Mendelssohnov se Hvalospjev u izvedbi Zagrebačke filharmonije, odnosno idejnoj realizaciji Leopolda Hagera, doimao dinamički neizražajnim, bez većih kontrasta, koje se itekako može pronaći u Mendelssohnovoj partituri.
Zagrebačke izvedbe djelâ Wolfganga Amadeusa Mozarta nisu previše učestale, pogotovo ne kada su u pitanju njegove mise koje se ne ubrajaju u opća mjesta njegova opusa (kakvima se zasigurno mogu smatrati Krunidbena u D-duru, KV 317 i Velika misa u c-molu, KV 427). Još je manje učestalo, možda nažalost, a možda i na sreću, slušati Mozartova djela u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Leopolda Hagera. Zato se činilo prigodnim upravo Mozartovim djelima obilježiti 50. obljetnicu rođenja prerano preminulog košarkaša Dražena Petrovića. Njemu u čast izvedena je Missa brevis u B-duru, KV 275 i jedna od najpoznatijih Mozartovih simfonija, Četrdeseta u g-molu, KV 550. I dok je simfonija izvedena u svom uobičajenom instrumentalnom sastavu, Missa brevis je obrađena za djevojački zbor, u ovom slučaju Zvjezdice, te sopran, mezzosopran i alt.
Masakr nad partiturom Sama obrada nepotpisanog obrađivača u najmanju je ruku začudna. Osim što je partitura, koja osim gudača i bassa continua na orugljama, iziskuje i tri colla parte trombona, već sama po sebi dovoljno osakaćena skraćivanjem sloga mješovitog zbora u djevojački i na tri ženska solistička glasa umjesto soprana, alta, tenora i basa, činilo se, valjda, autoru obrade ili dirigentu (u ovome slučaju nije ni to sasvim jasno) dodatno partituru osakatiti izbacivanjem stavaka Sanctus i Agnus Dei. Solistice su bile sopranistica Antonija Dunjko, koja je svoj solo (ujedno i jedini veći solistički istup te večeri) u Benedictusu intonativno precizno otpjevala. Dionicu mezzosoprana pjevala je Iva Krušić, koja je nastupila sigurno i jasno, dok je dionicu alta pjevala Sonja Runje, koja je prije nešto više od pola godine ostvarila zapažen nastup u studentskoj produkciji Orfeja Christopha Willibalda Glucka. Continuo je navodno svirao Mario Penzar na velikim orguljama. Taj se continuo u dvorani nije čuo niti u jednom trenutku.
Djevojački zbor Zvjezdice zvučao je nemuzikalno i stlski vrlo upitno. Problematičnom se nije pokazala samo obrada, nego i pojedine dirigentske odluke, a naročito one kada je u pitanju tempo. Dirigentska sloboda pri izvođenju djela u slučaju Leopolda Hagera prešla je granice razumljivosti, pa se na nekim mjestima ni izvođači nisu snašli u promjenama tempa koje su zvučale svakako, samo ne logično.
Ples u željeznim čizmama Drugi dio koncerta zauzela je Simfonija u g-molu, KV 550, kanonsko djelo simfonijskog repertoara osamnaestog stoljeća. Povijesno obaviještena izvedba (i ne, pri tom se ne misli isključivo na sviranje na starim instrumentima ili njihovim replikama) kao način sviranja prisutna je u brojnim filharmonijama diljem Europe već dugi niz godina (Berlinska filharmonija, primjerice, ima i barokni ansambl još od 1995.). U Zagrebu to nipošto nije slučaj, ne samo kada je u pitanju sviranje Zagrebačke filharmonije, nego i ostalih orkestara, poput Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Upravo takav pristup možda bi se pokazao boljim izborom od onoga kakav je odabrao Leopold Hager u izvedbama Mozartove mise i simfonije. Simfonija je zvučala previše masivno, uz velike količine neumjerenog vibrata u gudačkom korpusu. Menuet koji bi trebao zvučati poletno, zvučao je kao ples u željeznim čizmama, kao da je u plesu (stiliziranom, ali i dalje plesu) svaka doba jednako važna. Vrhunac masivnoga zvuka predstavljen je u unisono sviranju u provedbi posljednjega stavka simfonije.
Pokušaj drugi Šest dana kasnije Zagrebačka filharmonija, pod ravnanjem istoga dirigenta, ali uz zbor Ivan Goran Kovačić, održala je koncert u sklopu Bijelog ciklusa, koji se vezuje uz veće blagdane katoličkog kalendara. Osim dirigenta i orkestra, kao sopranistica, pjevajući drugi sopran, ponovno je nastupila Antonija Dunjko. Prvi sopran pjevala je Lidija Horvat Dunjko, dok je tenorska dionica pripala Domagoju Dorotiću. U pobodu dana Svih svetih, izvedena je Druga simfonija, op. 52 Felixa Mendelssohna Bartholdyja Podnaslovljena Lobgesang (njem. Hvalospjev), osmišljena je kao simfonija-kantata u kojoj na samome početku Sinfonia (a ne Simfonija, kako piše u nepreciznoj programskoj knjižici), predstavlja instrumentalni uvod, nalik trostavačnoj simfoniji, čiji se stavci izvode attacca. Tako se trodijelna Sinfonia u izvedbi Zagrebačke filharmonije, odnosno idejnoj realizaciji Leopolda Hagera, doimala dinamički neizražajnom, bez većih kontrasta, koje se itekako može pronaći u Mendelssohnovoj partituri. Prvi dio prohujao je poprilično bezidejno, kao i drugi, u kojem je već prva kantilena na početku stavka zvučala neodređeno, uz prebrz tempo u kojem se instrumentalisti nisu najbolje snašli kako bi izražajno izveli ono što od njih zahtijeva zapis. O intonacijskim nesavršenostima gudačkog korpusa, kao ni puhačkoga, nema previše smisla pisati. Čitav je orkestar, naročito u Sinfoniji, zvučao vrlo heterogeno. Svatko je za sebe više ili manje dobro odsvirao ono što je dionica, odnosno dirigent, od njega ili nje tražio, ali osjećaja za kolektiv nije bilo. A upravo to je i bitno u orkestralnom muziciranju.
Nakon Sinfonije bez neke pretjerane strasti i želje za zajedničkim sviranjem, uslijedio je drugi stavak, u kojem je zbor pokazao sve svoje slabosti. Osim začudnog izgovora stihova na njemačkom jeziku, vrlo je lako bilo uočiti nemuzikalne završetke fraza s naglascima na lakim dobama, što nije bilo naznačeno u partituri. Dinamičkog nijansiranja nije bilo, nego se od bezizražajnog piana vrlo naglo odlazilo robustan i neumjeren forte, u kojem je naročito muški dio zbora vikao, dok je ženski, naročito u poklicima Lobe den Herrn, zvučao beživotno. A tempa Leopolda Hagera za zbor su se doimala prebrzima, ostavljajući užurbane pjevače bez daha. U drugome stavku nastupila je i Lidija Horvat Dunjko. Njena je intonacija stremila preciznosti, ali je nije i dosizala, naročito kada je njezina solistička dionica zahtijevala skokove. Isti se problem javljao u svim njezinim nastupima, pa i u duetima s Antonijom Dunjko, koja je intonacijski bila nešto preciznija, i Domagojem Dorotićem. Potonji je nastupio sjajno, kako u trećem, tako i u šestom stavku, te u duetu sa sopranom u devetom stavku, potvrđujući se još jednom kao jedan od rijetkih vrsnih tenora hrvatske pjevačko-operne scene.
Aproksimativna intonacija Orkestar je u svojim nastupima sa zborom zvučao jednako heterogeno kao i bez njega, a, kao i šest dana ranije, za orguljama je viđen Mario Penzar. Ovoga puta s jasno zapisanom dionicom, koju je navodno svirao, boreći se protiv čitavog zbora, simfonijskog orkestra i solista sa zatvorenim žaluzijama. Ponekad bi bilo zanimljivo čuti kako uopće te orgulje i zvuče u kombinaciji sa simfonijskim orkestrom.
Problemi zbora, orkestra i solista nastavili su se i u preostalim stavcima, naročito u sedmome, u kojem je zbor, nakon zapjeva Die Nach ist vergangen s aproksimativnom intonacijom Lidije Horvat Dunjko, zaurlao u forte dinamici uz orkestar čije bi se sviranje moglo opisati nekom riječju istog ili vrlo sličnog značenja. U koralu koji slijedi gotovo nijednom članu zbora nije bilo jasno kada treba završiti slogove. Sve je kulminiralo posljednjim stavkom, za čiju se izvedbu može citirati narodnu izreku: “Ne zna se ni tko pije, niti tko plaća!”. Sam završetak posljednjeg stavka ne treba posebno opisivati, jer ga se može usporediti i sa, recimo, sedmim stavkom.
Nastup zbora Ivan Goran Kovačić nije se pokazao najboljim, baš kao ni sviranje Zagrebačke filharmonije, koja ne pokazuje vrlo dobru sliku za jedan orkestar od kojeg se očekuje ni manje ni više nego izvrsnost. Na ovom je koncertu orkestar zvučao heterogeno, nezainteresirano i bez strasti za sviranjem, dok je na koncertu šest dana ranije nedostajalo osviještenosti o stilu. Valja se nadati da se na promjene neće morati čekati dugo.