Zanimljiv i uspio projekt stihovane pjesničke polemike kakav se u domaćem kontekstu ne viđa često
Nataša Nježić, Soba 99, Naklada Đuretić : Studio Moderna, 2015.
Pjesnikinja Nataša Nježić (1980.) iz Siska poeziju je objavljivala u nekoliko časopisa i zbornika, a prvu zbirku Srebrna ljuljačka, u izdanju Matice hrvatske, objavila je još 2010. godine. Sada pred publiku izlazi zbirkom intrigantnog naslova Soba 99, koja uključuje i izvrstan pogovor književnice Lade Žigo. Zbirka sadrži 47 tekstova ravnomjerno podijeljenih u dva ciklusa.
Kako i naslov obećava, radi se o zbirci pedantno osmišljenoga koncepta, a čitatelj već na početku sluti da će se sva subjektna djelovanja odvijati unutar nekog zamišljenog, za tu priliku pažljivo konstruiranog jezičnog/tekstualnog prostora. Tako u drugoj pjesmi Molim, ne smetaj imamo autopoetičke retke koji potvrđuju da pjesnikinja doista određuje granice svijeta kao granice teksta (i obratno): “Krenimo od pretpostavke da je uzalud bilo što pretpostaviti / izvan sobe 99”. Prvo čitanje otkriva nam dvije bitne stvari: lirski subjekt je studentica koja se dosljedno, iz teksta u tekst, obraća nekom profesoru književnosti i piscu, kojemu govori s neskrivenom ironijom i sarkazmom; gotovo jednako opsesivno kroz njen govor provlači se motiv/brojka 99 – kao ime sobe/teksta, kao broj godina koje će profesor možda doživjeti, idealan broj pjesama u zbirci i dr
Posegnuti za drugom knjigom
Mada je Sobu 99 moguće analizirati i samu za sebe, zbog potpunijeg uvida nužno je reći da je ona nastala kao svojevrstan pjesnički odgovor na zbirku Soba 66 Vinkovčanina Franje Nagulova (Naklada Đuretić, 2011.), te da ženski subjekt Natašine zbirke neprekidno korespondira s muškim subjektom one Nagulovljeve. Za takvu poveznicu nije potreban nikakav biografski tj. izvanliterarni kontekst; poznavatelji suvremene hrvatske pjesničke produkcije u startu će raspoznati aluziju iz naslova, a sve dvojbe rješava uvodna pjesma Teorija o mravima u kojoj čitamo: “I pazite, ovo nije projekcija, / ni to što ćete postati Nobelovac / pokušavajući naći izlaz iz sobe 66…” Stoga, da bi potpunije shvatio njen govor, poziciju i razloge čitatelj će morati posegnuti za kontekstom, tj. za Nagulovljevom zbirkom i subjektom. Tako će biti nagovoren, možda čak i prinuđen, na jednu izvantekstualnu gestu, naime na posezanje za drugom knjigom – paradoksalno, također pažljivo koncipiranom i zatvorenom u sebe.
Soba 66 Franje Nagulova sadrži 35 pjesama raspoređenih u čak 7 manjih ciklusa, i nešto je hermetičnija od Sobe 99. Subjekt je autorov alter ego, profesor književnosti Franjo Nagulov koji mladim, lijepim studenticama drži predavanja iz stilistike, kako se iz pjesama da iščitati, u sobi 66 na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Iako zbirka mami na čitanje u biografskom ključu (jer je autor doista jedno vrijeme bio asistent na osječkoj stilistici), valja biti oprezan: subjekt je sklon svim vrstama postmodernističkog poigravanja, od citatnog ironiziranja književne tradicije, do referiranja na prethodne pjesme iz zbirke, precrtavanja naslova pjesama i umetanja vizualnih elemenata (sličica, npr. u pjesmi Hipnoza), vlastitog imena i sl. Pritom se od zapadanja u posmodernističke manirizme i klišeje spasio poigravanjem s poigravanjem, odnosno, iskazivanjem pune svijesti o tome što radi kroz ironiziranje vlastitih stilskih osobina i tematskih preokupacija, napose onih vezanih uz poeziju, smisao umjetnosti, institucije profesora, analitičara i kritičara. Predavajući studenticama o domaćim i svjetskim klasicima, pod prigušenim svjetlom projektora u sobi 66, profesoru neprekidno pažnju odvlači njihovo ponašanje (uglavnom nezainteresiranost ili čak poruga), ljepota, šminka i dekoltei (pjesma oblici posvećena je, dakako, njihovim bujnim grudima), pa se tako njegov govor o umjetnosti nerijetko pretače u unutarnje monologe o njima samima, njihovoj budućnosti u kojoj za njega neće biti mjesta, ali i (be)smislu svega što radi, svih tih uzvišenih nastojanja približavanja poezije nezainteresiranoj masi ljudi koji iz raznoraznih, uglavnom nimalo uzvišenih razloga, studiraju upravo to, a ne nešto drugo, pa kaže: “u polumraku power pointa / neke su od njih izgledale / kao manjak poštovanja. / u glavi sam napravio klik / zamislivši da uzimam pištolj / i skidam ih / jednu po jednu. / one će se već nekako udati, / a ja ću ostati sam. (semantika bijesa ubila je polarnu svjetlost)”.
Produktivni monolog Za nastanak zbirke Soba 99 Nataše Nježić ključna je bila upravo subjektna relacija Ja-One u Sobi 66, kroz koju se profesor nerijetko svisoka odnosi prema studenticama, primjerice, u pjesmi otajstvo uvodni stihovi: “tu nema tajne, kolegice moje: / seminari koje pišete / sve su rekli o vama”. Konstruiravši klišejazni odnos usamljenog profesora očaranog mladim studenticama, kako je to u pogovoru zapazio Davor Šalat, Nagulov je otvorio prostor za samoironizaciju subjekta, dodatno se pripomogavši time što često prenosi njihove riječi upućene direktno njemu. Ipak, izgleda da to nije bilo dovoljno da bi na njima zadovoljavajući način poljuljalo njegovu unaprijed postavljenu poziciju nadmoćnog muškog intelektualca (i individualca) nad ženskim (možda intelektualno inferiornijim) kolektivom. Stoga ga iz njegovih profesorskih i pjesničkih (božanstvenih) visina u uvodnoj pjesmi Sobe 99 ženski subjekt/studentica nastoji prizemljiti, kako bi ravnopravni mogli porazgovarati (ili mu barem odgovoriti na sve izrečeno u sobi 66): “Profesore, ljepše se osjećati na Zemlji. / Bez dima cigarete soba je obojana kao vaša naranča, / a pogled bistar poput samotne amebe. / Moja poezija, pritom, sve prozračnija”.
Polemika je započela već izokretanjem naslovne brojke naopako, čime se sugerira da ovdje imamo očekivati govor suprotan onome iz Sobe 66. Za razliku od sobe/učionice Nagulova, soba Nježić je svojevrsna praznina u kojoj “nema ni prostora ni vremena”, tek odjekuje glas kojim mu se ona obraća i to isključivo kao Profesoru i budućem Nobelovcu, dakle s neskrivenom ironijom i sarkazmom, obećavajući mu da će mu upravo ona svojim nedjelovanjem, tj. odustajanjem od pisanja, osigurati dugovječnost: “Kunem vam se civilizacijom koja će slaviti vaš opus”, kaže u pjesmi Monolog.
Već citirana uvodna pjesma Teorija o mravima savršeno funkcionira kao tematsko-motivska, ali i stilska najava zbirke: poezija Nataše Nježić doista je prozračnija i prozaičnija, dehermetizirana i komunikativna, očišćena od bilo kakvih metafora i postmodernističkih ukrasa “kojima smo se navikli hraniti” (osim povremenog citiranja vlastitih pjesama). Za njega je takva poezija možda “skup svih praznih skupova”, ali ona ga uvjerava da je to “tek prvi korak do opuštanja”. Njegova pozicija je nalik zarobljeničkoj – čini se da je on prisiljen slušati/čitati do kraja što mu ona, u svoje i u ime ostalih, ima reći. Njegov je govor bio monološki, ali u sebi je često prenosio, u vidu upravnog i neupravnog govora, riječi nekolicine imenovanih studentica. Njen govor je monolog u kojemu nema mjesta za njegove replike; ona smatra da je on rekao što je imao reći, pa mu u svojoj sobi 99 oduzima pravo na riječ i prisiljava ga biti slušateljem: “Vi biste ipak pričali o nečemu. / Žao mi je, ne može. / U sobi smo 99. / Ovdje se izražavamo isključivo monološki”. Potom mu, kako bi se najjednostavnije reklo, saspe sve u lice.
On-ona-ja-mi
Ali upravo to "sve" je vrlo delikatno, jer čini se da je Ona prema Njemu razvila i privatni (Ja) i profesionalni (Mi) odnos, tj. povremeno mu govori u ime svih onih studentica iz sobe 66, a najčešće se ipak obraća osobno, čak intimistički: “Nemojte se sjećati mojih negdašnjih pjesama kojima smo se dopisivali”. Ali znakovito je kako mu se nikada ne obraća kao muškoj osobi ikako drukčije doli kao Profesoru i pjesniku, što bi odgovaralo subjektu sobe 66, krajnje fokusiranom na svoju pedagošku misiju i uzvišeni pjesnički poziv, iz čega isključuje sve druge, ali ipak pati zbog samoće i izjeda se što još nije zasnovao obitelj (što je dosta česta egzistencijalistička i građanska tegoba Nagulovljevih subjekata razasutih kroz stihove i proze). Ona mu spočitava kako ga je do toga dovela njegova sklonost uzmicanju, dakako, u ironijskom modusu: “Zato vas u brzini ispratim. / A vi još brže hodate prema izlazu. / Tako nikada ne naletite na nezgodu. / I tako vas sačuvamo. / Baš kao pravi anđeli. / Samo nemojte vjerovati u nas, / nego vjerujte u anđele. / Oni su pouzdaniji”.
Time se autorica uspješno ograđuje od mogućih feminističkih prigovora kako je ženski subjekt podložan muškome, kako ga doživljava isključivo kao nadmoćnog i mudrog učitelja, i miče mu se s puta zbog njegove karijere. Ona ga zapravo prokazuje, ironizira pedagošku a možda i patrijarhalnu ulogu koje si je sam prikačio, i, čini se, golica mu ego neprekidnim tituliranjem, npr. u pjesmi Pa zašto onda pišem?: “Da, mi koji pišemo katkad smo obavezni prema instituciji svojih profesora. / Inače bi njihove institucije bile bezrazložne / i sav trud koji su uložili u nas bio bi bezrazložan. / Ovako će uvijek gajiti potajni ponos / što su nas baš oni naučili kako pisati i ostati živ”. Valja spomenuti da su ga na taj način ironizirale i studentice iz Sobe 66, kao ona iz pjesme andy: “profesore, zašto pričamo / o ženama kao objektu poezije / kada ste vi, htjeli priznati ili ne, / o warholu napisali više pjesama, / nego petrarca o lauri?”
Pjesme Sobe 99 dosljedno se referiraju na pjesme i motive iz Sobe 66: Nježić citira Nagulova kako bi mu polemički odgovorila, suprotstavila mu se, bilo izravno ili kroz ironijsko izokretanje značenja. Uočljivo je da pritom često izražava žaljenje, no, i ono je vrlo hladno i retoričko, kao izražavanje žaljenja nakon što su sve emocije već prošle. No takva je i zbirka u cjelini, kako je primijetila Lada Žigo: "dominantna emocija je ravnodušje kojim se subjekt miri s ništavilom." Pritom, ona nije lišena intelektualizma i filozofičnosti, čega je autorica i sama svjesna kad najavljuje zbirku kao "prilog poeziji egzistencijalizma". I doista, subjekt često ponavlja kako u sobi nema ništa, kako će ih na kraju dočekati ništa, praznina, nula, tišina, zbog čega Žigo tu poeziju i dovodi u intertekstualnu vezu s Beckettovom dramom Svršetak igre: prazna soba bez vidika, dva lika u otežanoj komunikaciji, ogoljeni vokabular. No u njoj nema nimalo očaja i tugaljivosti, pa nam i taj "prilog poeziji egzistencijalizma" djeluje kao poruga, ali i kao znak hrabrosti, odlučnosti, čvrstine. Logika naspram intuicije, razum naspram emocije.
Zbirka Nataše Nježić zanimljiv je i uspio projekt stihovane pjesničke polemike kakav se u nas ne viđa često, ali nije nepoznanica. Ona u sebi nužno sadrži poziv za čitanjem i referentne zbirke, one bez koje ne bi ni nastala – to je nešto s čime se u polemikama unaprijed računa, a što, za čitatelja kao i za poeziju, može biti samo dobro. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se poezija autorice razvijati u budućnosti.