Stare novine služe kao izvor zaboravljene i/ili potisnute kulturne memorije. Potrebno je provjetriti memoriju i suočiti se s novinama kao sredstvom za reprodukciju i zaborav određenih ideja
U razgovoru s Nevenom Svilarom, ruski književnik i autor recentno prevedenog “Pismovnika” Mihail Šiškin zabrinuto je, ali i pomalo ponosno objasnio prednost književnosti nad novinarstvom: “Mi živimo u razdoblju novinara. To je lažno, ‘pogrešno’ vrijeme, jer svaki čas nešto umre. I to što je novinaru danas važno, već je sutra jučerašnja vijest. A jučerašnje novine su zapravo metafora smrti. Pisac je u privilegiranom položaju, jer se iz tog ‘pogrešnog’ vremena nešto može uzeti i stvoriti nešto trajno. U tom ‘pravom’ vremenu se nadvladava smrt. To je privilegirani položaj umjetnosti. To mogu samo pisci, a ne mogu novinari.”1
Šiškinove riječi su istovremeno nepravedne i isključive, a opet dijelom istinite i pogađaju bit problema. U jednu ruku, Šiškin reproducira dominantni kulturni stav po kojem književno djelo a priori ima puno veći simbolički značaj nego novinarski rad. Time se potpuno zanemaruje cijeli niz fenomenalnih novinarskih uradaka (u obliku teksta ili fotografije) koji su svojom porukom i učinkom poruke nadišli logiku dnevnih vijesti o kojoj Šiškin govori. Premda se jučerašnje vijesti koriste za brisanje prozora, arhivska zbirka vrhunskih novinarskih tekstova sadrži jednaku trajnu vrijednost kao i vrhunski roman koji leži na polici knjižnice i čeka svog čitatelja.
S druge strane, u novinskim se tekstovima zaista najčešće vrednuje "aktualnost", pri čemu sustavna obrada neke teme i pronalaženje veze između prošlosti i sadašnjosti imaju bitno manji značaj. Tekstovi imaju (ili pokušavaju imati) narativnu zaokruženost unutar svojih granica, ali logički kontinuitet između različitih tekstova raspada se već nakon dva ili tri dana. Budući da se značajan dio građana informira o društvenim i političkim pitanjima upravo preko novina i portala, može se reći da mediji služe kao izvor kulturne memorije – i to memorije zlatne ribice.
Ta pojava omogućuje zloupotrebu medijskog prostora: zato je moguće da nekadašnji partijski službenici i anonimci preko noći u medijima osvanu kao domoljubi i ugledni poduzetnici. Zato je moguće i da čitatelji razviju snažnu (pozitivnu ili negativnu) afektivnu vezu prema ljudima koje nikad u životu nisu ni upoznali. Čitatelji ni ne traže logičku vezu u tekstovima jer ona ne spada u konvencije ovog žanra, a mediji time produciraju i reproduciraju željene vrijednosti i odnose.
Kao slučajan, ali značajan prilog Šiškinovoj tezi pojavila se i vijest da zagrebački Fakultet političkih znanosti ukida kolegij o istraživačkom novinarstvu zbog "nemogućnosti pronalaženja odgovarajuće zamjene za profesora". Iako ova vijest dosta govori i o samom FPZ-u, ona pokazuje i općenite uvjete profesije: zaista, tko danas u Hrvatskoj ima značajno iskustvo u polju istraživačkog novinarstva? I kako bi polazniku kolegija ova vještina uopće mogla pomoći u radu u suvremenim medijima?
Šiškinova teza poslužila je kao povod ovom tematu koji ima ambiciju dokazati da je ruski književnik i u pravu i u krivu. S jedne strane, pokušali smo na svjetlo dana izvući evergreene, stare novinarske tekstove koji imaju estetsku vrijednost, pokazuju uvjete profesije u kojoj je nastao tekst, ali i pružaju dio mozaika nekadašnjih društvenih odnosa.
S druge strane, kanili smo i podsjetiti na politički problematične tekstove koji su pali u medijski zaborav, ali koji su (srećom) i dalje dostupni u arhivima i na Internetu. Ti tekstovi govore kako o svojim autorima, tako i o mediju kao instrumentu za reprodukciju dominantnih ideja, normalizaciju zloćudnog, stigmatizaciju nepoćudnih i anesteziranje čitatelja dok država prolazi osjetnu ekonomsku, političku i ideološku regresiju.
Iako se u početku ovaj temat činio kao jednostavan zadatak, pokazalo se da prelaskom na stare novine nailazimo na bezbroj zanimljivih radova i otvaramo nepregledan niz tema, ideja i pitanja. Zbog ograničenog prostora, vremena, resursa i (na kraju krajeva) intelektualnog kapaciteta, pred vama je tek skroman prilog ovoj važnoj i sveobuhvatnoj temi koja je, nažalost, podcijenjena – stare vijesti.
Lavovski dio posla napravio je apsolvent povijesti Stefan Treskanica koji je iskopao fantastične tekstove iz davnih godina prošlog stoljeća. Podsjetili smo na dvije različite medijske prakse: demonizaciju "kultova" i stvaranje sekularnih kultova ličnosti. Naposljetku, izdvojili smo i kolumnistički komentar Nenada Perkovića koji je u našem mediju već 2009. identificirao lažni, medijski stvoren mit o Baracku Obami kao "novoj nadi" i inicijatoru mira. Iz konačnog temata izostali su zaista zanimljivi prilozi poput teške neoliberalne kanonade Jutarnjeg lista tokom studentske blokade (zahvaljujemo organizatorima izložbe "Jutarnji opet napada" na pomoći u prikupljanju tekstova) i nedavno aktualiziranog intervjua s Krešimirom Dolenčiću u časopisu Danas (gdje Dolenčić zaista izgovara: "Divlja stoka s istoka nema šanse. (...) Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći načina da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je i mjesto.") Naime, Dolenčićev slučaj već je aktualizirao Viktor Ivančić, a neoliberalni smjer Jutarnjeg lista danas je prilično poznat.
Ukoliko su jučerašnje novine metafora smrti, nama ne preostaje drugo nego reći memento mori i ući u svijet mrtvih. Ionako razgovor s mrtvima nije moguć bez – medija.