Tajana Tadić  

Na zaštitnom rubu

Prošlo je 37 godina otkako je Said napisao svoju originalnu kritiku orijentalizma i u tih 37 godina malo se toga promijenilo. Diskursi i prakse geopolitičkih projekata1 i dalje se temelje na orijentalističkim, rasijaliziranim i rodno određenim razumijevanjima populacija, a prakse državnog terora pravdaju se distinkcijama između predmodernih i modernih subjekata, civiliziranih ljudi koji zaslužuju prava za razliku od onih koji su izgnani iz moderne političke zajednice, građanstva, pa čak i domene ljudskog. Akademski diskursi i interesi informirani su geopolitičkima – uzmete li u ruke neki od trenutačno najkorištenijih udžbenika arapskog jezika, u prvom poglavlju će vas naučiti kako reći UN, no do toaleta ćete stići tek u zadnjem. Isto vam se tako može dogoditi da prisustvujete panelu u organizaciji MUN kluba Hrvatskog društva za Ujedinjene narode2 na kojemu jedan od panelista, dr. sc. Boris Havel, inače zaposlen u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, izjavljuje da “baš i ne bi htio riskirati živote naše djece za spašavanje nekih tamo plemena [u Afganistanu]”. Nisam od onih onih koji previše (imalo) nade polažu u UN i instituciju ljudskih prava (za odlično pojašnjenje strukturalne ambivalentnosti ljudskih prava kao i načina na koji idu ruku pod ruku sa neoliberalizmom svakako pročitati Douzinasovu Human Rights and Empire: The Political Philosophy of Cosmopolitanism), kao ni u liberalni vojni humani(tari)zam, no slijedi pitanje: kako točno interkulturalnoj i internacionalnoj komunikaciji i međunarodnim odnosima doprinose ozbiljno shvaćanje i implementacija huntingtonovske paradigme sudara civilizacija?

Zaštitni SMS U vrijeme nastanka ovog teksta prošlo je točno godinu dana od početka operacije “Zaštitni rub”, najnovije operacije izraelske vojske u pojasu Gaze, te osjećam da je potrebno naglasiti nekoliko stvari. Havel u jednom od svojih članaka ukazuje na humanu praksu izraelskog ratovanja u kojoj se “prije bombardiranja ‘civilnih’ ciljeva na njih baca letke, šalje SMS poruke i telefonski upozorava stanovnike da se sklone. I nakon svega toga izraelska vojska na cilj često ispali projektil manje snage, a tek potom ga sravni sa zemljom.”3 Roof-knocking je strategija upregnuta u svrhu promjene pravnog statusa ubijenih: prema toj kreativnoj interpretaciji međunarodnog zakona, “ljudskim štitom” se naziva svaka osoba koja nije na vrijeme napustila metu napada4. Prema svjedočenjima žrtava i vojnika, vrijeme evakuacije – od udara manjeg projektila do uništenja – u nekim je slučajevima iznosilo trideset sekundi.

Tvrdnje poput one da “izraelska vojska čini sve kako bi se izbjeglo stradavanje civila” – opovrgnute su. U mjesecima nakon zadnjeg oružanog napada na Gazu, izraelski NGO Breaking the Silence, sastavljen od veterana IDF-a (Obrambenih snaga Izraela), skupljao je iskaze vojnika koji su sudjelovali u operaciji. Cilj istraživanja bio je razotkriti prirodu vojnih operacija u raznim borbenim zonama. Svjedočanstva u toj zbirci, nazvanoj This is how we fought in Gaza, otkrivaju snažnu diskrepanciju između narativa vlade i glasnogovornika IDF-a i stvarnosti opisane od strane vojnika. Ove smo stvarnosti već dakako bili svjesni, no na taj se korpus svjedočanstava vojnika pozivam iz dobro znanog razloga: žrtve se vrlo rijetko smatra pouzdanim svjedocima vlastita života. “Zaštitni rub” skrivio je smrt skoro 2200 stanovnika Gaze, a procjenjuje se da je bilo 70 do 75 posto civilnih žrtava, od kojih su većina bila djeca. Vojnicima je zapovjeđeno da otvore vatre na svaku osobu identificiranu u borbenoj zoni, pod pretpostavkom da se radi o neprijatelju. U Gazi su do sada kao borbene zone, teroristička uporišta i neprijatelji bili identificirani redom: bolnice, obiteljske kuće, kola hitne pomoći, dječaci koji igraju nogomet na plaži.

O “bizarnoj protuzapadnjačkoj simbiozi između političke ljevice i političkog Islama” Havel govori ovako: “Koristim riječ ‘bizarna’ jer između temeljnih načela političke ljevice i islama postoji toliko nepomirljivih razlika – primjerice glede humanizma, egalitarizma, feminizma, homoseksualnosti, demokracije (osobito dijela koji se odnosi na zakonodavne ovlasti nekoga demokratski izabranoga tijela), pluralizma, itd. – da njihovo pronalaženje zajedničke platforme doista predstavlja teško objašnjiv politički fenomen.”5 Svrha takvih diskursa jest naravno konstrukcija tog “islamskog svijeta”, pri čemu se perpetuira ideja da su muslimanska društva i zajednice samodostatni i nepromjenjivi entiteti povezani monolitnim i totalitarnim “islamom”. Ignorira se činjenica da ne postoje u potpunosti izolirana, samodostatna društva kojima bi pripisane, fiksirane civilizacijske vrijednosti odgovarale.

Nadalje, ekspliciranje trenutne situacije u okupiranoj Palestini kao (civilizacijskog) sukoba židova i muslimana reduktivno je i neiskreno, jer pod doseljeničkom čizmom pate kako muslimani, tako i kršćani i židovi, a osim palestinskog naroda tu su još i Beduini, Druzi, Sirijci na Golanskoj visoravni, kao i afrički migranti i tražitelji azila (čiji nehuman tretman također pokazuje da je protucrnačka forma rasizma više-manje univerzalna u cijelome svijetu). Može li se bastionom demokracije i tolerancije na Bliskom istoku zaista nazvati zemlja u kojoj se, osim sistematskog zlostavljanja palestinskog naroda, odvijaju stvari kao što su nedavni palež i oskrvrnjivanje Crkve multiplikacije, preko sterilizacije etiopskih židovki ubrizgavanjem kontraceptiva Depo-provera bez njihova znanja i pristanka6, pa sve do segregacije u dječjim vrtićima gdje su djeca tražitelja azila iz subsaharskih zemalja Afrike odvojena od drugih?

Maljanje očiju Zazivanje kvir prava7 u proizraelskom aktivizmu isprobana je taktika u akademskim i aktivističkim krugovima, poznatija pod imenima homonacionalizma i pinkwashinga. Ono se javlja kada dijelovi LGBTIQ+ zajednice u određenim sredinama ostvare pravnu jednakost i posljedično prihvate ideologije rasne/religijske/nacionalne superiornosti, a funkcionira na principima sličnima orijentalizmu. Zapadne sile puštaju u cirkulaciju ideje o drugim kulturama (poglavito arapskim i islamskim), proizvode Zapad kao kulturno, moralno i politički napredan i superioran, a diskursi rodnih i/ili kvir prava postaju neke od centralnih figura u suvremenim formama zapadnjačke hegemonije. Jasbir K. Puar izraelski pinkwashing karakterizira kao “moćnu metodu kojom se uvjeti izraelske okupacije Palestine revidiraju – Izrael tako postaje civiliziran, a Palestinci barbari, homofobi, necivilizirani i samoubilački fanatici. Pinkwashing reproducira orijentalističke stereotipove o palestinskoj seksualnoj nazadnosti, a usto i negira utjecaj kolonijalne okupacije na degradaciju i ograničavanje palestinskih kulturnih normi i vrijednosti. Pinkwashing također upreže globalnu LGBT zajednicu kao novi izvor afilijacije, regrutirajući liberalne homoseksualce u prljavu i često nesvjesnu kampanju izraelskog nasilja nad Palestincima.”8

Osim što je s pozicije koju u simboličkom hegemonijskom redu Havel zauzima pomalo deplasirano uopće propovijedati o feminizmu, debate na temu kompatibilnosti ili nekompatibilnosti islama, feminizma i moderniteta, kako navodi Kandyioti, dovode nas do situacije u kojoj ti termini postaju beskorisni izvan razumijevanja konkretnih društvenih odnosa koji im daju značenje. Produktivnija pitanja i odgovori mogli bi se potražiti u načinima na koji različite aproprijacije islama i moderniteta od strane različitih političkih aktera (lokalnih i globalnih) oblikuju diskurzivne mogućnosti politike roda. Idealno bi naravno bilo pritom demontirati regulatorni ideal liberalnog kvir subjekta, te osvijestiti diskurzivne reprodukcije tenzije koju Elizabeth Povinelli9 identificira kao intrinzičnu kasnom liberalizmu: onu između autološkog subjekta (zapadnjačkog, samokonstruiranog) i genealoškog društva, naslijeđenog seta institucija, normi i običaja koji ograničavaju slobodu pojedinca. Poanta tih kritika, dakako, nije negirati ili izbrisati iskustva patnje i progona žena i kvir10 stanovništva Bliskoga istoka, već osvijestiti način na koji neoliberalne politike identiteta osnažuju globalne strukture opresije, te iskovati sestrinstvo i solidarnost kroz historijski osviještene političke prakse i analizu.

Bilješke:

1 U kontekstu ovoga teksta; rata protiv terora i moderne kolonijalne okupacije Palestine.

2  Panel “Sjeverna Afrika i Bliski istok: UN u praksi” održan je 10. lipnja 2015. na Fakultetu političkih znanosti.

3  Boris Havel, O Zaštitnom rubu preko ruba pristojnosti, Ruah Hadasha X (2014.), 27: str. 10-15

4  Paralelu možemo naći u odluci Obamine administracije koja sve muškarce “vojne dobi” ubijene u zoni dronovskog udara označava kao militante te time efektivno briše civile kao kategoriju.

5  Boris Havel, Arapsko-izraelski sukob: Religija, politika i povijest Svete zemlje, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013., str. 64

6  http://www.haaretz.com/news/israel/israel-admits-ethiopian-women-were-given-birth-control-shots.premium-1.496519

7 U tom slučaju pomalo licemjerno, jer se iz javno dostupnih Havelovih objava na društvenim mreža – i privatno je političko! – lako može iščitati njegovo negativno mišljenje o ženskim i kvir pravima, primjerice pravu na pobačaj i bračnoj jednakosti.

8  Jasib Puar, Israel’s gay propaganda war, Guardian, srpanj 2010.

9  Vidi: Elizabeth Povinelli, Economies of Abandonment: Social Belonging and Endurance in Late Liberalism, Durham: Duke University Press, 

10  Dalo bi se teoretizirati o tome da i takvo korištenje označitelja kvir predstavlja vrstu kolonijalizma.