostanemo u prigodnoj metafori, dok bi pjesme predstavljale one fine popune, sve što bi život u takvoj kući činilo ugodnijim i kvalitetnijim. Tako gledano, za nju svaka zbirka predstavlja jedan pjesnički projekt, koji ima svoje početne ideje (čak i potrebe), zatim skice i nacrte, detaljne pripreme i konačnu izvedbu, da bismo na kraju stajali pred kućom poezije. Iznevjerila nije niti u Kugi, naprotiv: ovdje je koncept možda više nego ikada u tijesnoj semantičkoj vezi s tekstovima koje sadrži, čak bi se moglo reći da u nekakvom drukčijem obliku ne bi funkcioniralo, barem ne ovako dobro i uvjerljivo kakvo je sada. A s obzirom da raspolažemo samo s tri naslova od kojih je jedan i naslov zbirke, obrazlaganje teze nužno priziva interpretaciju, tj. detaljnije upoznavanje s tematsko-motivskim razvojem i s njime povezanim formalnim oblikovanjem.
Prvi ciklus, bolest, počinje pjesmom koja ne govori o nekoj fizičkoj bolesti, već na samom startu evocira financijsku krizu koja je nedavno potresla Zapad, a nas još uvijek trese: "rekla mi je za restoran u kojem si možemo priuštiti ručak / mi, a ponekad i oni, i njima je kriza". Pjesma završava stihovima: "čekanje odobrenja da mogu pisati / na poluprazan želudac i rupa punu kapu". Suočeni smo dakle s bolesnim društveno-političkim trenutkom, bolesnim socijalnim stanjem svijeta, očito današnjom Europom. Ženski subjekt je putnički, turistički, šetalački, radnički. Kreće se srednjoeuropskim i mediteranskim podnebljem zapažajući (i proživljavajući ih sama) teške socijalne prilike, bijedan položaj radnika potonulih u ravnodušje i apatiju ("moja plahta je žuta i miriše na prijašnje vlasnike / ne smeta mi njihova prisutnost u krevetu / barem imam društvo nedjeljom kada se svjetla u devet ugase / jer se treba pripremiti za novi radni dan u restoranu Opatija"); ponekad prepričava vlastite putne nezgode ("šofer je zanovijetao vidjevši moju prtljagu i duplo mi ju naplatio") ili vrlo uvjerljivo evocira atmosferu stranih gradova, njihovo kulturno nasljeđe ali i duh ulice ("mogu još malo do CunTre gdje slamaju poeziju / pa do butika za afro frizure u gradu u kojemu nema afro frizura / Verdi danas, afro sutra"). Glad i siromaštvo dominantni su motivi, a jedna pjesma govori o dvije vrste gladi – "ona koju si možeš priuštiti i ona koju skrivaš jer se sramiš". U istoj pjesmi spominje i ženu koja je umrla od gladi na brodu za Ameriku, a radila je kao kuharica u bogatoj obitelji, pridodavši: "a krevet je dijelila s onom koja je Andyju donijela 15 minuta slave". Blizina i prožetost različitih slojeva društva, kulturnih sfera te osobnih i tuđih iskustava karakteristične su za ovu zbirku. S lakoćom će i neskrivenom (auto)ironijom u iduća tri stiha prijeći na očni kapak koji joj se smrznuo pa nekome nije mogla namignuti, a odatle do "štanda s pijancima koji meso nikada nisu takli".
To loše stanje koje ona zapaža ili čak prilazi kroz njega, neminovno će se odraziti i na njeno fizičko zdravlje, pa kako ciklus odmiče tako se i umor postupno pogoršava: "nekoliko dana kasnije lovi me kroničan kašalj / ni doktori ne znaju što mi je, misle, nije alergija, ona bi već prošla, / ako je hladnoća, kažu nema spasa, / lijek je u moru koje je i Tita jednom na Brijunima izliječilo".
Osim što se u ciklusu subjekt nekoliko puta prisjeća majke, u čak dvije pjesme spominje Tita, čime sugerira tijesnu blizinu intimnog i javnog, osobnog i povijesnog, te tako diskretno najavljuje daljnji tematsko-motivski razvoj zbirke.
Oslonac u popularnom
Središnji, naslovni ciklus kuga i njezine kćeri kroz nekoliko uvodnih pjesama provodi motiv kože, pa tako saznajemo da je njena koža suha kao pustinja, da kreme slabo pomažu, da ju maže kakao maslacem kupljenim u novosadskoj apoteci ("koža ga ždere kao pinč tamnu čokoladu"), te da mijenja boju (crvena, bijela, svijetlo ljubičasta). Ta motivska opsesija se pokaže smislenom jer je ubrzo dovede do kože druge ženske osobe kojoj se nadalje subjekt obraća, o kojoj govori, prisjeća je se, pati s njom: "tvoja je koža bila puno mekša od moje / hvalila si se njome (…) nikad nisi koristila kremu / čak ni maslac / a opet ti je koža mirisala / po kemijskom sastavu neke lijepe kutijice". Slutimo, a slutnja se pokaže točnom, riječ je o njenoj majci (autorica zbirku i posvećuje sjećanju na majku Dortu).
Osjećaj za tjelesno motivski se proširuje pjesmom o tabanima u pijesku, uspoređivanjem kose s Njenom (dakle, majčinom), a jedna cijela pjesma posvećena je vlastitim arterijama. Taj osjećaj tjelesnosti na trenutke se intenzivira pretapajući se s majčinim osjećajem vlastitog bolesnog tijela: "ne možeš se micati, ne možeš otvoriti oči, / znaš da si na boku jer te sve žulja / kašljanje, kihanje pa opet kašljanje, / otvaranje flastera, lijepljenje flastera, skidanje flastera". U završnom dijelu ciklusa čitamo najpotresnije i najdojmljivije pjesme, poput ove: "poljubila sam te u lijevi obraz / obrve su ti bile uredno počešljane / nokti podrezani baš kao u reklamnom letku / noge depilirane, glatke i mirisne, / iskoristila si wellness tretman za budući život / onaj gratis, medicinski, / tada još nisam znala / da je tvoj budući upravo zamijenio sadašnji život".
Nakon toga, ništa nije primjerenije negoli završni ciklus nazvati melankolija. No iako se čini da je semantički luk, ili niz, logičan: bolest – kuga (smrt) – melankolija, zapravo je riječ o kronološki izmještenom posljednjem ciklusu, s obzirom da će on problematizirati stanja koja su dovela do onih iz prvog ciklusa, do oboljenja, pa će se vratiti još malo u prošlost: "’89 su ulicu iznenada okupirale žabe / nadprosječno velikih glava i štapastih krakova / vatrogasci su stotine litara vode potrošili / a da nijedna nije krepala". Subjekt s naglašenom ironijom opisuje apsurdnu situacija kako vatrogasci s vodom pokušavaju suzbiti žabe, ali kada pri kraju pjesme nabave plin žabe trenutno eksplodiraju i poteku: "u (p)otok sličan naftnom, samo manje vrijedan". Metaforički najavivši vrijeme apsurda i siromaštva, subjekt će, i dalje putujući Hrvatskom i Europom, registrirati potpunu degradaciju svih vrijednosti, intelektualno propadanje na svim nivoima društva i posvemašnji (samo)zaborav.
U ciklusu su češće filmske i pop-kulturne reference, koje nisu same sebi svrha, pozerske ili proizvoljne, već služe kao oslonac i tematsko-motivski aktivator. Primjerice, u pjesmi u kojoj se referira na Lennonovu Working Class Hero, zapravo problematizira propast radničke klase i građanstva, s izravnim aluzijama na našu sadašnjost: "križevi se otkrivaju uoči Uskrsa / tamjanom se deratizira grad od rocka / tih je dana samo jednome dozvoljeno / da heroj bude, Johnu možda? / previše rocka i tamjan u opijum pretvori / šteta što John nije po vodi hodao / i takvu je za working class zaledio / pa da zime budu jestivije".
Sjećanja su potisnuta u kutije na buvljacima (blues ploče kojih više nema u prodaji) ili u vlastite sobe (pionirska marama i kapa koja joj više ne pristaje, ali ipak pozira pred posterom Sophije Loren); u tatin kovčeg sortira, po veličini, godine (ona ili njena majka), a partizanski grobovi na koje su se nekad nosile tratinčice toliko su veliki "da im nigdje ne pronalaze mjesto".
Bol u prtljagi
Ciklus i zbirka završit će dvjema pjesmama s aluzijama na mit o izgubljenom raju (u predzadnjoj spominje Miltona). Riječ raj čak se ni ne spominje, već samo to da je nešto izgubljeno, tako da pred kraj zbirke potpuno splašnjava ta potreba za mitopoetskom potvrdom sadašnjosti – ostaje tek nešto kao mit o izgubljenom mitu. No da ne bi bilo zabune, autorica se ipak miri s time da raj nikada nije niti postojao, pa prema tome možda nikada i nije izgubljen, te posljednju pjesmu završava stihom: "bol est bol est bol u svim varijantama raja". Tako će ona prihvatiti tek privatni mali raj: "onaj kojim me grliš taj volim / zatvoren u naša tri zida jer četvrti je progutala vlaga / okupan u turskoj kavi koja prokuhava" i zbirku ipak završiti s dozom optimizma i kakvom-takvom perspektivom.
S obzirom na naglašenu tjelesnost i fizičku bol ženskoga subjekta, i ciklus o bolesti dobro se uklopio u zbirku o bolesnoj (majci) Europi, premreženu putovanjima, sjećanjima, filmskim, književnim, političko-povijesnim i mitskim referencama. Gdje god je išla nosila je i svoju bol, i tamošnju bol upoznavala i donosila je sa sobom kući. Poezija Kristine Posilović svojevrsna je neoegzistencijalistička lirska dijagnoza vremena u kojemu živimo i dokument duhovnoga rasapa, još jedan vrlo uspio projekt stihovnog prožimanja intime i zatečenog socijalnog stanja, nepretenciozna i čitljiva kombinacija privatne ispovijedi i pjesničkog angažmana. Stoga bismo se u konačnici mogli složiti s Bagićevom ocjenom (Vijenac, br. 548) da Kuga i njezine kćeri ulazi u prvi ešalon suvremenog hrvatskog pjesništva.