Ana Abramović  

Moja drama

Moja majka, r. Nanni Moretti, 2015.

Neuvjerljivo podižu pesnice u zrak skandirajući parole o pravu na rad, a nakon sukoba s policijom, malo galame i nasilja, prosvjednike prekida sama redateljica: "Rez, rez, dosta!" Kadar je nekako prazan. K tome, snimatelj se sadistički fokusira na iživljavanje policajca nad prosvjednikom kako bi gledatelju omogućio lakše uživljavanje. "Zašto bi uopće scena agresije trebala biti uvjerljiva?!", pita se Margherita (Margherita Buy), redateljica i centralni lik posljednjeg filma talijanskog redatelja Nannija Morettija. Njeno nezadovoljstvo dio je uobičajene atmosfere filmskog seta na kojem svi naposljetku trebaju izrijekom prihvatiti da je "redateljica uvijek u pravu".

Biti pored lika Prva scena filma Moja majka prikazuje snimanje novog Margheritinog društveno angažiranog filmskog naslova te se gotovo komično ne preklapa s intimnim preokupacijama redateljice kojima se Morettijev film paralelno nastavlja baviti. Povjerenje kod gledatelja Margherita zaslužuje zahvaljujući uspješnom Morettijevom izlaganju koje nizanjem situacije iz privatnog i profesionalnog života, ponekad posve prozaičnih, ponekad tragičnih ili smiješnih, prenosi toplinu centralnog karaktera u emocionalno nestabilnom periodu suočavanja sa skorom smrću bliske osobe. Njena nesigurnost i nezadovoljstvo u privatnom životu rezultat su toga što ne može doprinijeti borbi protiv uznapredovale majčine bolesti. Bolje razumijevanje njenog unutarnjeg stanja, u opreci s neuvjerljivo hladnom staloženosti izvana, omogućuju scene koje prikazuju snove, strahove i panične projekcije, a koje jasno svjedoče o nedostatku kontrole nad svakodnevnim problemima. Iz jednog takvog sna Margherita se budi u poplavljenoj sobi, nakon što bezuspješno pokušava novinama osušiti cijeli bazen vode u hodniku, seli u majčin stan pun predmeta koji dodatno evociraju uspomene iz života s majkom. Kada je ujutro probudi zvono trgovačkog putnika, ona se nimalo ne snalazi u toj uobičajenoj komunikaciji te doslovno puca pred zbunjenim strancem.

Njen odnos s obitelji, bratom Giovannijem (Nanni Moretti) i kćeri Livijom (Beatrice Mancini) produbljuje se tijekom perioda bolesti majke i bake, a razdvajanje od Vittorija, partnera kojeg ostavlja bez pravog razloga, s vremenom postaje opravdano jer se ispostavlja da Vittorio njenu ravnodušnost, proisteklu iz osjetljivog stanja koje ne trpi dodatne dramatične eskalacije, nepravedno zamjenjuje za egoizam. Štoviše, Margheritina neasertivnost koja cijelom filmu daje određenu komornu atmosferu, ima svoju humanu notu: to je svijet bez "neprijatelja". Osim ponešto zajedljivog Vittorija s kojim junakinja nastoji održati topao i bestrasan prijateljski odnos nakon prekida, u filmu se pojavljuje i odličan John Turturro u ulozi zlog kapitalista u Margheritinom filmu. U Morretijevom filmu Turturro kao lik demonstrira glumačke vještine koje svojim infantilizmom i neprimjerenošću uvjerljivo proturječe općem tonu Margheritine melankolije. Ovaj simpatični i nesnosni luđak ponavlja da je glumio i kod samog Stanleya Kubricka (prije nego što je dobio otkaz), no i sam do kraja filma razotkriva vlastite slabosti. Naime, Turturro zbog bolest zaboravlja lica i ljude s kojima je radio (zato će s Margheritinog seta sjetno ponijeti fotografije suradnika) što je paradoksalno povezano s Margheritinim naputkom da glumac mora ostati pored lika, umjesto da se previše uživljava, nestaje u njemu i gubi vlastito postojanje.

Suočavanje sa smrtnošću kao estetski program Filmsko izlaganje je slojevito i postepeno angažira gledatelja oko centralnog lika kojemu prijeti gubitak povjerenja u svoje vlastito ja."Ako je zadatak filma interpretirati stvarnost, kako da interpretiram nešto što više nimalo ne razumijem?", vrte se misli u Margheritinoj glavi, dok će u trenutku ponovnog gubitka samopouzdanja o sebi zaključiti: "Redatelj je idiot." Da to ipak nije tako, tvrdi sofisticirana struktura Morettijevog filma koja ne gubi povjerenje u junakinju i ne tone u njenoj zabrinutosti za vlastitu majku. Film se preokupacijom smrti bavi vrlo intelektualno, kroz odmjerenu izmjenu tragičnog i komičnog, uzdaha i predaha, koje gledatelju omogućuju da diše bez straha pred onim što dolazi na kraju. Kao što je Moretti u intervjuu za britanski Sight&Sound izjavio, groteska mu nije osobito bliska jer se uz pomoću nje neki redatelji žele distancirati od smrti: "Ja sam se s njom htio direktno suočiti (…) Od početka karijere sam oduvijek uživao koristeći podjednako dramatično i komično. To je važno kod filmova o smrti jer život, naposljetku, mora ići dalje."[1]

Tjeskoba koja se pojavljuje kao rezultat emocionalno napregnutih situacija u privatnom životu ovdje ne traži svoje frojdovsko rješenje koje bi smrću majke tobože donijelo nekakvo oslobođenje junakinji. Njena melankolična neasertivnost nije nužno kontraproduktivna i ima svoju humanu stranu. Naime, svi polagano koračaju prema vlastitoj smrti i oko toga se ništa ne može poduzeti. Smrću majke film i završava, uz još nekoliko kadrova radne sobe učiteljice latinskog jezika, kao počast osobi koja je ostavila velik utisak na svoju obitelj i učenike. Morettijeva majka, također učiteljica latinskog jezika, preminula je za vrijeme snimanja prethodnog filma Habemus papam (2012).

Autobiografičnost, tema smrti, balans tragičnog i komičnog te izraziti intelektualizam s dozom političnosti čine Moju majku tipičnim Morettijevim filmom. Mnogi su ga proglasili i njegovim najboljim djelom još od Zlatnom palmom ovjenčane Sinove sobe (2001.) s kojom ovaj film ima puno više sličnosti nego s filmom Habemus papam, komedijom o novoizabranom papi koji nije spreman prihvatiti časnu poziciju koju su mu kolege povjerili jer je sljedeći korak u karijeri pape redovito – smrt. U Sinovoj sobi obitelj se suočava s gubitkom sina, a centralni lik koji utjelovljuje sam Moretti odustaje od karijere psihijatra pred nemogućim zadatkom: da očuva vlastitu i supruginu staloženost nakon gubitka najbliže osobe. Nagrada koju je osvojio film Sinova soba kao da simbolizira Morettijev prekid s dotadašnjim stilom koji je s narativne strane ponekad bio puno slobodniji kao što je to slučaj kod intimnog triptiha Dragi dnevniče (1994.), te ponekad više političan poput filma Travanj (1998.). Moja majka pak donosi od svega pomalo, uz dovoljno filmskih zanimljivosti i bez pretjeranog senzacionalizma.

Morettijeve avanture zvane život Morettijeva filmografija već je neko vrijeme besmrtni podsjetnik na Benjaminove misli o oslobađajućoj moći filma da, usprkos svojoj industrijskoj naravi, razotkriva najbanalnije detalje zajedničke našim suvremenim svakodnevicama čiji se okviri i zadanosti uvijek iznova reproduciraju, dok se iza njih nerijetko skriva pregršt značenja i akcije. Neuvjerljivost Morettijevih filmova, o kojoj progovara film Moja majka, utemeljena je uzajamnom povjerenju da likovi i gledatelji neće bez poštovanja biti prepušteni nasilju kakvo postoji u izvanfilmskoj realnosti. Moretti se radije prepušta analizi svojih likova omogućujući im da se dostojanstveno i s nadom nose sa životnim poteškoćama, kako bi u sljedećem trenutku mogli smireno uživati u avanturi života. Na tu avanturu ipak najviše podsjeća stari redateljev biser, film Dragi dnevniče, možda u najvećoj mjeri woodyallenovski film u cijeloj Morettijevoj filmografiji. Usporedba ta dva velika redatelja već je uvriježena, što ne znači da je manje opasna. Stoga valja primijetiti da se Moretti u filmskim nastupima pokazuje puno stabilnijim karakterom od Allena koji radi veći iskorak prema rubu neuroze i to uz pomoć likova koje nerijetko proganjaju neispunjene želje, a ne "realne" životne poteškoće iz Morettijevih filmova. Preostaje zaključiti da bismo se s redateljem kao što je Moretti mogli jako dobro složiti.

Bilješke

1 “A Death in the Family”, Geoff Andrew, Sight and Sound (25/10), listopad 2015.