Paris Photo, izložba fotografije 19. stoljeća, moderne i suvremene fotografije, Grand Palais, Pariz, od 14. do 17. studenoga 2012. (Los Angeles, travnja 2013.)
Sjedim u avionu i zadovoljno zurim u svoj ljubičasto-zlatni nokat, povremeno prelazim kažiprstom preko njega da osjetim teksturu – prisjećam se starog flastera, rane, enigmatske kolekcije u kojoj su fotografije “neprecizno” uokvirene i konja kojeg nitko ne prepoznaje.
“Što misliš da je ovo?”
“Konj.”
“Jesi sigurna?”
“Da.”
W. je u polumraku svog ateljea listala knjigu koju sam ranije tog dana kupila na Paris Photou. Bio je to izbor 99 fotografija sa sajma koje su predstavljene u knjizi: Paris Photo vu par David Lynch.
Fotografija, koju mi je okrenuvši knjigu prema meni pokazala, bila je vrlo apstraktna. Iz potpune tame izlazila je velika organska masa nekavog životinjskog tijela prikazanog samo parcijalno, u close upu. Svijetlo tijelo životinje prošarano flekama za koje nismo sigurni da li su krv ili blato, za neke da li su prljavština ili sjena, ima toliko ekspresivnu teksturu da gotovo osjećamo miris te krvi, blata i gnoja.
Za mene je pri prvom pogledu na fotografiju bilo jasno o kojoj je životinji riječ i u kakvoj se pozi i gdje nalazi, no u narednih nekoliko dana i pri povratku kući, kad sam istu fotografiju pokazala suprugu čije oko inače jako dobro vidi i prepoznaje, shvatila sam da ljudi uglavnom ne prepoznaju životinju.
U knjizi se uz izbor fotografija nalaze i citati koje je Kristine Mekena odabrala kao isječke iz raznih razgovora koje je s Lynchom vodila u razdoblju od 1980. do danas. Fotografije i citati ilustriraju poetiku, karakter, način razmišljanja i stvaranja ove značajne osobe u svijetu filma i umjetnosti. U atmosferama fotografija osjećamo Lynchovo prisustvo, a citati osjećaj potenciraju. Ispod fotografija ne pronalazimo nikakve informacije, tu su samo slike i Lynchova razmišljanja koja nas obavijaju svakom sljedećom stranicom sve dublje u atmosferu i raspoloženje koji su nam iz njegovih djela tako poznati.
Arhiv modernoga sukoba Od citata, u sjećanje mi se posebno urezuje opis prizora starog odbačenog flastera na ulici, “Mogu šetati i vidjeti stari flaster na ulici, i znate kako izgleda stari flaster – ima prljavštine oko rubova, i gumeni dio stvorio je male crne kuglice, i vidite mrlju masti, i možda neku žutu prljavštinu na njoj. Nalazi se u kanalu pored malo zemlje i jednog kamena i možda grančice, i kada bi imali priliku vidjeti fotografiju toga, ne znajući što je, bilo bi nevjerojatno lijepo”.
Knjigu sam kupila prvog dana sajma, na odlasku, no osim knjigom, prvi dan sajma ostao je obilježen i izložbom Collected Shadows iz privatne kolekcije Archive of Modern Conflict.
C. i ja smo šećući kroz beskrajnu bjelinu zidova galerija, odjednom ušetale u jedan sasvim osebujan postav s ljubičastim zidovima na kojima su mnogobrojne fotografije raznih dimenzija bile grupirane u različite kompozicije. Fotografije su uglavnom bile crno-bijele, a paletu su obogaćivale plave cijanotipije, sepije i pokoja ručno kolorirana fotografija. U tom su se prostoru u glavi odjednom počinjala generirati mnogobrojna pitanja. Jasno je da se radi o nekakvoj kolekciji, ali kakvoj.
“Jel’ ovo Ed Ruscha?“ pita C. promatrajući panoramsku montažu crnobijelih fotografija.
Na jednom od zidova prepoznajem Le Greya.
Za mnogo fotografija vidljivo je da su povijesne fotografije, kao iz nekog arhiva, a za neke uopće nismo sigurni što su. Odlazim do pulta i uzimam popis fotografija i pomoću broja uz fotografije pronalazim, i govorim C., kako to nije Ruscha, već su to fotografije ulica Hackneya u Londonu iz 2011.
Fotografije su uokvirene ležerno, nejednako, nekad i neprecizno, u okvire za koje zaključujem da nisu posebno skupi. Ogroman je to kontrast u stilu produkcije s onim koji apsolutno vlada na svim ostalim zidovima sajma, na kojima su prisutni samo besprijekorno, savršeno, skupo i sterilno isproducirani radovi. U ovom prostoru osjeća se da se radi o nečem sasvim drugačijem. Ovdje postoji jedna subjektivna priča, opušten pristup. Ovdje se čovjek dobro osjeća.
Iznenađenje i magija Krene da gleda fotografije od zida do zida pa se onda odmakne i stoji malo na sredini sobe pa priđe nekoj fotografiji na nekom zidu, pa odstupi, pa priđe nekoj na nekom skroz drugom zidu, pa opet malo ide redom, pa onda samo tako malo stoji nasred prostora i prolazi zidove pogledom, polako prestaje da se pita i samo promatra oslobođen nekog konkretnog koncepta i okvira na koji je toliko navikao da mu se unaprijed zadaje da zaboravlja da se ponaša normalno – onako kako se ponaša kad sam šeće livadom i promatra vlasi trave, tratinčice i leptire.
Zanimljivo je što ovakav postav učini čovjeku – izmiješane su stare i novije fotografije, fotografije anonimnih autora i vrlo poznatih, i nigdje uz fotografije nije naznačeno što je što. Nove fotografije se čine starim, nepoznate poznatim... Objedinjeni su ljudi, predmeti, znanost, religija, prošlost, sadašnjost, priroda i urbane sredine. Sve je dovedeno u vezu koja poprima nekakvu čudnovatu organsku kretnju. M. kaže da se postav čini nekako alkemijskim.
Gotovo da ne želimo napustiti ovaj prostor, djeluje poput toplog doma.
Ovaj postav je iznenadio mnoge ljude, neke vjerujem i zbunio. Pričalo se o tome s velikom znatiželjom – gotovo svi koje sam srela napustili su izložbu s knjigom.
C. i ja otišle smo do pulta da se raspitamo o kolekciji. Saznale smo da su iz Londona, da nemaju stalni postav, već povremeno posuđuju za razne izložbe. Postaje sve zanimljivije – kako to da je ovakva izložba na sajmu. Knjiga ne odaje puno, tu su samo nazivi kolekcije, izložbe, izdavača i popis fotografija na kraju knjige.
Iz teksta o kolekciji kojeg sam pronašla za pultom saznajem kako je nastala iz prvobitne želje da se skuplja i analizira primarno povijesna fotografija kako bi se shvatila priroda i uzroci sukoba u svijetu, no odgovor na to pitanje nije jasniji danas od onoga koliko je bio prije 20 godina kada je kolekcija započeta. Vremenom su uspostavili da se ne mogu ograničiti samo i isključivo na konflikt kao takav te su se svakojaki motivi činili relevantnim. Organski rast kolekcije iskoračio je iz okvira povijesne fotografije pa je proširio i na druga područja, osim na umjetničku fotografiju, i na slikarstvo, grafike, crteže, film... Posebno zanimljivom u opisu čini mi se rečenica, “...uz kvalitetu i narativni sadržaj nadasve tražimo iznenađenje i magiju, u kakvom god obliku se oni pojavljuju”.
Promatranje izložbe kao zaljubljivanje Prvi dan Paris Photoa provela sam u susretima s ljudima. Paris Photo je savršeno mjesto za to, svi iz svijeta fotografije, ako su u prilici, svratit će na sajam. To je odlična prilika za “catching up” – tko je gdje, tko što radi – i kako primjećuje M., “jedna od ljepših strana ovakvih događanja je publika koju ona privuku: toliko zanimljivih, iznadprosječno obrazovanih, otvorenih ljudi – otišla bih na večeru sa svakim od njih!”... kakvo iskreno ushićenje!
Tog prvog dana mislila sam da ću poslušati Hillu Becher koja je na programu bila u 14,30, ali kad smo stigle, vrata su već bila zatvorena i rečeno nam je da je sala puna. U nedjelju je na programu Lynch, u isto vrijeme. Nisam sigurna da sam spremna platiti ulaznicu da dođem ponovo na sajam, a da nisam ni sigurna da ću poslušati Lyncha – vjerujem da će interes biti velik, a ja nisam baš ni spremna predugo čekati u nekakvom redu. Polako već otpisujem Lyncha, teška srca s obzirom da je to bio za mene jedan od highlighta ovog događanja. Međutim, u subotu dobivam besplatnu ulaznicu za sajam i u nedjelju obogaćena prethodnim iskustvom i sklonosti M. da preskače red, sasvim bezbolno ulazim u salu i udobno sjedim u publici koja sluša Lyncha kako govori o umjetnosti, slici i procesu stvaranja.
Na početku razgovora, voditeljev prvi komentar o knjizi je nedostatak potpisa ispod fotografija. Lynch u prvom trenu nije ni shvatio na što voditelj točno misli, a kad mu je objašnjeno da ne postoje nazivi i imena autora uz samu fotografiju, već samo na kraju knjige, odgovara da su mu potpisi potpuno nevažni i da je jedino važna slika, a njezino djelovanje na čovjeka ne mijenja podatak tko ju je snimio. “To je intuitivni, nije intelektualni proces”, rekao je. “Nešto obasja srce i svijest istovremeno. To je poput lijepe oluje koja nas obuzme – kao zaljubljivanje – dobar osjećaj.”
Granica imaginacije i realnosti Voditelj je napravio selekciju fotografija iz knjige o kojima je želio razgovarati. Započinje projekciju, prva fotografija: “Ova fotografija je bila izvanredno iznenađujuća za mene, nisam znao u što gledam”. Bila je to ona ista fotografija koju je W. one večeri zamijetila među 99 koje se nalaze u knjizi, i pitala me što vidim.
Na taj poticaj Lynch je ispričao kako vrlo često vidimo nešto, a onda to imenujemo i u tom trenutku prestajemo gledati, to prestaje biti zanimljivo. Kad ne znamo u što gledamo, promatramo to na “čistiji” način. “Čak i rana, kad ne znamo u što gledamo, čini se lijepa i fascinantna – boje, teksture... No čim izgovorimo riječ rana, prestaje biti zanimljiva.” Dok to govori, prisjećam se citata o starom odbačenom flasteru.
Nastavio je govoreći o svojoj fascinaciji organskim fenomenima, o ljepoti igre svjetala, linija. Govorio je o promatranju, fokusu, pažnji, strpljenju. O dubini gledanja i procesu otkrivanja, o čekanju. O tome kako svaku fotografiju čini onaj koji je gleda, kako je svijet drugačiji za svakoga – prisjećam se njegove davne izjave kako niti jedna od brojnih interpretacija njegovog prvog filma Ereaserhead, da li sa strane kritičara, prijatelja ili publike, ne odgovara njegovoj interpretaciji, i razmišljam kako je samo tako ispravno: djelo koje okreće čovjeka sebi, otvara nove svjetove, budi znatiželju, inspirira, koje je beskrajno, kao univerzum koji ne možemo shvatiti. Razmišljam o odnosu imaginacije i realnosti, kako tu granica ne postoji, kako svatko vidi drugačije i nitko ne zna što vidi ovaj drugi.
Na odlasku sa sajma prolazim pored galerije u kojoj je bila izložena ona fotografija i uz nju još dvije na kojima je jasno prikazan bijeli konj.
Zanesena sam svojim neočekivanim sinkronicitetom s Paris Photoom, onime što sam vidjela i prirodom ponuđenog pristupa koja mi je tako bliska, a tako rijetko zastupljena u svijetu u kojem je najvažnije na sve nalijepiti naziv i etiketu. Odlazim iz Pariza ispunjena i sasvim smirena.
Materijalni pečat iskustva Dok sjedim u avionu, promatram nokat na palcu ruke kojemu sam u parfumeriji na aerodromu lijevu polovicu nalakirala ljubičastom, a desnu zlatnom bojom. Nanijela sam definitivno preveliku količinu laka za tako malu površinu, a uz to i zlatni lak prije nego se ljubičasti osušio. Teško je to raditi precizno onda kada se nosi nekoliko teških torbi i nema se vremena čekati na sušenje.
Rezultat je bila jedna čudnovata apstrakcija u kojoj je susret ljubičaste i zlatne boje stvorio reljef na sredini nokta, u kojemu su se boje veličanstveno ispreplele, ali nikad potpuno pomiješale pa lijevo prelazile u sasvim ljubičastu, a desno u zlatnu boju. Tekstura na sredini nokta bila je prijatna na dodir.
Letim fascinirana svojim noktom, kažiprstom povremeno prelazim preko njega da osjetim hrapavu površinu. Pogled mi se stalno vraća i prati zamrznutu kretnju tekućina; kroz ljubičasto-zlatni vrtlog upadam u slike, priče i atmosferu iz proteklih dana. Organski fenomen koji se dogodio na prstu, čini se kao materijalizacija moga iskustva.