23.9.2004.

Mario Brkljačić  

Mrtvac u Armanijevom odijelu

Mario Brkljačić rođen je u Zagrebu, gdje živi i radi. Objavljivao u Godinama novim, Quorumu, Republici, Vijencu, Libra Liberi… Objavio knjige pjesama Gledaj me u oči, SC Naklada 1000 komada, i Nikad nije plesao pogo, DPKM, www.elektronickeknjige.com

Umorni

Vjerovali smo da možemo sve.

Ipak, kako su godine odmicale mi smo sve manje riskirali.

Napokon, utopili smo se u otupjelosti.

Sada ujutro sjedimo uz kavu i zurimo u pod.

Iz arabeski na pločicama izlaze mravi.

Oni opasni, jantarno žuti.

Penju nam se po nogama.

Grizu.

Od poga do boga

Kad sam pijan mislim da te volim, mislim da u tebi ima ono nešto za što vrijedi izgarati. Dobro, priznajem da ovo malčice vuče na reiki ali moje lice sad poprima boju zidova uz koje promičem poput sjene. Evo me u parku, sjedam na klupu. Vadim pljugu i limenku piva. Pušim i pijem i gledam majke s djecom i očeve kako sjede i smiju se u obližnjem kafiću. To je to; djeca u pješčaniku, majke listaju Gloriju, a očevi… ah, oni… sjede tamo u birtiji i lupetaju o nogometu.

Ipak, kad sam pijan mislim da te volim. Sjećam se kako sam padao i dizao se kao kakav alkos razbijena lica u krvi. S nekom nacerenom grimasom bauljao bih dalje jer nešto me gonilo da ne zastajkujem. Spiralno kretanje prema dolje, od poga po underground klubovima do osobnog boga koji je tu, sveprisutan. Eno ga tamo, i tamo, i tamo…

Sjećam se kad si rekla kako si čitav svoj život igrala za druge, majku i oca, učiteljice, rodbinu, tete, bake it?., a sad si napokon skužila da svijet ionako ne mari za tvoj trud. Neki su od njih mrtvi, neki su još živi, no živi te se više ne sjećaju. Trebala si im dok su bili u najboljim godinama. Bila si onakva kakvi su oni htjeli biti, a nisu, naravno da nisu. Jer to je ono nešto za što vrijedi izgarati; mudrost dolazi kad ti ne treba. Ili, barem više s njom ne znaš što da učiniš. Tu je, nekad žuđena, sad zamalo bespotrebna.

Kao biserna ogrlica, veoma skup parfem ili propali život.

Dati otkaz i otići na pivo

Slušaj, tip mi veli u govnima smo, račun je blokiran, nemam love za plaće.

Ja sjedim za stolom i gledam kroz izlog. Ispred lokala je parkiran njegov novi automobil. Vidim bijelu krunicu obješenu o retrovizor.

Razmišljam kako ću platiti stanarinu, šta ću jesti i ta sranja.

Onda se okrenem, ustanem i kažem mu: Direktore, prodajte taj auto.

On me začuđeno pogleda.

Sjednem na stol i zapalim cigaretu. Diša se uzvrpoljio, ushodao se gore-dolje, gleda me ispod oka, nije mu drago što mu rušim autoritet pred ona tri imbecila koji su spremni raditi za badava.

Oni bulje u kompjutore, prave se da ne čuju tu spiku, ponašaju se ko pizde, kao da to nema s njima nikakve veze.

Diša sjedne za stol i nastavi raditi kao da me nema.

Jedan od one trojice imbecila donosi mu neke papire, ponizno, govnar zna da se u takvim situacijama učvršćuje status u tvrtki.

To me izne?vira i ja ugasim cigaretu, skočim sa stola i kao u vesternu krenem laganim koracima prema dišinom stolu.

Gledam ga onakvog upicanjenog, u kožnoj fotelji, na debelom zapešću sjaje se zlatan sat i zlatna narukvica debelih karika.

Dam se kladit da vas u nedjelju mogu naći u crkvi, kažem mu.

On rastegne čube u ciničan osmijeh.

Ona trojica imbecila izviruju iza monitora.

Onda bacim foru kao da ću se okrenuti i otići.

Znam da je podigao glavu.

Okrenem se i pogodim ga desnicom. Loše sam to izveo: šaka mi je skliznula niz njegovu ćelu.

On se odgurne od stola i skoči na noge.

Ja poludim, zgrabim telefaks i zavitlam njime prema gadu.

Promašim ga.

Obojica gledamo u gomilu razbijene plastike na podu.

Kao štakor, on se leđima primakne zidu i spuzne u zahod.

Zurim u smeđa vrata.

Čujem kako se zaključava i mobitelom zove drotove.

Iziđem na ulicu.

Vruće je i pomislim na hladno pivo.

Potpuno miran krenem prema birtiji.

Radnici ZET-a izbijaju granitne kocke uz prugu, zajebavaju se, zvižde za ženama u minicama, u njihovim tačkama kipi asfalt.

Sjednem na terasu i krenem čitati novine koje sam našao na stolu. Natočim čašu do vrha i zapalim cigaretu.

Smijem se jer u novinama vidim oca domovine u bijeloj generalskoj uniformi.

Malo dalje kočoperi se grupa svećenika. Ispred njih valjaju se tenkovi i stupaju mrki vojnici.

Mrtvac u Armanijevom odijelu

svi ti bogataši u zakračunatim vilama

iza gubica oštrih pasa

iza visokih video kamerama osiguranih zidina

iza ostakljenih veranda

s kurvama na jahtama

sav taj kruh od kokainskog brašna

svi ti ulašteni blindirani automobili

sve te skupocjene apstrakcije na zidovima

svi ti partyji & kokteli & izlasci & promocije & izložbe

sve te tupe kazališne predstave

te bijedne knjige poezije

te svježe novčanice u sefovima

ti dijamanti na prstima koji venu

sav taj napor da se odagna strah

taj divan trud da se živi

da ?e stvori predodžba

da se život isisa kao meso kamenice

da se bude ime & karijera & opus

enciklopedijska bilješka

naslovnica časopisa

poseban klijent banke

onaj po kojeg dolazi službeni vozač

mrtvac u armanijevom odijelu

Kažeš opet kiša

Ali meni ne smeta. Znaš da volim oluje. Znaš da volim kad se grane povijaju do pucanja i kad led se razbija o asfalt. Kad bi mogao živio bih na sjeveru. Šest mjeseci dana i šest mjeseci noći, aurora borealis, nebeska apstrakcija, kaleidoskopski pejzaži. Ovdje je sve tako predvidljivo; umorni ljudi, nema posla, nema para, ljeta su vruća i sparna, klinci se ubijaju, odrasli su uplašeni, starci umiru sami, pjesnici se kriju iza teorije. O, jebem ti mater, mrzim ovu zemlju!

Sparina

Na stolu u blagovaonici ostaci večere; komadići kruha, ljuske jaja, zgužvano crijevo paštete, kriške rajčice, salama na masnom papiru, paprika, prevrnuta solenka…

Zidni sat udara osam puta.

Ona ulazi u sobu. Sjeda u naslonjač koji je prekriven ručnikom. Noge ispruži na tabure. Pripaljuje cigaretu. Otpuhuje dimove u strop. Iako su svi prozori u stanu širom otvoreni, dim je nepomičan, kao magla.

On leži na kauču i tek povremeno teško uzdahne. Prebaci nogu preko noge.

Meteorologinja govori prognozu. Nemoćno širi ruke. Na karti iza nje po?vuda ikone sunca.

U sobu se dovlači pas. Neko vrijeme zuri u gazdu. Pa u gazdaricu. S jezika mu otječe slina. Pas spuzne na trbuh i glavu spusti na šape. Povremeno i on tek teško uzdahne.

Ona ga pomiluje stopalom po ušima. On joj poliže nogu.

Tišinu odjednom poremeti sirena kola hitne pomoći. Tu su već, u susjedstvu.

Ona ustane i nalakti se na prozor. Iz ambulantnih kola izlaze ljudi u bijelim kutama. Bljesak doktoričinog bedra dok otvara vrata. Klinac na romobilu doziva mamu. Neki starac u bermudama i potkošulji sjeda na stepenice. Bijelom maramicom briše ćelu. Naočale. Na prozorima se pojavljuju glave stanara.

Između zgrada lete golubovi.

Sunce napokon zalazi za najviše nebodere.

Iz zgrade izlazi doktorica. Razgovara s vozačem. Oboje kimaju glavama. Bolničari odlaze u hlad.

Ima šta? - reče on.

Zasad ništa - reče ona.

On ustane i ode do frižidera po bocu piva. Pije iz boce. Podriguje. Prdne. Zatim se strovali natrag na kauč.

Evo ih. Mrtvačka kola - reče ona.

Klinac s romobilom privija se k mami koja ga miluje po glavi.

Iz stana na četvrtom katu dopiru krikovi. Ridanje. Jato vrabaca u krošnji topole prhne u nebo.

On ustane i privije se uz njezina topla leđa. Ona ga miluje po ruci.

Dva momka u crnini izvlače limeni lijes iz automobila. Crvena zraka sunca lomi se na sjajnom limu. Momci navlače gumene prozirne rukavice i nestaju u zgradi.

Digo ti se - ona reče.

Aha - reče on.