Noću je hladnije nego vani
Glasa se kreketanjem. Srećom, sa suncem izlaze i bušači asfalta čija ga tutnja poklopi kao biskupijski rukav i kreket više nema kuda dalje od ramena. Gledam dugo u bljeskutavu površinu nadajući se da ću, kako su nas plašili kao djecu, oslijepiti.
Danas mi neće pasti teško što nemam prijatelje. Moj svijet je borba na odstojanju strpljiva kao majka autiste. Pred kućom se suši blatište i ako im ne zapleše bjegunački nerv, žabe su ubrzo calzone za strvinare.
*
Nešto novog asfalta je stiglo u blizinu i njime eto grijeha: pitam se koliko je udaljena najbliža biljarnica. Vjetar trijebi bijele grive, pjesme su u inkubaciji. Nešto je u kut sobe usisalo stotine bubamara i zadržalo ih na nedoličnoj hrpetini, no ne bojim se. Tvrdim da je oko svetaca uvijek bio roj, a ja nikad nisam pjevala češće nego zadnjih mjeseci. Ali: što mogu napraviti sami koji se mole svaki dan?
*
Grijeh je alkaloid. Želja sotonska fantazma. I dok joj trčim, svim uličnim sviračima na svijetu otpadaju lica. Asfalt je pun nabujalih prišteva. Vraćam se pognute glave, selo je ostalo nepovezano i tuđu glazbu izvanjsku svojoj lubanjskoj šupljini neću još čuti. Mislim na Piazzija koji je prešućujući otkriveni Ceres, podigao na najviši nivo brigu o tajni.
*
Žalim za orkestrom bića kojima su zvijezde pogodile oči jedva zamjetnim životima. Po kostima osjećam tapkanje nekog od blagdana kad bi se moglo dogoditi da se zbog previše ispečenih jaja isplakujem kroz gušenje i grčenje u prsima. Možda bi me moglo zaboljeti što nemam prijatelje. Ipak: genocid, kao i sve uostalom, šokira samo prvi put.
*
Jabuke trunu.
Dolazi li ti itko?
Onda ti ni dom
ne treba.
Dobro, šta vas ometa u pisanju?
Polegnute kao butelje vina riječi su listale masnoćom. Poznajemo se od prvog taloženja nafte kad je u mene uranjan pečat. Pratim ih: one još ne znaju odakle kukcima krila, kao prišt u uhu im pucketa predvidivost kiše. Tvorničkom su greškom nesložive kutije u kojima ne bi bilo oplodivo ništa, samo jezik bljutav kao i raskvašen karton.
*
Jasno je da želim postati nešto drugo, i da tako jednostavno ne znam. I time se moje tijelo svakodnevno oblači: obično se dojmi kao račvanje karotide no ništa ne krene nikamo.
Kako se izlazi iz kruga? Proturim se kroz prozor: decembar. Kosa izrasla u smjeru vjetra korijena u kožu dublje zametnute dlake. Nekad susnježica prokliže njome poput bezukusne sperme nepušača.
*
I imam se čime rastrojiti: pod lampama pliva kao maslo u mlijeku jedino moje otopljeno tijelo. Iskešenog lica viče: Pijte me! Pijte me! Popijte me! Teško da će vam pomoći!
Ljudi se francuski užasavaju za što tijelo smatra da nemamo vremena. Slijede već viđene slike.
*
Ako su ruke svezane u krug u čašu ne mogu postaviti Saturn i time dokazati da pluta pa se uspaniče pazušnim znojem kiselinske razornosti. Kombustija uslijed tuđeg nevjerovanja mom izvikanom: Ne smijete imati ništa, ne smijete imati ni ribe ni ptice! Kako to mislite imati one kojima zakidate medij kretanja? Kako za jebenog boga to mislite? I zato će kiša pod kojom ću s vašom bolesnom djecom isplesati zlato biti crna! Fašizam vas čeka, idioti! Mahnite mu! Fašizam vas čeka!
*
Uvuci glavu
natrag kao kornjača.
Ne gledaj pjesmu,
živčana si.
F 48.1
Nakon lupanja štapovima i drškama sjekira o vrata, ušli su mi jedan za drugim u kuću i vikali kako susjeda ima ormar pun mrtvih zmija, a kako su drugom susjedu sve kokoši poskakale u hladan brzac i natopile se kao spužve. Najviši od njih me zbog smrada pitao za močvaru iza kuće na koju su od cijelog sela, gledale samo moje oči. To mi je zategnulo čvor u grkljanu.
*
Jer ona je zrcalo. Kad se na njoj muhe okrenu na krila i umire, čini ti se da plutaju na oblacima. Njoj nitko ne može prići osim mene. U nju bacam sve što pronađem uokolo, što mi dolijeće u oči, kožu, misao, u nju sve umijesim. Sve spasim. Ona postoji mirna između mene i vas kao staklena vuna u zidu koji dijeli neprijatelje. Meni treba njena učmalost i mrtva živad polegnuta po dnu. Kad se sakrijem u viteški oklop iz kojeg na svaki zvuk dugo režim sklupčana u čizme, iz nje čujem kako pleše njihovo perje. To me utješi kao nekad bilo srca u jastuku.
*
Ni ovog puta nije se to htjelo, ali potjerali su nas. Umrijet će, samo pomislismo, i umrli su.
*
Živiš u velikom gradu. Dopusti da te obgrlimo nogama, i kao da ćemo se time izliječiti, tvoj ud usišemo u sebe. On je sad neplodan i ljubav će opet biti neugodna. Ljubav je navikavanje na protuprovalni alarm. Svako jutro se tražimo. Izađemo na ulicu. Dolazi nam novo. Svi gledaju sunce. Miriše li nama opet to grotlo? Nešto u nama, nešto u nama opet nije dobro. No ne znam bi li bile žive bez toga.
Seizmograf / tekst kojem ću uvijek nedostajati
Nitko neće nazvati i zabijati svoje vijesti u kilometarske kablove kao mljeveno meso u canelone ili svinjska crijeva. Nije zgorega i da zamislim da me nitko neće gledati. Dan je dovršena igra spajanja točkica. Na zaraženim krajevima grada ljuljačke iscvilile o posramljenim borovima. O, tako smo im slični. Pratim te s prozora: dobro je dok se god ljubavnici rastaju.
*
Grane plešu kao divovske hobotnice. Glazba je ugašena no i dalje se čuje tajni jezik zvučnikâ: laringalno mračan i isprekidan, kao da služi zamjeranju, no s prstohvatom dodvoravanja tako romanski uvjerljiv. S polumetarske razdaljine poduzet će sve da se ne prepuste. O, tako smo im slični. Tečaj potresa, onostranog, svemira, djece i vulkana na audiokaseti.
*
Umilno kako plima nagužva pijesak, lava mi se užlijebila u nepce. Jer upotrijebiti usta i pjevati prvi je prvi bolesti pisati velikim početnim slovom. Sve prošlo kroz mene kao kroz flandrijski mak. Nakon nijedne uvjerljive uloge treba konačno biti ravnina, navući na glavu prezreo limun, ukiseliti oči, na nikome više ne vidjeti lice, odlučiti na rubu koje provalije zaspati gluh. I kad se to dogodi na površini ili iznutra, biti veličanstven kao jarčev skok.
*
Može li? Moja je koža kora zrelog nara. Vjetar zavjese čupa k sebi, lastavice grgljaju bradavice neba. Pod mojim nogama kao četa izgubljenih bakterija drhti okvir prozora. Gdje maslačci slete među dlake ću svim jezicima proklijati jutro.
Imago
Kasapim sunce. Tupim se noževima ni morski ježevi ne daju odvojiti od oklopa. Otokom eruptiraju smradovi: od njih i autobusnih sjedala nitko ne bježi dok su baršunasti. Borovi naklonjeni. No ako se dvije različite vrste ptica na njihovim granama odluče pariti, neće imati mlade. Zakon je takav u nebu na kojeg polažem prste, jagodice skaču po prskajućim bombonima.
*
Bijela boja hladi. Mi smo tvoja glava, kaže Brailleovo, i ja se nahranim za svoju težinu s dovoljno leptirovih jaja: moram po glavu, ne mogu bez glave. No cijelim su se putem đonovi, umjesto da polijeću, punili cestom. I tako imati samo ovakvo tijelo, i tako biti što jesi i
linearno se gibati kroz vrijeme, ima li išta dosadnije?
*
Žene počinju čistiti prašinu s kolodvorskih prozora kroz koje se zbog njihovih raskidanih i nepredvidivih pokreta ni trena više ne može vidjeti. Sve im se već dogodilo. Zamazane i kaotične, ne želeći se odrediti, riječi postaju tegle pune komaraca. Za autobus mi se hvata kuka mjeseca kao odrezan nokat za vuneni tepih.
Što se mora nije grešno
Sve će se odigrati po vanjskim zakonima. Čemu odgajati misli, tu podmuklu tektoniku ploča? Odbiju se od zidove kao pijanci, zatresu kao noge tek rođenog bambija i prospu kao smeće iz vjetrom prevrnutih kontejnera. Op! Nisu li upravo bogovske tako divlje? A onda putuju planktonski. Kad se ne daju stisnuti u šaku i oblikovati u niti vrućeg silikona koje će i na najsitnije pirkanje mahnuti, a onda te kao prekinuta paučina napustiti, čine ništa i sve plamsavim i pijevnim. A nisu li svi violinski ključevi moji? I grad je moj. I kaput je moj. Rastvorim mu stranice i oslobodim se orlova. Slabiji budu zaklani od brata ili sestre, čemu se roditelj ne protivi. Uživam gledajući preživjele kako grabe sve što nije oblak.
Petra Rosandić (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Objavljivana je u Poeziji, Temi, Agonu, Split Mindu, Kolapsu, Ulaznici. Autorica je zbirke poezije Ako dugo držiš usta otvorena (Presing, 2014.)