O štrajkovima u socijalnim i odgajateljskim javnim službama i revalorizaciji javne skrbi
Rad u cjelodnevnom boravku za djecu opet stoji u središtu javne rasprave. Povod su pregovori o kolektivnom ugovoru u socijalnim i obrazovnim službama koji su propali nakon pet rundi pregovora. U prvom tjednu maja nadmoćna većina svih članova koji su se izjasnili o temeljnim pitanjima odlučila se za vremenski neograničen štrajk kako bi se postiglo bolje platne razrede za socijalne radnike, socijalne pedagoge, voditelje vrtića, odgajatelje, pedagoge za djecu s posebnim potrebama i dječje njegovatelje zaposlene pri općinama. Na izjašnjavanje o štrajku je bilo pozvano oko 240.000 zaposlenih u njemačkim općinama, dakle oko trećina sveukupno zaposlenih osoba u socijalnim i odgajateljskim službama, koji su većinom namješteni u velikim besplatnim obnašateljima socijalnih usluga poput Caritasa, Diakonie (socijalna institucija evangeličke crkve) ili AWO (Socijalna skrb za radnike).
Prevladavajući stav u javnosti je da je štrajk legitiman, zato što se nešto mora učiniti za poboljšanje radnih i platnih uvjeta u domeni cjelodnevnog boravka za djecu. Bar u tom pogledu se čini da su povoljne okolnosti da sindikalna kampanja za revalorizaciju socijalnih i odgajateljskih službi poluči uspjeh.
Borbe za radne uvjete i revalorizacija Iako štrajkovi u socijalnim uslužnim zanimanjima još uvijek ne pripadaju u uobičajenu predodžbu o radničkoj borbi u Njemačkoj, u konačnici ne predstavljaju niti nekakvu iznimku – ni u Njemačkoj, ni u drugim europskim zemljama. Tako su se u Škotskoj 2004. godine zaposlenici vrtića borili za više i obvezujuće plaće utvrđene kolektivnim ugovorom na državnoj razini. U Danskoj su vrtići između 2008. i 2010. sudjelovali u opsežnom sukobu oko opremanja svojih mjesta za rad, kao i za bolje radne i platne uvjete u javnom sektoru; a 2010. su se francuski odgajatelji također borili za bolje radne uvjete. Od početka europske krize zaposleni u socijalnim i odgajateljskim službama bili su, između ostaloga, više puta istaknuti sudionici prosvjeda protiv politika štednje u Španjolskoj i Portugalu.
U Njemačkoj je “vrtićki štrajk” 2009. godine bio prvi štrajk na području cijele države. Tada su prije svega štrajkali zaposleni u vrtićima – koji bez premca tvore najveću skupinu zaposlenih u socijalnim i odgajateljskim službama – više mjeseci tražeći zdravstveno manje opterećujućih radnih uvjeta i bolju novčanu kompenzaciju. I nakon toga se situacija nije umirila: baš je u protekle dvije godine došlo do raznolikih prosvjeda na lokalnoj i regionalnoj razini. Tako su, primjerice, u Hessenu 2013. godine prosvjedovali protiv zakona koji propisuju obavezu brige o djeci do tri godine starosti u vrtićima 2013. godine koji sa sindikalnog gledišta zamjetljivo narušava kvalitetu vrtića: zbog većih skupina djece ispod tri godine, posljedičnog pogoršanja odnosa između odgajatelja i djeteta te proširenja udjela nekvalificirane radne snage u vrtićima. Prošle je zime hamburška mreža vrtića za vrijeme lokalnih parlamentarnih izbora velikim demonstracijama upozoravala na svoj zahtjev za više osoblja po osobi za koju se brinu.
Štrajkovi i akcije u socijalnim i odgajateljskim službama tematiziraju različite aspekte radnog procesa, odnosno pružanja usluge, zbog čega u igru ulaze i različiti preduvjeti i pristupi za široku solidarnost: kao prvo, radi se o poboljšanju uslužnih djelatnosti kao takvih – što i samim korisnicima očito ide u korist, jer bi i oni primjerice profitirali na poboljšanju notorno loših uvjeta namještanja zaposlenika. Kao drugo, a što je usko povezano s prethodno rečenim, radi se o poboljšanju radnih uvjeta, zbog čega je i zdravstveno opterećenje radnika postaje javnom temom. Upravo je to pitanje bilo važan mobilizacijski moment u štrajku vrtića 2009. godine. Kao treće, tu je poboljšanje uvjeta novčane naknade za njihov rad. Taj zahtjev u prvi plan stavlja povećanje atraktivnosti zanimanja odgajatelja, no istovremeno je i dio borbe za financijsko priznavanje rada u područjima u kojima su pretežno zaposlene žene. Budući da većina tih zaposlenika radi na pola radnog vremena, možemo reći da je u pitanju borba za osiguranje nadnica dovoljnih za preživljavanje.
U trenutnim pregovorima nadnice stoje u prvom planu: ver.di (Ujedinjeni sindikat uslužnih djelatnosti) i GEW (Sindikat obrazovanja i znanosti) zahtijevaju, kroz poboljšanje platnih razreda, prosječno oko dva posto više novčane naknade. Zahtjev je opravdan time da se opis poslova zaposlenika tako drastično promijenio u posljednjih nekoliko godina, da je nužno novo definiranje takozvanih obilježja djelovanja (opisa poslova). Tako ver.di, primjerice, traži da socijalni radnici s državnom akreditacijom i odgovarajućom aktivnošću ubuduće budu razvrstani u platni razred S15 umjesto u S11, da odgajateljice djece s posebnim potrebama koje nisu na upravljačkoj poziciji budu svrstane iz S10 u S6. Ipak, nitko se ne bi obogatio na tome: odgajatelji koji bi bili zaposleni na puno radno vrijeme tada bi mjesečno zarađivali otprilike 3100 eura mjesečno umjesto trenutnih 2800 eura brutto. No naposljetku se tim novim platnim razredima ne bi priznavale višegodišnje izobrazbe koje su u slučaju odgajatelja sasvim usporedive s višom strukovnom školom.
Valorizacija i priznanje za jedne... Uspoređujemo li javnu raspravu o tekućem štrajku u socijalnim i odgajateljskim uslugama s onima o obustavi rada na željeznici, ustanovit ćemo kao prvo da su zahtjevi ovih sindikata – za razliku od željezničarskog štrajka – ušli u javnu svijest i da se, kao drugo, na njih gleda s mnogo simpatija. Čini se da je ver.di-jev moto “socijalni rad vrijedi više” blizak svima. U prvom planu pri tome stoji rad zaposlenih u vrtićima, a ne u službi javne skrbi za mlade, u javnom socijalnom radu s mladima, u radionicama za ljude s hendikepom itd., koji također sudjeluju u štrajku. S obzirom na prazne općinske blagajne poslodavci okupljeni u Udruženju općinskih saveza poslodavaca koriste dvostruku strategiju u pregovorima: s jedne strane, složno hvale zaposlene u socijalnim i odgajateljskim službama, a s druge predlažu manje ili više preraspodjelu prihoda među zaposlenima bez dodatnih troškova. Prijedlozi poslodavaca polaze od toga da se socijalni radnici unize, a zaposleni u vrtićima uzdignu. Dakako da ni jedan sindikat ne može prihvatiti takav dogovor – svejedno, taj je pokušaj raskola bitan jer ukazuje na specifičnosti vrtića u javnoj raspravi i upućuje na to da termin “vrtićki štrajk” itekako predstavlja problem.
Zašto bi upravo radu zaposlenih u vrtićima trebala biti podignuta vrijednost? Vrtići se nalaze u političkom fokusu kao niti jedna druga institucija socijalnih i odgajateljskih službi od početka 2000-ih, zato što se od tada – za razliku od prijašnjeg mišljenja o njima – par excellence smatraju rješenjem za sve društvene probleme. Danas se smatraju društvenom institucijom koja više no ikada utječe na to kako se “naša djeca” socijaliziraju kroz obrazovne procese za vrijeme ranog djetinjstva u svojoj ulozi građana i sutrašnjih posloprimaca. Vrtići bi istovremeno trebali omogućiti ujedinjenje smislenog zaposlenja i obiteljske odgovornosti, kao i potpomagati društvenu integraciju. Da bi se uspjelo u tome, na vrtiće su se usredotočili pozornost javnosti, političke reforme i javne investicije. Za one koji rade u vrtićima to znači da se od njih očekuju potpuno nove aktivnosti u njihovom uobičajenom radnom danu. U načelu je to naišlo na visoku prihvaćenost od strane zaposlenika i sindikata, jer je to doprinosilo priznavanju profesije stručno kvalificiranog osoblja u vrtićima. Na tim je temeljima izgrađen zahtjev za višim platnim razredima njihove baze. Na to su se oslonili i općinski poslodavci, kada su se neodređeno izrazili, da bi unatoč “kočnici zaduživanja” mogli biti mogući lagani ustupci, ali isključivo za zaposlenike vrtića.
U isto su vrijeme takvi kako verbalni tako i materijalni ustupci izravno oslonjeni na funkciju vrtića u politici tržišta rada, kao i na djecu kao “neprijeporne” ljudske resurse. U mainstreamu se s revalorizacijom povezuje isključivo valorizacija u smislu stavljanja vrijednosti na dosad neiskorištene niše ekonomije i društva. U skladu s time, u financiranju vrtića puno je važnosti stavljeno na aspekte poput govornog ili mjerljivog edukativnog razvoja djece, dok svakodnevna skrb o njima – mijenjanje pelena, utjeha i pažnja koju im posvećuju odgajatelji, zaglađivanje sukoba među djecom – i dalje ostaje nevidljivo i od sporednog značaja. Također svim zagovornicima bilo kako riješene revalorizacije jasno je da se u vrtićima – ali to se biti u odnosi na sva područja socijanih i odgajateljskih službi – uvjeti rada i zaposlenja ne razvijaju paralelno s novim, proširenim zahtjevima od radnika. Dok se zahtjevi za promatranjem, dokumentiranjem, kvalificiranje itd. sve više penju, uvjeti rada ostaju u većini slučajeva konstantno loši – ili se čak pogoršavaju zbog neprestanog prostornog proširenja, prestrukturiranja, novih projekata. Svakodnevni problemi, dakle, nastaju čak i zbog materijalnog unapređivanja koje je posljedica promjena za koje su se zalagali radnici i njihovi sindikati.
Dok su svi složni oko nužnosti unošenja promjena, sporni ostaju forma i sadržaj tih promjena. Koje djelatnosti i koja područja rada moraju biti “revalorizirani”? Koji su društveni ciljevi povezani s time, odnosno što točno treba legitimirati? Koji su resursi nužni da bi se dovele pod kontrolu ogromne promjene na radu posljednjih godina, kako bi djeca o kojoj se skrbi mogla odrasti u odgovarajućim uvjetima? U trenutnoj rundi pregovora ponajviše se radi o naknadi zaposlenima, jer je ona krajnje neadekvatna u odnosu na aktivnosti koje radnici moraju obavljati. Na dnevnom redu također stoje ključni društveni sukobi oko skrbi, djetinjstva, odnosa među spolovima.
Diskurzi i savezi Teško da se može odgovoriti na tako fundamentalna pitanja kolektivnim ugovorima, pa je možda čak važnije da se zbog trenutnog štrajka ona uopće postavljaju u javnosti. Utoliko je radnička borba prvi korak – ali ni manje, ni više od toga. Jer već je nakon 2009. bilo bjelodano da reguliranje zdravstvenog opterećenja radnika kao i materijalna revalorizacija tog područja kroz tarifnu politiku ima svoje granice. I sada se može predvidjeti da neovisno o tome, hoće li se ostvariti bolja kompenzacija za zaposlene u trenutnim pregovorima, svakodnevni problemi i opterećenja zaposlenika neće nestati. S druge bi strane baš štrajk mogao izoštriti daljnju javnu pozornost u nadolazećim mjesecima i godinama za buduće sukobe: noveliranje zakona o vrtićima, borba za opremanje svakog vrtića, sukobi s nositeljima na lokalnoj razini koji čak ni ne poštuju kolektivne ugovore. Prilika je to da se na razini društva, ali i sindikata, kritički raspravlja o tome u kojem se smjeru organizacije, društveni značaj i sadržaji socijalnog i obrazovnog rada razvijaju u ovom trenu i što to sve znači u širem društveno-političkom kontekstu. Kako bismo trebali obrazovati našu djecu i kako bi ona trebala živjeti? Kakav status bi trebao imati plaćeni rad unutar društva? Bi li rad u obrazovnom sektoru trebao biti bolje plaćen od onoga u sektoru skrbi? Kako bismo drugačije mogli organizirati socijalni i obrazovni rad?
Za tu je diskusiju od presudne važnosti zajedničko stajalište korisnika i radnika u socijalnim uslugama. Kampanja za revalorizaciju pruža priliku da se pitanje platnih razreda poveže sa zahtjevom za poboljšanje uvjeta rada i skrbi. Kako bi štrajk cjelodnevnih boravaka za djecu mogao biti iskorišten u tom smislu? Ponajprije nam se važnim čini suradnja štrajkaša i roditelja, ne samo na razini udruženja roditeljskih vijeća na saveznoj razini, nego i u svakom zasebnom vrtiću. Pritom se ne radi samo o tome da štrajkaši nastoje pridobiti razumijevanje za obustavu rada, nego također o nečemu daleko važnijem – o nimalo jednostavnoj potrazi za konkretnim oblicima solidarnosti. Je li, primjerice, dovoljno informirati roditelje o njihovom pravu da od općine traže povrat uplaćene svote za vrtić? Je li cilj štrajkova da financijski pogode općine i tako vrše pritisak na njih? Kako u vezi toga ocijeniti štrajkolomce? Ili se solidarnost i socijalno organizirana briga o djeci od strane roditelje mogu povezati? Kako sama djeca mogu biti smisleno uključena u štrajk, a da ih se ne instrumentalizira?
Možda je još teže odgovoriti na pitanje o povećanju vidljivosti “drugih” područja. Točnije rečeno, u tom je štrajkaškom pokretu prava tema temeljita i sveobuhvatna rasprava o društvenom smislu socijalnih i odgajateljskih službi, što su barem trenutno teme onkraj rasprave o samim cjelodnevnih boravcima, a o kojima se izvan trajanja štrajka skoro uopće ne govori javno, premda su oni jače zastupljeni unutar pokreta nego 2009. godine. I ovdje stoji da bi lokalni savezi za potporu radničkoj borbi mogli biti početak nečeg većeg, jer kritika lokalnih i državne politike štednje zahtijeva široku solidarnost. Hoće li štrajk, za koji su se odlučili članovi sindikata, zbog toga polučiti uspjeh – ostaje otvoreno pitanje. U pozadini se također krije bojazan da dvije runde pregovora unatoč širokom sindikalnom mobiliziranju i javnoj potpori nisu donijeli nikakvo pravo poboljšanje za radnike – i da sindikati s područja socijalnih i odgajateljskih usluga nakon 2009. i 2015. godine neće tako brzo dobiti novu, usporedivo dobru priliku.
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Izvorno objavljeno u express – Zeitung für sozialistische Betriebs- und Gewerkschaftsarbeit
Stefan Kerber-Clasen istražuje razvoj rada i radničkih borbi u području predškolske njege. Peter Birke trenutno organizira, zajedno s Jürgenom Kädtlerom, obrazovno-istraživački projekt na Sveučilištu Göttingen o “vrtićkom štrajku”.