Vladimir Dodig Trokut  

Ne naginji se kroz prozor

Plavo siva magla između pragova razilazi se. Užegle, blistave šine na ljetnoj sparini upekle u paru. U jutarnjoj omami srebrena, zakrita olovna sunca. Duž pruge zbrkano i neredovito groktanje kotača, to grozno urlanje. Spokojni kotači, kružnice, po obodu ocrtane crnim, bijelim i crvenim poljima. Zahuktali kotači, manevrirali su uz gusto brecanje zvona i zvoncanje signala, stapali se u kružni vijenac neodređene boje. Kotači kotrljaju po užarenim, uzavrelim šinama i čulo se kako osovine tanko škripe. Pijani od okretanja, os osovine se ne giba. Pokoji hropac, okasnio i usamljen. Osovine su zastenjale. Visoki kotači zavrte se škripući, počeše se okretati. Pružni radnici prikopčavaju vagone. Otpravnik vlakova oglasi se zviždukom i naznači polazak vlaka. Lokomotiva zapara jutarnju tihost. Odbojnici su zvečali, udarali jedni o druge, a vlak je počeo kliziti. Lokomotiva je zafućkala. Bila je to mala lokomotiva na paru s velikim dimnjakom na krovu. Ocrtava zmaja s više para nogu za punog mjeseca. Mokra para vlaka udarala je prozore sitnim sivim oblacima. Uranjao je u zagušljivi dim kamenog uglja uz fijuke i paru lokomotive. Na okviru prozorskog okna, otvarao se “od gori prema doli”, posloženi u nizu s lijeve i desne strane, na uskoj emajliranoj pločici nadpis: “Ne naginji se kroz prozor”.

Na kolodvoru hitali su, skakali su posljednji putnici namjernici na stepenice vlaka držeći se za držač na oplati vagona. Kroz jureće prozore kupea rupci su mahali, ruke su odzdravljale. Na kamenoj postaji u niskom tornju ožbukanom bojom bečkog okera, izbiše na zidnom satu sedam tvrdih udara. Od stabala uz prugu širio se sladak miomiris lipovog cvijeta u cvatu, jutarnji povjetarac češljao je vlasi trave na obroncima s obje strane pruge. Sunce se klanjalo brežuljcima, bili su modri kao nebo i posve nalik na oblake. Na horizontu stada ovaca zapravo nalikuju putu bijelih oblaka spuštenih s neba na zemlju. U daljini baruština, kreketale su žabe. Travke i poljsko cvijeće, livade crvenih makova, povijaju se. Gusti, tvrdi čađavi oblak crvenkastog dima nadvio se nad kompozicijom. Vršci ugaraka žarili su crvenkasto-srebrenasto iverje, crveno, srebreno, žuto, slali su gore plavičastu hranu gustom olujnom oblaku. Tu ispod vidljivog oblaka od dima i čađe kao da je nalegao drugi, od buke hučan, zujav oblak. Kao nekakav golemi roj skakavaca navalio na te ljude koji sjede na drvenim klupama vagona. Kroz otvoren prozor uskaču leteće zmije, nastajavši od usijanih iskara iz dimnjaka, remeteći zvijezde na nebeskom svodu. Prozori su bili okrenuti prema sjeveroistoku. Pred prozorom prostiralo se beskrajno tamno modro jutro. Jutro je bilo prosvIjetlo, okruglo i široko.

Nad prozorskim okonom stajao je mršav i star, u bijeloj lanenoj košulji ruskog okovratnika i crnom jednostavnom odijelu te kabanici s kapuljačom boje zemlje crljenice od laganog platna žukve koja je sezala desetak centimetara od poda, na nogama je imao sivo-crne platnene cipele s pripadajućim nazuvcima, vrlo sitan starac, u ruci je imao štap od višnje, vrh štapa krasila je rukom vješto izrovašena glava djevojčure s upletenim pletenicama, misno ruho. Bio je pribran, bio je star čovjek i pripadao je jednom vremenu kaste starog svita i kojeg vika koji odumire. Pored, s desne strane starčevog boka, pagodasta krletka s tri bijela kanarinca prikrivena navlakom od modrog baršuna, a s lijeve strane naborana duvan-kesa od izlizane jelenske kože s ognjilom i kremenom nabijena duvana, a pored pripadajući zakrivljeni dugi kamiš i lula od crijepnje, od bijele požutjele gline, glava s ušpicanom bradom. Starac oprezno zatvori prozor. Razbarušene prosijede kose čupavih zalisaka i bafa, žućkaste puti i čelom na kojem se koža peruta, prekriži se i klekne na jedno koljeno piljeći u sunce i sačini pozdrav suncu. Žrtva. U slavu nekog boga koji je sam sebi prinosi. Sunce se tako brzo penjalo po njegovom tijelu. Valjda je pamtio sve izlaske sunca, plamene ljetne osvite, maglovita, kasna i tmurna zimska svitanja. Pamtio je svaku zoru kojom je započimao svaki dan u njegovom žitku. Svakog se jutra križao i savijao koljeno kao što stablo svako jutro otvara svoju krošnju suncu bez obzira hoće li tog dana biti oluje, mraza, krupe, leda, snijega. Zaklinje se na vjernost suncu. Sunce je za njega milostivi božji, svemogući – nezamislivi svevid. I reče: “Otkako pamtim svako jutro gledim u sunce koje izlazi.” Njegove su oči gledale u daljinu, tamo gdje se naziru rubovi vječnosti i zvjezdanog nebeskog svoda. Oči mu bijahu bez pogleda. To je žeđ duše i tijela. I reče: “To je zbir zlatnog zakona ceremonijala.” Žrtva prinosnica. Starac pamti jedino istine, legende i slike iz živog svijeta. Vjerojatno je neka vrsta hramovnika. Još je neko vrime stajao pred prozorom, nije se osvrtao na ostale putnike koji su sjedili na drvenim klupama obilježenim brojevima. Rukom pomiluje svoj gusti sijedi brk, raširi ruke, malom šakom uhvati se za lijevi dovratnik. Šutke zaputi se i spusti se na stolac obilježen brojem. Namjesti se tako da je sjedio nasuprot prozora koji je gledao na južnu stranu. Kroz jureće prozore prodiralo je blistavo jutro rana rascvala ljeta. Otkopča prsnik, zaplete svoje noge u čvor, preko glave navuče kapuljaču, iz džepa prsnika izvadi pljosku, natoči jednu čašicu rakije od komorača i ispije nadušak i ruke nasloni na obod stolca. Promrmlja sebi u bradu: “Oh, taj Luka.” Sjedeći oborene glave na klupi šarajući vrhom štapa po podu iscrtavajući nešto nalik broju osam na uskoj stazi među dva odjeljka. Sve je odisalo tišinom. Kupeom se širio miris pudera, omekšane kolonjske vode i oštar zadah laštila za cipele, dah sijena, svjež miris čekinja izmiješan s vonjem gnoja. Kroz prozore prodiralo je sve bogatstvo ranog ljeta, slatki mirisi raznovrsnih plodina, dopirao je pjev žaba i zrikavaca isprekidan lavežom pasa. A onda iznenada muk. Sat je kucao, okrugao osmerokutni od bijelog zlata u džepu starčevog prsnika, muhe su zujale. Usklađivao je vrijeme dolaska i odlaska u navedenom voznom redu sa stvarnim dolascima i odlascima vlaka, sravnavao je svoj đepni sat s kolodvorskim satovima pored kojih je vlak prolazio. Vozni red čitao je po svim dolascima i odlascima i svako kašnjenje i neredovitost su ga radovali. Sat je njegov bog. Promrmlja: “Kazaljke nemaju cilja, putevi nemaju smisla na tom bijelom emajliranom omeđenom osmerokutu oktogona kruga.” Kao da je sunce dvaput na dan izlazilo i zalazilo i kao da je svaka sedmica imala dvije nedjelje, a svaki mjesec šezdeset dana. Nadoilazi kondukter u uniformi tamno plavoj koju nose službenici željeznice, s kliještima za bušenje karata u ruci. Kondukter zdušno pristupa svojem poslu bušeći i kontrolirajući karte, “Molim karte na pregled”, na njima ostavljajući okruglu rupicu nastalu od potiska kliješta. Vlak je sporo odmicao. Pored mene promiču mnoga lica nepoznatih žena, ljudi, radnika, seljaka, težaka, poljodjeljaca, nadničara, ribara, razne boje očiju modre, smeđe, tirkizne, crne, plave kose, crne kose, riđe, bokovi i grudi i noge neznanih žena i ljudi. Udišem miris neznanaca. Osjetilima ćutim hladnu i nježnu tvrdoću njihovih koljena, te žuljevite ruke, golost miški. Sjedio sam nepomično sučelice ženi krišom je promatrajući, osim usnica na tom licu zemljane boje ništa se nije micalo, u tirkiznim staklenim očima oboren pogled bez sjaja, gruba ruka joj teška, na prstenjaku lijeve ruke vitica odkovana od dvodinarke od mjedi iz 1938. godine za Kraljevine Jugoslavije, crvenih usta, drečavo crvenilo na obrazima, šutljiva u najboljim godinama, gledala me u oči. Žmirkao sam svojim sitnim smeđim očima. Ideja o čuđenju. Putem, čitavo vrijeme sam šutio. Obori glavu, gledajući u vrhove svojih ulaštenih, ušiljenih crnih kožnih cipela. Sjedila je u trećoj klupi, u kutu pokraj prozora sjedi njen otac, malen starčić, sitno usahlo lice, oči su mu upale u očišta. Iznad usta kratak svijetli sijedi brk, ružičasti obrazi. Ona bješe snažnih ruku, riječi nisu kapale s njenih usana. Po sridi razdjeljak kose na uzdignutoj glavi te punđa na zatiljku povezana ukosnicom od ćilibara. Sjaj u velikim očima, ženine oči svjetle, bili zubi bili su bjelji od njenog uskog čela. Dah, tihi dah, ženin dah. Na prsima među grudima njen zlatni veliki križ s propetim Isukrstom blistao je na jutarnjem suncu. Pod nogama pletenka od pet litara, crvenim porubom obrubljena. Gusta tekućina boje rubina. Plodonosno vino konavolskih polja. Zvonjava sata jenjavala. Izvadi jelo iz torbe. Raširi svoje noge, na skute halje položi kariranu krpu. Na konopljinu požutjelu krpu položi zavijutak. Oštar opojan zadah mrsi. Obred jela. Jelo je razotkriveno. Kruv beskvasni, raženi. Prekriži se, izmoli dva Očenaša. Podbradak drhti, ruke su bile suhe, smirene i tvrde. Mastan zadah. U krugu pogača, u sredini uvezen križ. Otrgne komad pogače. Još čujem životinjski jauk. Tko je tu žrtva, a tko mučitelj? Savjest joj je mirna poradi palog svinjskog roda. Zemaljska i nebeska žrtva. Sve je po zakonu krvi, obred je svetkovina neba i elemenata. Tko je tu nevina žrtva? Jelo joj je bilo svetinja. Zalogaji su puzili u ždrijelo. Obje ruke zarila je i gurnula je svoje prste široke ruke nekim mekim pokretima, ušiljene prste u sridu raskolila je i rasporila i istrgnula komad polužilavog krvavog mesa. Žvače struk mladog luka ljutike i kuhana jaja utvrdo. Oko usana ozelenjile žvale. Obred bdijenja. Plameni šiljasti jezik, u ustima se raspada oslinjeno meso, obljubi ga palcem i kažiprstom. Poveći komad mesa zlatnoga sjaja hrska obrubljeno bijelim obodom slanine. Nije bilo mekano, u sredini sukrvica. Plivalo je u masti u plitici. Usnama je gladila meso, usta i nepce napeti kao struna. Žurno je gutala zalogaje hrane, uživala je slasno. Užitak čula. Jezikom gladila je usta i nepce. Užitak ustima. Pogledom još uvijek miluje golemi komad mesa. Uživala je promatrajući sivotankokosivim očima bez boje. Promatranje je trajalo duže nego samo jelo. Kakav užitak čula. Žeđ. Jelo je dovršeno. Natoči žmul, ispi na dašak tri deca opojnog vina. Vinom progura zapeti zalogaj jela u ždrijelu. Pogledala je oca ispod oka i dobaci: “Evo ti oče, jedi, jedi.” Uokolo žene raspuštenih kosa, ništa nisu govorile. Lica slute život. Uokolo crvena i crna i siva i blijeda lica sjede. Jedni drugima nisu gledali u oči. Sjedile su jedne pored drugih žene, ženice, djevojke i djevojučure rumenih obraza. Imale su debele usne i velika usta. Svjetlost ometa njihovu gizdavost. Njihove pletenice njišu se na blagom povjetarcu. Neke s pokrivalom za glavu sa šarenim maramama. Velike košare od lika, žute se velike okrugle jabuke, preko ruke vise. Okrugli kruhovi tek svježe zapečeni u praskozorje u peki, crnog, smeđeg, bijelog, raženog, kukuruznog, odloženi u jednostavnim pletenim košarama od lika zaklonjeni uštirkanim bijelim rupcem, posloženi u redove kao nekakav vod figurica kositrenih olovnih vojnika. Mekinje samljevene u ožutjelu jesen žrvnjem u sjeni starog drvenog mlina. Osjeti se miris oranica. Ljudi i stoka će se okupati u nanosima omame. Ogrijev sunca ih mije. Živile su od ploda svoga imanja od svoga rada, bile su skromne. Prehranjuju se od rada svojih ruku. Živile su daleko od svijeta, a ipak u svijetu. Trgovale su voćem, povrćem, sitnom peradi, jajima, maslacem, sirom, mašću, mlijekom, duhanom, perjem, češljanom vunom. Položene ruke na košare od lika i pruća, uokolo sjedišta, pod sjedištima, na sjedištima, na podu pletene košare sa crvenim i crnim rubom, raskoš plodina za ljeto, od vrbovog pruća ispunjene redom slame i pjegastih jaja, zamrljane izmetom nesilica. U krtolu pivac podvezanih nogu crvenom trakom s krijestom na glavi u društvu bijele kokoši te jednim parom pulestra i guske, patke, krastavci, rajčice, paprike, krumpir, blitva, balancane, zelena, crvena, bijela i žuta povrća, tuka i tukac, i jedan odojak rokće, češnjak, luk, dimljeni sirevi oporog kozjeg vonja, posude ispunjene mlijekom i varenikom, skuta, domaće maslo, slaninica zamotana u kartu od cementa, jedan pršut u vreći od jute, vismena, pečenice, kobasice, suho i posoljeno, košara puna sočnih nabreklih smokava petrovača, trešnje s peteljkama, zrela rosa kaplje u gradu trešanja, bademi, zeleni oraji u platnenim vrećama.

Dužinom hodnika gledam oko sebe ljude, žene, udubljeni u živ razgovor koji me dira, raspre se vode. Visok, vitak, muški lik, jak kao bik, golem, koštat. Sa strane vojnik puši Drinu bez filtera. Uglačane daske na klupama duga vremena. Gužva i vreva. Lagano sam se kretao hodnikom prolazeći između klupa, sjedala. Bilo je bučno. Graja. Jedni su gasili žeđ, kape na glavi štite ih od sunca. Jedni su pili stojeći, drugi sjedeći, neki ozbiljna lica. Dojam ponavljanja istog. Jedni u snu govore, dijete u okrilju majke plače, dijete spusti svoju glavu u majčino okrilje. Njegov brat sjedi. Strast ih navodi u toj ljutoj žegi. Uz pismu, igru briškule, trešete, psovali su riči i beštime, jeka sjećanja, rijetko iz sebe iscijedili bi riječ uvrede i psovanje sezalo je sve do petog kolina, kratili su vrime putovanjem. Na podu demeana s kratkim grlom, glatka i obla puna krilatog gustog crnog vina. Netko izreče: gospode Bože udili mi tricu od špada. Baštoni, kupe, denari, špade, gužva koja bi se stvorila oko igrača. Skupili su svu svitu kibicera. I mlado i staro. I muško i žensko. Igrači su čvrsto sjedili na svojim sjedištima. Izbrijanih lica četiri igrača u zreloj dobi jedan od njih ispupčenog trbuha s okruglim očilima na nosu bijelih srebrenastih okvira, pognute glave nasađene na tankom vratu, spuštene na uska ramena, pogrbljenih leđa, žmirkao je sitnim crnim očicama. Igra na pariće, gubi i ostaje dužan sa sudrugom za ceh u krčmi. Iz drugog kupea dopire sviraj usne harmonike. U zelenkastoj sjeni oboda prozorskog okna proleti šest redova sivo crnih ptičurina, plašljivih ptica nepoznate vrste, dvostruka krila mlataraju. Vijale se vrane na laganom vjetru, u visini su gakale divlje patke. U krilima lakoća, raskoš, oku nevidljivo. Putuju od jednog mjesta na drugo. Žive u visokim krošnjama u divljini, u jatima. Divlje ptice vrebaju stanište. Kreštav cvrkut zamijenio je viku i prepiranje, u vrtlogu vir, treštavi poj tica. Nadglasao je usnu harmoniku. Tice podigoše zemlju više visoko na nebo, udubljeno u plavetnilo, u prazninu, u praznost plavetnila nebeskog svoda, najviša točka. Jedan bumbar letio je nad mojom glavom. Vid ne gleda oči. Na oknu prozora čučala je vrana. Nagovještenje. Krik vrane zapara vrata raja. Odaslan glas za taj bijeli dan. Vabi trenutak sretne sudbe. Tice se kreću između neba i zemlje, putuju snagom vjetra. Kos svojim pjevom doziva mlade. Mlade ptice izlaze iz grmlja. U zori jutarnja izmaglica. Ptice spuštaju krila. Put u divljinu je otvoren. Put kao da nema kraja za ravan prolaz. Dvosmjerni prolaz. Sa svake strane prozori. Palo sunce guši razgovor, po sredini sačinjava ravnu crtu. Nagovještaj. Trenutak sretne sudbine. Ptice zloćudnice traže žrtvene darove u ime praoca.

U uskom prolazu drugog razreda na pomoćnoj rasklopnoj, preklopnoj sjedalici sjedila je djevojčica kudrave kovrčave kose, ljepojka, ogleda se u svoj raskoši, počešljana na lijep način, pognute glave, pjegavog lica nemirnih usnica, kosa joj se dizala poput krila, laganih ruku, s osmijehom, u desnoj ručici drži crveni suncobran kardinalske boje. Haljinica kićena lepršala je. Skladno lice mlade djevojčice. Bila je kao san. Tice, tice, mrmljala je ona, sve ptice svih boja i “raca”. Bila je sanjarica. Širila je oči iz pritvorenog prozora. Zamahnula je rukom i reče: “Majko, zašto ljudi nemaju krila?” Podigne svoju čipkastu haljinicu i razotkri stisnuta koljena i spusti svoju desnu ruku, položi male i sitne prste na koljeno. Na prstu srednjaku prsten sa zelenim skarabejom. Na nogama bijele dokoljenke i crvljene crne lakirane cipelice. Iz dubine prolaza dopire glas uglađene gospoje, mater djevojčice: “Opet snivaš.” U zidnom kutu ulovljena perad u krletkama, ljutice grakću. Uz ravan prolaz ostakljeni kupei. Jedan kupe je bio prazan i zaključan. Otisnuti nadpis: Rezervirano. Kupe do, crna svilena haljina bijelog čipkanog ovratnika sjedi sa šeširom na glavi, držala je prst na obodnici šešira, na rukama vezene rukavice. Spusti prst sa šešira te sklopi ruke u molitvu. Na preklopnom stolu odložen štap od ebanovine sa srebrenom ručkom, rukavice i šešir bijeli od zečje dlake.

Dva uglađena gospodina igraju šah u kutu do prozora, varoški obučeni. Podižu glave, spuštaju glave, ogledaju se pa ponovo obore glave. Sjedili su jedan nasuprot drugog dodirujući se jedino koljenima, pažljivo stavljajući jedno koljeno pored drugog. Na stegnima položena rasklopna šahovska ploča, bijelo crna polja. Čovjek u sivom pita: “Crno ili bijelo?” Kao i uvijek, odgovori suparnik i počnu igrati. Raspored se mijenja. Igra na mjestu. Prazna polja, oči ukočene, isprane, tiho motre. Skupljene figure bijele uložene u dno crnog šešira, hrpica. Teška igra. Pored šešira odloženog na preklopnom stolu ležale su poredane crne figure. Provlače sa svake strane pet prstiju, obje ruke deset prstiju, kroz figure kroz šumu figura. Bili su iskusni igrači kamena lica. Uokolo mrtva šutnja. Oćutiti potez. Oboje su šutili. Utisnuti potezi. Bitka za središnjicu. Tihost tišine para šum klizanja figura. Dobra ideja. U sredini povuče neobičan potez. Vjerojatno žrtva. Opasnost vreba. Koljena su im klecala. Podboči prstom glavu. Promišljanje. Koji potez povući? Poriv za očuvanjem neponovljivog. Povučeni potez krije opasnost od mata. Ništa. Opasnost je prošla igrač se vraća u igru. Zamisao u toj ideji. I smisao u dvostrukoj zamisli. Nepriličan potez. Očito je uznemirio protivnika. To se mora riješiti sada. Sporopotezni šah, taknuto maknuto. Figura u lijevoj ruci čeka. Žućkasto sivo lice se smješka u sivom odijelu i sivim uglancanim cipelama. Skakača odložio na bijelo polje. Drugom se brada nije micala. Čovjek u sivom danas je igrao pažljivo i gotovo pobožno i dobi partiju.

Ugodno zavaljen, čovjek koji sjedi, oko vrata kravata na čvor s ukrasnom iglom, skine crni šešir i položi ga pored sebe. Nasuprot njega naslonjen, u prugastim hlačama, sa crnim laganim haljetkom za ljeto, širokih revera dvostrukog kopčanja s uočljivim dvoredom puceta, bijele košulje s leptir mašnom i pripadajućim prsnikom te s rupčićem s inicijalima vlasnika, uložen u mali gornji džep sakoa, svjetle oči nabreklih vjeđa, nabranih obrva, udubljen u čitanje novina Oslobođenje.

U uglu izdvojeni dječak grize jabuku. Usamljeni otac. Otac vadi marendu iz torbe, mravi pjevaju. Ozračje obiteljskog zajedništva.

U pokrajnjim kupeima poneki putnik i putnica unešeni u svoj san. U kutu do prozora žena s psom. Jedni snivaju, jedan naslonjen nosom na prozor s francuskom kapom na glavi, odvojen staklom prozora promatra daleke livade i poljane, oranice, ožutjelo klasje ječma, sluša poj zrikavaca. Dijete sluša majku, treperi očima. Pored, otvoreni ljetni vagon bez prozora. Klupe prikovane za pod. Ljudi i živine. Jedna crna lumbrela za kišu umjesto suncobrana. Na pruzi crveni signal, spuštena rampa. Vlak je stao. Na prijelazu stado koza brstilica, čobani, konjska zaprega s upregnuta četiri konja bijelca. Bat kopita. Prelaze prugu, vlak nastavlja putovanje. Sat je odzvonio polovinku, još koju minutu. Vlak stiže na odredište.

Ulazi u postaju, ovi silaze i ja se vraćam nazad u vlak i izlazim na trećoj postaji.

U nizu prozora, između prozora pomoćna sjedalica uglavljena u oplatu stjenke vagona. Na početku i ulazu dva nužnika s malim bijelim lavaboom, s pipom za vodu koja se pedalom pokreće. Kupei drugog razreda imali su šest sjedećih mjesta. Sjedalice presvučene skajem zagasite boje trule višnje s tvrdim naslonjačem za glavu, s dva podbočnika za glavu, pod prozorom preklopni stolić, sa strane zidne pepeljare od aluminija ćirilićni i latinični napisi u inicijalima “J.Ž.” Prozori su imali platnenu roletu, na ulazu u kupe zastor zeleno smeđe boje s logotipom ispisanim u kapitali, koji se mogao navući na prozor kupea i dio ostakljenih vrata. Vlak nije imao prvi razred, imao je samo taj drugi i treći.

Iz tih ljudi, iz tog smjera dopirala je neka vedrina i prijaznost. Sva ta lica se međusobno dobro poznaju. Bijahu iz okolnih sela. Na podu kratki opušci cigareta. Sat kaže da je jutro. Kazaljka na tornju počme izbijati osam boti. Jutro je najmanji dio dana. Lokomotiva zastaje. Uskotračne, blistave tračnice trepere od vrućine. Lokalni promet je rijedak. Kraj pruge uredno posloženi kupovi pragova i šina. Iz nekog vrta dopire miris jorgovana i bijelog gloga. Škripa kočnica. Vlak je stao. Šef stanice dotrča na peron. Iz trećeg razreda vagona izišlo je nekoliko željezničara. Putnici nadoilaze i ulaze u vagone. Na stepenicama vagona pojavi se čovjek s dugom pelerinom, kabanicom boje crljenice i krletkom u ruci i bijelim kanarincem na lijevom ramenu, plašljiva tica procvrkuta, halja je lelujala. Teškim koracima gazio je po tvrdoj nabijenoj zemlji među pragovima. Bio je jedini putnik koji je tog dana napustio vagon. Sišao s vlaka, krenuo preko kolosjeka na drugu stranu perona. Užegle se šine i hrastove planke, tvrdim vojničkim korakom prelazi preko kolosjeka. Prođe kroz čekaonicu. Napusti kolodvorsku čekaonicu, za sobom zatvori vrata. Nesta s onu stranu žutom i vijugavom cesticom, trčakaraju psi lutalice. Osta silueta lika; uzvišena osamljenost. Vrapčji pjev u krošnjama stabala. Zrak je bio ispunjen žustrim cvrkutanjem vrapčjeg pjeva. Poj ptica pjevalica u slavu hramovnika. Roj muha bješe lagan plijen vrapcima u krošnjama i sivo crnim lastavicama pod gredama, pod strehom crijepnja. Mala stanica. Natkriti kasetirani staklom nadsvođeni prostor, sa sjenice visi nadpis: postaja, povezan lijevanim stupovima od tuča, uvijaju se, s glavom kapitela. Uokvirena oznaka putnog voznog reda na zidu. Pročitah u voznom redu sve stanice. Prostorija, soba, kancelarija, nadpis i šef stanice i otpravnik vlakova, drvene police na dva zida, rolo ormar na roletu, na zidu stajaći zidni telefon, pisaći stol s drvenom roletom. Na stolu zvonce. Službenik željeznice sjedi za stolom s tamno modrom šapkom na glavi s pripadajućom oznakom željeznice. Pisar omalen, sitan i žut čovječuljak. Bluza mu je posuta pepelom od cigareta. Podigne se i odšeta do porculanskog prekidača da upali letriku, odšeta do stola te spusti uteg s emajliranim sjenilom s plavom obodnicom i podesi svjetlo nad stolom. Na stolu kup araka kancelarijskog papira, bočice crnila, čelično pero s držačem, odjekuju veseli signali morseova aparata. Olovka napola crveno-plava. Bugačice. Držač za pečate. Na kasetiranim prozorima zastori od smeđeg platna. Prostrana soba sparna i zagušljiva. Prijatna lagodnost. Na stropu veliki ventilator s ulaštenim mesinganim perima. U nizu tri jelenske lubanje s rogovljem nerazmrsivo isprepletenim. Na podu gole oribane daske. U uglu drveni stolić sa svjetiljkom na petrolej i kuhalom s jednom okruglom pločom. Zidni sat kuca, kazaljke se pomiču naprijed. U uglu peć na drva Gašpar. Vješalice s kaputima, haljecima, kapama plavih boja s oznakama željezničarskim. Polumračna prostorija. Na izlaznom zidu poštanski sandučić narančasto rumeno žuto obojen. Službenik pošte prazni sadržaj kutije odlažući ga u poštansku vreću. Ljudi se muvaju u vrevi i zapari. Blagajnik iza prozorčića mi reče: “Sretan put dječače.” Na malom tornju srebreni odsjaj limenog pjetla, tvrd i žilav vjetrokaz, hvata ritam vjetrića dok hoda, krov popločen sivo zelenim pločama salonita. Uokolo uski šumski puteljci i staze, zemlja koja diše, sa strane veliko gnojište, bunište, čatrnje, pojila i pojate, biserni vijenčić jestivi klobuk jajolikih gljiva, upirem gled u bajan pogled, zmija ribarica, ronilac i plivač iz zasjede klizi kroz travu, protjerana iz raja. Navikla na slatku boćatu vodu. Gušteri zelembaći stopljeni u zelenilo, život uz vodu. Ustave i lopatice stuba. U slatkom toku rakovi čistači prebiru dno, raj za školjkaše. Jegulje traže sklonište među kamenjem. Jato malih ribica. Ljeto na dnu. Jedna od podvodnih kamenih oaza. Kamen koji raste. Stvorio je sam sebe. Uzorenje buka i slapa. Evo zarona bijelog pauna. Sladi se u prolazu dva svijeta. Zid se spušta u rijeku. Utok vode s pritoka. Prudovi. Modra čipka. Slijeva se s drevnih brda. Oluje i poplave doziva bara. Slatkovodni izvori dotiču, poniru. Voda jantarasto crveno, zasja. U dnu bistre vode plešu livade travka. U sastojnici te bare je rukavac. Na vlažnom tlu odložena trupa, mala lađa, čunj plitkog gaza. Kad se smrači lov na jegulje može početi. Račvanje. Plovilo za lov tica i riba. Među rukavce pluta mirno i plitko. U sjeni i mraku rubova šumarka u kasno ljeto, jesen gnijezda gljivišta. Gljive grade plodišta. U truleži mrtvog drva svjetlucka život svemogući. Okrugli dub otkriva hranište. Plodine podzemlja. Humus. Micelij se razlaže i vraća tlu. Niti života. Svježi zadah njiše i njeguje grad gljiva. Zvjezdače usađene u život izmetline. Sasječeni panj obrastao hrskavicama. Vjeverice skaču s jedne krošnje na drugu vježbajući život. Nekih mjesta danas nema. Postah lovac na svjetlost. Sa svjetlošću sam se družio. Tamom prebivao. Gljive truležnice. Strogi red bjeloće guta prostor. Stil prizora. Slika istovjetna prošlom ljetu. Zajedničko trajanje kolonija. Dozrele gljive u plodištu trulež mami. Riječni rak zasjao na slasan zalogaj. Čaplja na jednoj nozi vreba svoj plijen. Močvarice prelijeću danom i noći. Rukavci. Uski procjep. Gledaoci i ptice traže žrtve. Živa populacija. Osvit se širio u lopočima. Šaroliki svijet bujnog barskog i riječnog vrta. I oko močvare stanuju ljudi uokolo cestice rojevi komaraca. Smjer vjetra određuje let. Krila su korijenje koje seže u nebo. Iz gromade ponovljivi utok vode. Izdvojenost prirodoslovlja. Vizija magije života. Mimikrija. Mir je privid nazupčenih kruništa. Orkestarij svira žablji kreket. Male kamene kućice, mali posjedi pod mirnim krovovima. Ambari, staje i plastovi sjena. U nutrini zidani kamin za ladne zimske dane. Kamena stubišta vode na kat. Titraj glazbe konavolskog kamena. Okamenjen korijen davnine. Pored niza vrata kamen i kamenje nanizano na konop. Vrata bogato urešena uzorcima faune i flore, štite od duhova, zaštita od uroka i vila rusalka da ne dođu vile i pojedu hranu, a da se zlodusi zapletu u šarena i vezena vrata. Katkad se ulazi kroz vrata s ucrtanih pet križeva. Nema neke oštre granice oblikovane između svijeta ljudi i vilenjaka. Uskim stubama dižem se usporeno i oprezno. U daljini voda bogata i snažno vrije. Uski dio male rijeke vijugajući traga po dnu. Rječica se otkriva u praskozorje. Obližnji buk ukrašen biljem. Dopire s komina zelenik, soparnik, nadjev s blitvom i kapulom, vinom. Dlanom namazanim maslinovim uljem, ožegom odignut, zakutak mirisnih trava. Ljepota koja se krije iza zidova pristava. Cisterna u izbrazdanom kamenom podu s krunom za grabljenje vode. Čuvanje hrane u konobama, pršuta i vina, spremišta križno bačvastih svodova. Žene u šarenim rupcima. Volovska zaprega gura plug u žilavo, tvrdo meso oranica. Pupak zemlje. Kameno pilo za stoku, ladne izvorišne vode. Šetnjice i staze. Križoput od cijele stijene kamena živca označuje granicu raja. Lokve slatke vode obrasle šašom, trstikom i travom muljevitog dna obrasle zelenom mahovinom. Jato punoglavaca budućih žaba. Ptice u zemlji rade gnijezdo. Ptice i ovce u zelenom krajobrazu. Ples svijeta šumskih bića, skrivena noćna tama. Zatravljenje u ljubičastoj čipki okolnih brda. Mala niša, u njoj sjedeći drveni Krist. Ploče glavne ulice. Dvorišni zid upire se u kuću. Glavnom bijelom cestom stupaju ljudi. Crni pas u potrazi za zalogajem. S obje strane vrbin drvored. Po sredini ceste idu ljudi na rađu. Ulice su široke koliko su kuće visoke. Žuto, visoko talasa se dozrelo žito. Mala divljina, nevjerojatna brojnost. Stanište. Biljke rastu jedne uz drugu na čistini. Njihov rad traje danju i noću. To je zemlja koja iscjeljuje. Danju plode njive rodonosne, a noću žene. Granica tog raja krov je svijeta. Blago iz davnina udubljeno u plavu prazninu. U dnu šetnjice kameni osmerokutni stol, potkovasta kamena klupa. Omalena kapela, crkvica svetog Blaža sa zvonikom na preslicu. Ples pod zvonikom donosi sreću. Na navratniku uklesan nadpis: “Godina i mir ovoj kući.” Pohranjuje kip svetog Blaža. Kip se klanja nepoznatom bogu. Usnula varoš svetog Blaža. Iza kamenog zida sa zubovima nasada stabala jabukovih. Zrele, uvijek pri ruci. Bujni vrtovi, povrtnjaci, plodored, šarolik cvijet. Perivoj borova se uvlači. Ozeblo borovlje žedno je sunca. Zlatno svjetlo na brdima. Potok žubori. Sunce se širilo po zidovima. Urlik lokomotive sa kolodvora naznačuje polazak. Sunce visoko odskočilo. Brecala su crkvena zvona. Zvonjava dopire iz blizine.

Toga ljeta često je iz vedra neba padala iznenadna kiša i pljusak. Kiša oroni zemlju. Zemlja žeđa. Postalo je sparno i zagušljivo. Oblači se i smrači. Omaglica. Sijevalo je, munje su se penjale po nebu, prasak groma zasjeni ljubičaste oblake obasjane bijelim munjama. I slak svali kišu, dotakao je vodu i mjesec bijeli cvijet oluja se sprema. Lišće izgleda kao da je od metala. Klasje crno. Plodoredi arhivskih primjeraka. Ledeni kristali. Usak prizor. Stablo pod jabukom nikad nije zeleno. Pod stablom akacije ne rastu gljive. Pored stabla kamena gromada zvana čovjek pas. Voda pjenovita. Mala oluja dolazi. Odsjev daleki, odjek gromova. Krše stabla. Stabla bude oblake. Praskava grmljavina. Put posta malo duži i hladniji. Otvara se panorama. Prolazni oblak, kiša koja je padala žestinom utišala se. Bijele munje bile su sve rjeđe. Grmljavina se udaljavala. Kiša je stala. Granulo je sunce. Vlak je ušao u postaju. Ni kapi kiše. Ljudi izlaze, iznose plodine i živine. Raštrkali su se svak na svoju stranu, put tržnice. Kružnim tokom vlak je zauzeo mjesto na kolodvoru. Kreće za koju minutu. Vraćam se na odredište. Vraćam se na početnu postaju. Silazim s vlaka. Tražim krčmu. Nadoilazi volovska zaprega. Drvena kola s visokim kotačima drvenim bez ijednog komada metala. Vrte se i škripe po šljunku ceste. Volovi podignu glave i repove. Potežu voz bundeva. Seljak s ofucanim šeširom na glavi. Upitah: “Mogu li s vama?” “Smjesti se dječače.” Sjeo sam u redovlje posloženih bundeva. Bijela cesta serpentina vijuga, prolazi kroz varoš. Iz daljine zamijetih napis Krčma. I kažem: “Oprostite, možete me ovdje otpustiti?” “Da, dječače.” S noge na nogu šuljam se krčmi.

Često sam znao sjesti na uskotračni vlak Ćiru i odvesti se od Zelenike prema Trebinju i nazad. Parna lokomotiva, stara više od stoljeća, mađarske proizvodnje, vijugala je sporo i tromo po željezničkim pragovima, to je cesta na nasipu, kao neki osakaćeni metalni ždral, lokomotiva na paru s upečatljivim crvenim kotačima. Prolazila je visokim nasipom od zemlje na položenim pragovima od hrastovine premazanima mrsi kolomasti. Uskotračna pruga prelazi duboke jaruge, klance, visoke nasipe od zemlje. Kameni i željezni mostovi zakovicama spojeni nadsvode procjepe prolazeći kroz portale i tunele i nadvožnjake. Niz rub brežuljka prolazi trbuhom brda, obrub podnožja, u jarku rječica. Pruga obiluje ravnicama, među pragovima zasade trave. Zimske kiše izlokale su pukotine u procjepu sadre. Iznad ravnice sunce sažeglo. Prolazim prostranom ravnicom koju razdvaja rječica. Vlak izroni u nekom šumovitom kraju, u daljini se nazire zeleno more, u vlaku tako malo putnika. Tu i tamo poneka postaja kamena s upečatljivim nadpisom stanice. S obližnje močvarice sežu rojevi muha i mušica, komaraca što se rojiše nad močvarom koja nasta vodom kad udari pljusak i prokopa rukavce u tmini noći. Postaju nasrtljivi, lovci koji traže žrtve. Omaman miris tu krilatu marvu vabi.